I Justin T. ima minimum (ok, možda i maximum) jednu jako dobru pjesmu, a to je ova o zoni, ekstazi, tom nekom stanju u koje se svakako (i svatko) može ući i iz njega doživljavati i funkcionirati na način neshvatljiv onome tko nema pojma o čemu se radi. Sve ide lako, ko podmazano. Prije svega toga, jasno, potrebno je uložiti dosta truda kako bi se ovladalo nekom vještinom. Potrebno je otkriti i neki svoj talent, mislim hellou, bez toga nejde, to je preduvjet. Potrebno je poraditi na sebi, na talentu, uložiti vrijeme, proliti znoj, svašta. A onda kad se stvari poklope, kad se prilike pojave, tada možda, ali samo možda, ako budete dobri, možda ugledate i štrumpfove, mislim svašta, možda uđete u zonu, to sam htio reći. Što više zone u životu, što ćešće, to bolje.
Kad Messi igra najbolje što može (nije da ga gledam), on je u zoni, doslovno u ekstazi. Isto vrijedi za bilo koga tko u nekom trenutku daje svoj maksimum, okolina plješće, divi se, ostaje bez daha, a on ili ona nemaju pojma ni da okolina postoji, jer su u svom filmu, u samom centru događanja, i akter i svjedok istovremeno. Ni oni sami nemaju pojma što, ni kako se događa, ali nemaju ni sumnje da se događa, nemaju ni trenutak za sumnju, jer su potpuno u tome.
Zona nije predodređena samo za vrhunske u nečemu i poznate, može ju doživjeti i stara nonica na tržnici, kad joj prodaja najednom tako dobro krene, kao nikad u životu, da ne može doći sebi od ekstaze i uzbuđenja. Tada ona postaje Messi tržnice, ne zna više ni gdje se nalazi, samo zna da ljudi stoje u redu pred njenim prodajnim mjestom, a ona jedva stiže sve upakirati, vagati i naplatiti. A ako može i nonica, onda možemo i mi valjda. Samo, ne zaboravimo, i ona je ulagala trud oko svog vrta, sve organsko, sve onako kako većina ne radi, sve kako treba, i onda najednom, istina dosta kasno, ali ipak, stvari se poslože i nonica ne dolazi k sebi od uzbuđenja.
Ooh, it's something magical
It's in the air, it's in my blood, it's rushing on
Don't need no reason, don't need control
I fly so high, no ceiling, when I'm in my zone
Nothing is easy.
Though time gets you worrying
my friend, it's o.k.
Just take your life easy
and stop all that hurrying,
be happy my way.
When tension starts mounting
and you've lost count
of the pennies you've missed,
just try hard and see why they're not worrying me,
they're last on my list.
Nothing's easy.
On a dark desert highway, cool wind in my hair
Warm smell of colitas, rising up through the air
Up ahead in the distance, I saw a shimmering light
My head grew heavy and my sight grew dim
I had to stop for the night
There she stood in the doorway;
I heard the mission bell
And I was thinking to myself,
"This could be Heaven or this could be Hell"
Then she lit up a candle and she showed me the way
There were voices down the corridor,
I thought I heard them say...
Welcome to the Hotel California
Such a lovely place (Such a lovely place)
Such a lovely face
Plenty of room at the Hotel California
Any time of year (Any time of year)
You can find it here
Her mind is Tiffany-twisted, she got the Mercedes bends
She got a lot of pretty, pretty boys she calls friends
How they dance in the courtyard, sweet summer sweat.
Some dance to remember, some dance to forget
So I called up the Captain,
"Please bring me my wine"
He said, "We haven't had that spirit here since nineteen sixty nine"
And still those voices are calling from far away,
Wake you up in the middle of the night
Just to hear them say...
Welcome to the Hotel California
Such a lovely place (Such a lovely place)
Such a lovely face
They livin' it up at the Hotel California
What a nice surprise (what a nice surprise)
Bring your alibis
Mirrors on the ceiling,
The pink champagne on ice
And she said "We are all just prisoners here, of our own device"
And in the master's chambers,
They gathered for the feast
They stab it with their steely knives,
But they just can't kill the beast
Last thing I remember, I was
Running for the door
I had to find the passage back
To the place I was before
"Relax, " said the night man,
"We are programmed to receive.
