Kafkin prijatelj bio je Max Brod. Njihovo prijateljstvo jedno je od onih sudbinskih. Kafka nije bio poznat za vrijeme svog života. Zamolio je Maxa, zahtjevao je od Maxa, da nakon što ode, spali sva njegova djela. Brodu je to svakako bila velika dilema, poslušati prijateljevu posljednju želju i uskratiti svijet za njegova djela koja je smatrao genijalnima, ili ga poslušati i uništiti sve?
Miro Gavran je, u svom stilu, u kratkom romanu veličine džepnog izdanja (cca 9.5x15 cm) na oko 180 kratkih stranica (ekvivalent nekih 60-70 standardnih stranica) obradio priču o ovo dvoje bliskih prijatelja. Ono što me fascinira i volim kod Gavrana njegove su kratke, jasne rečenice, oslobođene od svega nebitnog, zanimljivi, neočekivani preokreti, a kada se radi o obradi nekih klasičnih priča, kao što je slučaj u Juditi ili Krstitelju, Miro tada izmijeni priču do neprepoznatljivosti i da joj neki sasvim novi štih. Isto je i u ovom slučaju. Na primjer, Max se zaljubi u Franzovu majku i oni postanu ljubavnici. Kasnije također nešto klikne i između njega i Milene Jesenske, s kojom je Kafka bio u svojevrsnoj ljubavnoj vezi, koja se najvećim dijelom ipak sastojala u pismima.
- Svaka napisana knjiga odbljesak je života kojim je živio njezin autor - reče Max.
- Sve što je napisano izmišljeno je. Stvarnost se ne pokorava riječima. - uzvrati Franz.
Bilo je to 1903. godine.
************
Franzove su misli uvijek bile jasne i sugestivno izrečene. Nikada nije izgovarao tuđe rečenice. Nije se razbacivao riječima.
Za površnog promatrača Franz je bio povučen nesiguran mladić, nespreman za praktičan život.
Za Maxa je on bio osoba koja ima svoj svijet i kojem je vanjska stvarnost samo smetnja.
Književnost ih je povezivala. Strastveni mladi čitatelji potajice su sanjali o danima kada će postati književnici. Ispisujući prve kratke priče, otkrivali su ljepotu stvaranja.
Post je objavljen 18.07.2017. u 06:05 sati.