Jučer, ili prekjučer, sad nisam siguran, vjerojatno mi se pamćenje poremetilo zbog vrućina, ne može biti drugog objašnjenja, listajući po radio stanicama u autu stanem na glasu Blanke Vlašić, na HKR-u (Katolički radio, da, da, treba biti u toku s onim što "neprijatelj" radi). Malo poslušam i odmah shvatim da je to snimka emisije Zašto vjerujem, o iskustvima poznatih ljudi s vjerom, gospodinom, uostalom sam naziv emisije govori za sebe. To je jedna, između ostalog, i dovitljivo marketinška emisija katoličkog radija u kojoj preko poznatih ljudi, sportaša, ovih onih, ne znam sada tko je sve tamo sudjelovao, pokušavaju privući mlade, a i sve ostale valjda, onome što i sami vjeruju i čemu se "utječu". Nije to sad neki jeftini marketing kao recimo reklame za koka kolu, ali možda je čak i gori. Poslušao sam tu emisiju s Blankom, veći dio, prvi put kad je išla, zanimalo me što će reći. Ovaj put, u reprizi, jedva sam izdržao minutu-dvije. Dakle, Blanka je tu zaista puno toga nalupetala. Nije sad bitna brižna Blanka, sad mi pada na pamet da je svoja "iskustva" (navodnici, jer to nisu nikakva iskustva, već nešto sasvim, sasvim drugo, puko recikliranje naučenog, ne da mi se sad u detalje) prenio i onaj sportaš koji se bavi gađanjem iz puške, osvojio je i neke olimpijske medalje, no, ne da mi se guglati, sigurno znate bolje od mene o kome je riječ.
Što je Blanka natrkeljala, to srećom ne moram prepričavati, jer postoji 21.stoljeće, postoji i youtube, postoje i vrijedne ruke djelatnika HKR-a koje su tamo priljepile snimku (hvala im). Redovito popizdim kad se netko tako počne razbacivati, pa čak bih rekao i bahatiti, svim tim recikliranim terminima. Pa otkrio sam Isusa, pa promijenio mi život, pa sad smo prijatelji, pa umro za mene, baš za mene, za mene osobno, ne sad ono nešto općenito, nego baš za mene osobno, na križu, on me poznaje i kako sam samo bio glup ili glupa da to nisam prije vidio. Sad ga sljedim, sad sam u ljubavi, sad volim život, sad i ja znam da je križ na mojim leđima s razlogom, eto svi ti moji problemi sad su dobili novi, jednostavan naziv - križ, ja lijepo nosim taj križ od sad na dalje, odem si na misu, gutam svu tu terminologiju. Digresija: baš jučer kod onog opaljenog, ali bogami originalnog blogera onako sa strane na blogu vidim napis: jedan idijot je jedan idijot, dva idijota su dva idijota, 10000 idijota je politička stranka. To je stvarno tako, ne? Nećemo biti bezobrazni da istu logiku primjenimo na vjeru, nego samo osnovnu nit vodilju: kad se nekoliko ljudi zagrije i zalijepi za neku vjersku ideju, to je, kao što dobro znamo, sekta. Kada ih se skupi više milijona, to je organizirana religija. Prvo je smeće, oko drugog nema ništa sporno? Hellooooooouuuuuuu???????
Problem s tim papagajskim, recikliranim budalasanjima je sljedeći: svi koji tako svjedoče, imali su određena duhovna iskustva, to nije sporno. S obzirom da su dotični zagrijani za određenu religiju, u ovom slučaju katoličanstvo, oni svoje iskustvo objašnjavaju kroz termine koje su ih kroz život podučili, koje su već prije čuli. Kad Blanka kaže ovo ili ono, ona je upoznala Isusa, on došao njoj, ona došla njemu, predala mu se, što god, ona nema blage veze jel to bio zaista Isus ili koji bog se to već dogodio. Ali ona je uvjerena, potpuno uvjerena, da se to baš o Isusu radi i ne može biti nikako drukčije. Jel ga vidjela? Nije. Jel pričala s njim, on s njom? Nije. Ona jednostavno zna tu religijsku priču od ranije, onda je doživjela određena iskustva, ta iskustva su bila intenzivna i za nju više nego zanimljiva, a onda ih je lijepo upakirala u priču koju zna. Samo iskustvo je, to ne sumnjam, zanimljivo, ali to upakiravanje je, barem što se mene tiče, banalno i blesavo. Naravno, Blanka, ili bilo koji drugi entuzijast te vrste, bi me na ovakve kritike, spremno popljuvao, rekla/rekao lakonski kako ja, eto, ne razumijem što je to vjera i ne treba se uopće opterećivati s takvim budalama koje tako nešto uzvišeno ne razumiju, ti jadnici koji nisu primili taj dar. A meni je, s druge strane, fascinantno koliko toga ljudi mogu naklepetati, koliko oni koji ih slušaju progutati i ponajviše, kako se takve stvari neprestano događaju i ponavljaju kroz stoljeća i tisućljeća. Nas koji smo imali što za reći protiv toga, prije su spaljivali, danas možemo slobodno pričati i pisati o tome, ali u moru sveopće banalnosti, nikoga to više ne zanima. Ali meni je puno bolje da nekoga ne zanima ono o čemu pričam, nego da me spale na lomači. Svijet je, dakle, bez sumnje napredovao. Samo, kakav je napredak zaista u igri, to nam je jasno.
Post je objavljen 12.07.2017. u 06:24 sati.