You can check-out any time you like,
But you can never leave! "
Whoso would be a man, must be a nonconformist. He who would gather immortal palms must not be hindered by the name of goodness, but must explore if it be goodness. Nothing is at last sacred but the integrity of our own mind. Absolve you to yourself, and you shall have the suffrage of the world.
Stonesi mi nikad nisu sjeli, ok ako ne računam period do prvog srednje. Valjda jedina kakva takva pjesmica bi mogla biti Saint of me i to doslovno njenih 5 stihova, sljedećih stihova:
Saint Paul the persecutor
Was a cruel and sinful man
Jesus hit him with a blinding light
And then his life began
You'll never make a saint of me
Da ne budem nepošten, našlo bi se sigurno još 3-4 pjesme koje mogu koliko-toliko proći, ali nisu ništa posebno, meni ne. Koje bi to 3-4 trebale biti to ne znam, morao bih se narazmišljati. Normalno da je neobično reći ovakve stvari za jedan takav "kultni" bend protiv kojega nitko normalan nema ništa, ali naglasak je ipak na nitko normalan. Da je Jagger kojim slučajem rođen negdje u Rusiji, mogao je biti solidan baletan, po konstituciji i veličini usta. No, ispalo je ovako. Momci su imali ludu sreću što su uopće postali popularni. Nema tu poetike, nema umjetnosti. Tek Mickovo izvijanje po pozornici i kreveljenje. Mora da su bili jako dobri u prošlim životima, pa im se u ovome taj uspjeh desio bez logičnog objašnjenja. Što je umjetnost? O, umjetnost je nešto saaaasvim, sasvim drugo.
Tema druga:
Riječi nisu osnovni instrument komunikacije. Najčešće samo smetaju. Komunikacija je puno više od riječi. One su samo malo dio, kao što rekoh, možda i najnevažniji. Ali bez njih ne može. Možda i može.
Kafkin prijatelj bio je Max Brod. Njihovo prijateljstvo jedno je od onih sudbinskih. Kafka nije bio poznat za vrijeme svog života. Zamolio je Maxa, zahtjevao je od Maxa, da nakon što ode, spali sva njegova djela. Brodu je to svakako bila velika dilema, poslušati prijateljevu posljednju želju i uskratiti svijet za njegova djela koja je smatrao genijalnima, ili ga poslušati i uništiti sve?
Miro Gavran je, u svom stilu, u kratkom romanu veličine džepnog izdanja (cca 9.5x15 cm) na oko 180 kratkih stranica (ekvivalent nekih 60-70 standardnih stranica) obradio priču o ovo dvoje bliskih prijatelja. Ono što me fascinira i volim kod Gavrana njegove su kratke, jasne rečenice, oslobođene od svega nebitnog, zanimljivi, neočekivani preokreti, a kada se radi o obradi nekih klasičnih priča, kao što je slučaj u Juditi ili Krstitelju, Miro tada izmijeni priču do neprepoznatljivosti i da joj neki sasvim novi štih. Isto je i u ovom slučaju. Na primjer, Max se zaljubi u Franzovu majku i oni postanu ljubavnici. Kasnije također nešto klikne i između njega i Milene Jesenske, s kojom je Kafka bio u svojevrsnoj ljubavnoj vezi, koja se najvećim dijelom ipak sastojala u pismima.
- Svaka napisana knjiga odbljesak je života kojim je živio njezin autor - reče Max.
- Sve što je napisano izmišljeno je. Stvarnost se ne pokorava riječima. - uzvrati Franz.
Bilo je to 1903. godine.
************
Franzove su misli uvijek bile jasne i sugestivno izrečene. Nikada nije izgovarao tuđe rečenice. Nije se razbacivao riječima.
Za površnog promatrača Franz je bio povučen nesiguran mladić, nespreman za praktičan život.
Za Maxa je on bio osoba koja ima svoj svijet i kojem je vanjska stvarnost samo smetnja.
Književnost ih je povezivala. Strastveni mladi čitatelji potajice su sanjali o danima kada će postati književnici. Ispisujući prve kratke priče, otkrivali su ljepotu stvaranja.
I remember when, I remember, I remember when I lost my mind
There was something so pleasant about that place.
