Ana Banana blog

Propast Bolonje koje nikada nije ni bilo

Pod krilaticom "društvo znanja" 2003. godine u Hrvatskoj počela se provoditi tzv. Bolonja, reforma koja je iz korijena trebala promijeniti sustav obrazovanja i omogućiti studentima stjecanje potrebnog znanja za uspješnije konkuriranje na hrvatskom, ali i europskom tržištu. Ne trebate biti neki stručnjak da shvatite da je praksa zakazala – prvi bolonjci imaju diplome u ruci, a nezaposlenost nikada nije bila veća.

Kada pročitate tekst Bolonjske deklaracije jasno vam je zašto su je europske zemlje, između kojih je i Hrvatska, potpisale i odlučile provesti. Naime, ciljevi koji se ondje navode itekako su poželjni: "promicanje mobilnosti studenata, profesora, znanstvenika i administrativnih djelatnika, prihvaćanje sustava lako prepoznatljivih i usporedivih stupnjeva, među ostalim uvođenjem dodatka diplomi (Diploma Supplement) kako bi se promicalo zapošljavanje europskih građana i međunarodna konkurentnost europskog sustava visokog obrazovanja, prihvaćanje sustava temeljenog na preddiplomskoj, diplomskoj i poslijediplomskoj razini studija, promicanje cjeloživotnog učenja i obrazovanja, uspostavljanje čvršćih veza između Europskog prostora visokog obrazovanja i Europskog istraživačkog prostora, promicanje zapošljivosti, jačanje socijalne dimenzije, razvoj nacionalnih kvalifikacijskih okvira kompatibilnih s usvojenim kvalifikacijskim okvirom za europsko područje visokog obrazovanja, stvaranje mogućnosti za fleksibilnije načine učenja što uključuje i postupke za priznavanje prethodnog učenja, uvođenje ECTS bodovnog sustava te promicanje europske suradnje u osiguravanju kvalitete u cilju razvijanja usporedivih kriterija i metodologija, kao i promicanje europske dimenzije u visokom obrazovanju u smislu razvoja nastavnih programa i međuinstitucionalne suradnje." Med i mlijeko. Pa kako je onda moguće da se već govori o ukidanju bolonjskog procesa?

Jednostavno, praksa je zakazala.

Kad sam upisivala faks, rekli su mi da više nema razvlačenja studentskih dana do 40-ih. Tko želi studirati, mora raditi u kontinuitetu. Tu su i kolokviji koji će rasteretiti studente i omogućiti im da se svih kolegija riješe prije ispitnoga roka. Na prvu, bila mi je odbojna pomisao na kontinuirani rad, kao da sam i dalje u srednjoj školi, ali ako će mi to omogućiti da sve kolokviram pa da imam slobodno ljeto, zašto ne? Isto tako, studiranje je podijeljeno na preddiplomski i diplomski studij, što je u godinama 3+2, dakle ne bi trebalo biti nužno završiti svih pet godina kako bi mogao krenuti u potragu za poslom. Kao, i nakon tri godine svaki bi pojedinac trebao biti radno sposoban. Kao! Ali nije. I nakon završenih pet godina ljudi nikako da odu sa zavoda za zapošljavanje.

Najveći je, po mom mišljenju, problem taj što se Bolonja ne provodi. Ili se, u najvećem broju slučajeva, provodi na polovičan način. Na pamet mi pada čitava paleta profesora koje sam susretala tijekom studija, koji su od točaka Bolonjskog procesa uzeli samo one koje njima odgovaraju, dok su druge potpuno zanemarile. Pozivali su se na Bolonjsku deklaraciju samo onda kada je njima odgovaralo. Tako sam u tri godine preddiplomskog studija mogla sam kolokvirati svega četiri predmeta od ukupno 18. Neki su provodili kolokvije, ali je i izlazak na ispit, pismeni ili usmeni, bio obavezan. A bilo je i onih koji za kolokvije nikada nisu ni čuli.

Nadalje, cilj je bolonjskog procesa povećati mobilnost studenata i profesora. Najpoznatiji program razmjene je Erasmus i čini mi se da se zaista povećava broj zainteresiranih studenata, ali da potencijal još uvijek nije iskorišten. Ne mogu govoriti za sve fakultete, ali na splitskom Filozofskom fakultetu, od ponuđenih 87 mjesta, prošle se akademske godine popunilo tek oko 20. Prvi je problem što studenti nisu dovoljno informirani, što opet zbog loše organizacije, što zbog nedovoljne zainteresiranosti. Još jedan problem koji se nerijetko događa, a opet govorim iz iskustva sa svog fakulteta, je nepriznavanje nekih ocjena pa student, nakon što je položio semestar u inozemstvu, mora polagati i pojedine kolegije ili čitav semestar na matičnom fakultetu.
Drugi vid mobilnosti je onaj unutar granica Lijepe naše. A tu ima još manje organizacije. Student koji se odluči prebaciti sa, primjerice, Splitskog na Zagrebačko sveučilište dobro će se namučiti prvo sa administracijom, a onda i sa polaganjem razlike. Toliko o mobilnosti.

Znanje koje bi student trebao steći za vrijeme studiranja trebalo bi ga pripremiti za tržište rada i omogućiti mu lakše pronalaženje posla - ili u Hrvatskoj ili u Europi. Dovoljno je reći da naši ljudi po završetku faksa bježe u Kanadu.

Kad se, dakle, pogleda stanje u hrvatskom obrazovanju, lako je zaključiti da je Bolonja loša. A istina je da nemamo pojma kako Bolonja izgleda. Provodi se kvazi-reforma koja s onim što je zapisano nema nikakve veze. Uzete su one stavke koje pojedincima odgovaraju, prilagođene su hrvatskim (ne)prilikama i servirane kao bolonjski proces koji se provodi u čitavoj Europi. A svjetlosnim smo godinama daleko od prave stvari.