Indifference and neglect often do much more damage than outright dislike. (J.K. Rowling)
I.
U jutarnjem autobusu uvijek je gužva. Srednjoškolci na putu za školu, studenti idu na predavanja, ljudi idu na posao, umirovljenici kod doktora ili na pazar, uvijek je krcato. Sjedeće mjesto uhvate samo oni koji ulaze na prvoj, eventualno drugoj stanici. Svi ostali osuđeni su na stajanje. Danas je u bus ušla i jedna trudnica s trbuhom do zuba. I bila je osuđena na stajanje. Starije gospođe nisu joj se ustale jer su, je l' stare i nemoćne (op.a. Imale su snage za našminkati se i vući torbu za spizu do Splita jer, kao, nema dućana ni pazara nigdje nego u Splitu). Srednjoškolcima ustajanje isto nije bila opcija jer ono, koga briga! Oni imaju svoje teške torbe, čeka ih naporan dan, imaju tu svojih pola sata za ubit' oko i ne zanima ih koga još ima u busu. I oni "između", ljudi koji idu na posao, nisu pokazali volju da mladoj trudnici ustupe mjesto. U čitavom busu, apsolutno nikoga nije nije briga ni za koga, osim samoga sebe. I tako je jadna trudnica stajala čitavim putem.
II.
Živimo u petoj brzini. Nametnut nam je tako brz tempo i, htjeli ne htjeli, moramo ga pratiti. Mlađim ljudima sigurno je lakše naviknuti se na brzi život, ali ovi stariji debelo su iza nas. Teško im je pratiti sve informacije koje se plasiraju i naviknuti se na svu tu novu tehnologiju koja se mijenja vrtoglavo brzo. Pa kad su u firmu došla nova računala s novim sustavom, gđa M. (55) bila je potpuno izgubljena. Srećom, bar je tako mislila, radi sa mladim ljudima pa joj ima tko objasniti.
Ali tko ima vremena za bavit se tamo nekom babetinom? Šta ne ide u penziju kad ne zna radit? Iman dovoljno i svoga posla, a ne da ću se još s njon bavit? - bila je reakcija mladih kolega. Naravno, nitko to nije rekao naglas, svi su našli pristojnu ispriku. Nije da oni ne vole gospođu M., ali nemaju, pored svoga posla, još volju baviti se njome. Možda, ako bi netko to platio.
III.
Ponedjeljak je najgori dan u tjednu, to je općepoznato, pa kad se dogodi da je taj dan praznik, svi su sretni. Osim onih koji rade u uslužnim djelatnostima, za njih praznik ne postoji. Jednog takvog neradno-radnog ponedjeljka Majka se ustala, po običaju, u 5 i 30 ujutro. Znala je da je čitav dan neće biti kući pa je na listu papira kćeri ostavila poruku: "Usisaj kući i stavi robu na sušilo. Hvala! Mama <3". Kada dođe navečer sa posla bit će preumorna za kućanske poslove i vjeruje da se može osloniti na svoju 18-godišnju kći. Priča je nešto drugačija iz kćerine perspektive. Ona Majčinu poruku doživljava kao sabotiranje njezine sreće i društvenog života. Ona napokon jedan ponedjeljak ne mora u školu i može na miru s prijateljicama na kavu, a on bi da joj usisava kuću i sređuje robu. Ma kako da ne! Uostalom, sutra ispituje. Majka navečer dolazi mrtva umorna, a kuća je u gorem stanju nego što je bila ranije. Kći je ljuta na nju jer joj "vlastita majka uništava život", dok je majka samo mislila da se može osloniti na svoje dijete.
Što je zajedničko ovim pričama? Ili likovima u ovim pričama? Sebičnost. Izgleda, nažalost, da danas nitko nema vremena ni osjećaja za druge ljude. Da, živi se teško i jasno je da ljudi žele sebi što više olakšati, uživati u rijetkim slobodnim trenucima, opustiti se i/ili biti sami sa sobom. Međutim, izgleda da u svemu tome zaboravljamo da nismo sami na svijetu i da naš život utječe na život drugih. Možda naš komoditet ograničava drugu osobu, možda netko treba pomoć dok ga mi ignoriramo,... Vrijeme je da se prestanemo ponašati kao slonovi u staklarni, da prestanemo misliti samo na svoju ugodnost i da, živeći vlastiti život, budemo svjesni da životni prostor dijelimo i s drugim ljudima.
Post je objavljen 01.11.2012. u 16:37 sati.