Even your emotions had an echo
In so much space
And when you're out there
Without care,
Yeah, I was out of touch
But it wasn't because I didn't know enough
I just knew too much
Jučer, ili prekjučer, sad nisam siguran, vjerojatno mi se pamćenje poremetilo zbog vrućina, ne može biti drugog objašnjenja, listajući po radio stanicama u autu stanem na glasu Blanke Vlašić, na HKR-u (Katolički radio, da, da, treba biti u toku s onim što "neprijatelj" radi). Malo poslušam i odmah shvatim da je to snimka emisije Zašto vjerujem, o iskustvima poznatih ljudi s vjerom, gospodinom, uostalom sam naziv emisije govori za sebe. To je jedna, između ostalog, i dovitljivo marketinška emisija katoličkog radija u kojoj preko poznatih ljudi, sportaša, ovih onih, ne znam sada tko je sve tamo sudjelovao, pokušavaju privući mlade, a i sve ostale valjda, onome što i sami vjeruju i čemu se "utječu". Nije to sad neki jeftini marketing kao recimo reklame za koka kolu, ali možda je čak i gori. Poslušao sam tu emisiju s Blankom, veći dio, prvi put kad je išla, zanimalo me što će reći. Ovaj put, u reprizi, jedva sam izdržao minutu-dvije. Dakle, Blanka je tu zaista puno toga nalupetala. Nije sad bitna brižna Blanka, sad mi pada na pamet da je svoja "iskustva" (navodnici, jer to nisu nikakva iskustva, već nešto sasvim, sasvim drugo, puko recikliranje naučenog, ne da mi se sad u detalje) prenio i onaj sportaš koji se bavi gađanjem iz puške, osvojio je i neke olimpijske medalje, no, ne da mi se guglati, sigurno znate bolje od mene o kome je riječ.
Što je Blanka natrkeljala, to srećom ne moram prepričavati, jer postoji 21.stoljeće, postoji i youtube, postoje i vrijedne ruke djelatnika HKR-a koje su tamo priljepile snimku (hvala im). Redovito popizdim kad se netko tako počne razbacivati, pa čak bih rekao i bahatiti, svim tim recikliranim terminima. Pa otkrio sam Isusa, pa promijenio mi život, pa sad smo prijatelji, pa umro za mene, baš za mene, za mene osobno, ne sad ono nešto općenito, nego baš za mene osobno, na križu, on me poznaje i kako sam samo bio glup ili glupa da to nisam prije vidio. Sad ga sljedim, sad sam u ljubavi, sad volim život, sad i ja znam da je križ na mojim leđima s razlogom, eto svi ti moji problemi sad su dobili novi, jednostavan naziv - križ, ja lijepo nosim taj križ od sad na dalje, odem si na misu, gutam svu tu terminologiju. Digresija: baš jučer kod onog opaljenog, ali bogami originalnog blogera onako sa strane na blogu vidim napis: jedan idijot je jedan idijot, dva idijota su dva idijota, 10000 idijota je politička stranka. To je stvarno tako, ne? Nećemo biti bezobrazni da istu logiku primjenimo na vjeru, nego samo osnovnu nit vodilju: kad se nekoliko ljudi zagrije i zalijepi za neku vjersku ideju, to je, kao što dobro znamo, sekta. Kada ih se skupi više milijona, to je organizirana religija. Prvo je smeće, oko drugog nema ništa sporno? Hellooooooouuuuuuu???????
