Vozim se neku večer busom, a nasuprot mene sjedi grupa studenata i studentica. Na prvoj su godini, kako sam uspjela razumjeti iz razgovora, i svi su došli studirati u Split iz drugih krajeva Hrvatske ili iz susjedne nam Bosne i Hercegovine. Komentiraju studentski život: izlaske, nova poznanstva, predmete, profesore i organizaciju fakulteta. U biti je to standardan razgovor kakav vode brucoši kad tek krenu na fakultet. Uglavnom su još skroz zbunjeni, ali su u pravilu sretni što su tu, što su dobili priliku otkriti sve čari studentskog života (ne mislim na dio s predavanjima i ispitima). Profesorima su već dodijeljeni razni nadimci, neki i ne tako simpatični i već je panika jer se približavaju prvi kolokviji (čujem dozu ponosa dok izgovaraju ovu značajnu riječ). Na kraju razgovora jedna od studentica izvlači nekakav zaključak svega što je rečeno govoreći: „Studiran pi*ku materinu! Ja sam po pričama mislima da će to studiranje bit neka teška filozofija, da ću se satrat i da neću noćima spavat, a ja još nisan ni skripte nabavila, a kako mi se čini, neće mi ni trebat.“
Malo me zatekla svojim stavom i izborom riječi kojima samo dokazuje kako doista misli to što kaže. Još me više zateklo kad sam malo promislila o tome i shvatila kako se u potpunosti slažem s njom. Na što nam se svodi studiranje? Koliko ustvari naučimo u tih 3, 5, 6 godina? Koliko smo na koncu spremni za pravi posao? Bojim se, vrlo malo.
Jedini cilj studenta je položiti ispit. Reći ćete- što bi trebao biti cilj nego položiti ispite, ali vrlo rijetko stanje u indeksu ima realne veze sa znanjem kojega osoba ima iz nekog kolegija. Naime, položiti neke ispite je mačji kašalj. Ja sam, recimo, jedan ispit s prve godine spremala čitava dva sata, s pauzama za hranjenje i položila ga s odličnim. Ne ponosim se, ali nemam pojma koja je točno bila problematika tog kolegija. Neke sam i prepisala, dobila solidnu ocjenu i nastavila sa studijem kao da nikada te predmete nisam ni slušala. S druge pak strane, postoje i oni predmeti za koje morate prolijevati krv, znoj i suze da biste ih položili. Obično je riječ o nekakvim bolesnim profesorima koji svoje osobne frustracije liječe na studentima ili se naprosto vole igrati boga. Postoje i oni ostali, manjina koja želi raditi ono što im je u opisu posla i zapravo nešto podučiti svoje studente. S takvim čudom sam se susrela možda dva puta u životu i hvala na tome.
Kad se sve zbroji, studiranje se uglavnom svodi na listanje skripti koju noć pred ispit, nabavljanje pitanja sa prošlogodišnjeg ispita (profesori su prilično nemaštoviti pa im se ista pitanja godinama ponavljaju) i sastavljanje šalabahtera. Daj mi 2 i pusti me na miru. Nekada mi je to još i odgovaralo, a onda sam, valjda, počela odrastati. Kao buduća profesorica hrvatskog i jednog stranog jezika, umirem od straha pred budućnosti. Što da ja kažem učenicima? Koje znanje da im ja prenesem? Ono što su me učili na faksu teško da će mi trebati kad jednom dobijem posao u srednjoj školi, o osnovnoj da ne govorim. S hrvatskim jezikom još ću se i snaći, ali strani jezik je katastrofa. Naime, profesori su zaostali u nekim starim vremenima pa im se predavanja uglavnom svode na – predavanja. Oni govore, mi šutimo i pravimo se da slušamo. Rijetko se od nas traži bilo kakav oblik izražavanja. Ne znam kojim bismo tehnikama onda trebala savladati jezik? Možda da si upalimo CD prije spavanja i nadamo se da će nam sve ući u glavu. Ili da stavimo knjigu pod jastuk? O organiziranju nekakvih putovanja nema ni govora. Tko je vidio učiti jezik u sredini u kojoj se on inače govori, sačuvaj Bože.
Naravno, žuganje je uvijek opcija, ali ne vodi nikamo. Osim možda u depresiju, ali tamo nitko ne želi stići. Stoga je najbolje odlučiti se varijantu „sam svoj majstor“. U obrazovni sustav više ne polažem nade. Ma čak i da se sustav nekim čudom sredi, vjerojatno bi profesori opet radili po svome (kao što je i sada slučaj sa bolonjskim procesom – postoji samo u teoriji). Srećom, znanje je danas lako dostupno. Tko hoće, brzo i iz topline vlastitog doma, a uz pomoć interneta i televizije (emisija i dokumentaraca, ne Sulejmana i Seke) može mnogo toga naučiti. A volontirajući može steći brojne vještine i poznanstva.
Dobivanje diplome samo je jedna od formi koju je potrebno zadovoljiti jer kod nas o dobivanju posla ne možeš ni sanjati dok ne dobiješ famozni komad papira. A znanje i sposobnost trebali bismo tražiti sami.
Studirati za ocjene, učiti za sebe. I jednog dana uspješno i bez srama raditi svoj posao.
Post je objavljen 23.11.2012. u 11:00 sati.