Problem s tim papagajskim, recikliranim budalasanjima je sljedeći: svi koji tako svjedoče, imali su određena duhovna iskustva, to nije sporno. S obzirom da su dotični zagrijani za određenu religiju, u ovom slučaju katoličanstvo, oni svoje iskustvo objašnjavaju kroz termine koje su ih kroz život podučili, koje su već prije čuli. Kad Blanka kaže ovo ili ono, ona je upoznala Isusa, on došao njoj, ona došla njemu, predala mu se, što god, ona nema blage veze jel to bio zaista Isus ili koji bog se to već dogodio. Ali ona je uvjerena, potpuno uvjerena, da se to baš o Isusu radi i ne može biti nikako drukčije. Jel ga vidjela? Nije. Jel pričala s njim, on s njom? Nije. Ona jednostavno zna tu religijsku priču od ranije, onda je doživjela određena iskustva, ta iskustva su bila intenzivna i za nju više nego zanimljiva, a onda ih je lijepo upakirala u priču koju zna. Samo iskustvo je, to ne sumnjam, zanimljivo, ali to upakiravanje je, barem što se mene tiče, banalno i blesavo. Naravno, Blanka, ili bilo koji drugi entuzijast te vrste, bi me na ovakve kritike, spremno popljuvao, rekla/rekao lakonski kako ja, eto, ne razumijem što je to vjera i ne treba se uopće opterećivati s takvim budalama koje tako nešto uzvišeno ne razumiju, ti jadnici koji nisu primili taj dar. A meni je, s druge strane, fascinantno koliko toga ljudi mogu naklepetati, koliko oni koji ih slušaju progutati i ponajviše, kako se takve stvari neprestano događaju i ponavljaju kroz stoljeća i tisućljeća. Nas koji smo imali što za reći protiv toga, prije su spaljivali, danas možemo slobodno pričati i pisati o tome, ali u moru sveopće banalnosti, nikoga to više ne zanima. Ali meni je puno bolje da nekoga ne zanima ono o čemu pričam, nego da me spale na lomači. Svijet je, dakle, bez sumnje napredovao. Samo, kakav je napredak zaista u igri, to nam je jasno.
Forget the dead you’ve left, they will not follow you
You must leave now, take what you need, you think will last
But whatever you wish to keep, you better grab it fast
Yonder stands your orphan with his gun
Crying like a fire in the sun
Look out the saints are comin’ through
And it’s all over now, Baby Blue
The highway is for gamblers, better use your sense
Take what you have gathered from coincidence
The empty-handed painter from your streets
Is drawing crazy patterns on your sheets
This sky, too, is folding under you
And it’s all over now, Baby Blue
All your seasick sailors, they are rowing home
All your reindeer armies, are all going home
The lover who just walked out your door
Has taken all his blankets from the floor
The carpet, too, is moving under you
And it’s all over now, Baby Blue
Leave your stepping stones behind, something calls for you
Forget the dead you’ve left, they will not follow you
The vagabond who’s rapping at your door
Is standing in the clothes that you once wore
Strike another match, go start anew
And it’s all over now, Baby Blue
John C.Parkin, kako se uspostavilo, moja svojevrsna srodna duša, razvio je neobičnu "duhovnu" filozofiju koja stane u svega tri riječi "Jebe mi se", u originalu čak u samo dvije, Fuck it.
Baš mi se svidio Parkin i njegov pristup. Da on kojim slučajem nije došao do spoznaje blagotvornog djelovanja tog "jebe mi se" stava, siguran sam da bih se ja proslavio s tako nečim.
On je razvio cijelu filozofiju oko "jebe mi se" stava, malo sam proguglao pa naletio i na neki naš forumčić o tome. Naši su ga znalci mahom popljuvali, jer je kao banalan i ne može to funkcionirati, da se kaže "jebe mi se" stvarima, problemima i da se oni tek tako riješe. No, stvar nije ni najmanje banalna, može biti, ali ne mora, tj. što se mene tiče nije, već je baš originalna, neobična, ima smisla, a u njegovom slučaju i sasvim iskrena.
John je prije svog "jebe mi se" otkrića od najranije mladosti prčkao po duhovnosti, letio od jedne do druge tehnike, duhovnog pravca, smjera, učitelja, gurua, šamana, mantre... i kad je sve uzeo u obzir, malo sjeo sa sobom, pogledao koliko to sve skupa funkcionira, lako je zaključio da je to sve više-manje beskorisno budalasanje, što i je.
Poanta kod "jebe mi se" stava je što je on, zaista, oslobađajući. Oslobađajuće je kad kažemo "jebe mi se" stvarima, mnogim, mnogim stvarima, kada počnemo stvari, ljude, život, sve, gledati manje ozbiljno i razgolitimo sve neke kao važnosti koje im inače pridajemo. Život je u osnovi zaista jednostavan, tj. nije, ali mogao bi biti.
Prva knjiga se zove Jebe mi se, najuzvišeniji duhovni put.
Druga iz te serije je Jebe mi se, čini ono što voliš.
Parkin je duhovit, no nikako banalan. Isplati se pozabaviti, ali jebe mi se ako nećete.
