nemojte preskočiti ovaj video. Čovjek je vrlo zanimljiv i zna što priča.
Područje interesa i rada Kena Robinsona spazio sam na portalu Kameleon.
Vrlo zanimljiv čovjek. Pogađa u bit, za razliku od većine ljudi koje srećemo u životu. Ne bi li bilo lijepo sretati više takvih ljudi?
U ovom videu kao i u drugim videima govori o tome kako društvo ubija kreativnost ljudi, i to od malih nogu. Zašto bi društvo to radilo? Više je razloga. Iz istog razloga, npr., iz kojeg se potkresavaju krila kokošima, iz razloga da ne prelete ogradu kokošinjca, iz razloga da im se ograniči prostor. A u slučaju ubijanja kreativnosti kod ljudi, razlog je, jednostavno rečeno, da im se onemogući izlazak iz unaprijed zacrtane paradigme po kojoj bi ljudi trebali živjeti i po kojoj oni koji vuku konce očekuju da ljudi žive.
Kreativnost se ubija na razne načine. Škola je ustanova u kojoj se to radi sustavno i nepokolebljivo. Zašto sve svaliti na školu kad krivaca ima i na drugim mjestima? Ne treba zanemariti ni druge odgovorne za ubijanje kreativnosti, a škola je bitna zato što ubija kreativnost kod najmanjih i najosjetljivijih članova društva, članova koji su jedina nada za promjene. Time je njena krivnja kao i odgovornost za zatupljivanje veća. Stoga ju treba staviti u prvi plan kad se traže rješenja za pozitivne promjene u društvu. A vrijedno i poželjno riješenje je svakako stavljanje naglaska na poticanje kreativnosti.
Žalosno je što je uvriježeno mišljenje kako se kreativnost može i treba poticati izvan škole, u nekakvih slobodnim akitivnostima i slično. To je žalostan i glup pristup. Zašto ju ne poticati u školama? Na kraju krajeva, to su mjesta u kojima djeca provode najveći dio svog vremena. Tko je taj koji odlučuje da to vrijeme moraju provesti kao mali zarobljenici, sjedeći i slušajući ono što ih uopće ne zanima? Tko je taj? Taj smo, očito, svi mi. Ili barem velika većina. Jer svi sudjelujemo u tome, ako ni na jedan drugi način, onda tako što šutimo o svemu i ne reagiramo. Je li to iz pukog razloga što smo i sami prošli dobru školsku i društvenu dresuru? Možda. Ali ni to nam nije neko opravdanje.
Roditelji: svakodnevno šaljete svoju djecu u zatvore otvorenog tipa (poznatije kao - škole) i u tome vam ništa nije čudno? Nikome ne pada na pamet da se pobuni i za svoju djecu zahtjeva nešto drukčije? Tiha, tupa masa.
Ne poticati kreativnost u školama isto je što i ubijati kreativnost. Razmislite, krenite od sebe. Koliko se vas poticalo u školi da budete kreativni? Upravo onoliko koliko se potiče i vašu djecu? Ni malo? Ni najmanje? Čak i ako ima izoliranih slučajeva gdje se kreativnost potiče, to slabo vrijedi jer se događa u tragovima, a to je nedovoljno. Poticanje kreativnosti se ne smije događati u tragovima, već se mora staviti u prvi plan!
Toliko smo svi zapetljani u forme da nam sadržaj i bit gotovo nisu ni u najudaljenijim dijelovima svijesti. Pobogu, ako gotovo ni jedno dijete ne opisuje školu kao mjesto u koje voli ići, nije li krajnje vrijeme da se netko (SVI MI) počne pitati neke stvari? I to nije nešto što treba prepuštati samo "stručnjacima", jer oni ne znaju što je dobro za djecu, kao što nisu znali ni što je dobro za nas kad smo bili djeca.
Otvoreno pitanje glasi: što je po pitanju kreativnosti u školama i kako je moguće da nikoga to pitanje zapravo ne zanima?
Dodatak:
Postojeći sustav je NEPOPRAVLJIV! Ne može se unjeti promjenicu ili dvije (ili tri možda) pa očekivati čuda unutar sustava koji je loš i truo. Ne može se očekivati ni da će nova generacija školskih zaposlenika unjeti promjenu. Ni uz najbolju volju s njihove strane, to se ne može i neće dogoditi. Moguće je da se dogode neki minimalni pomaci, ali oni su svakako nedovoljni.
Jučer slušam u dnevniku kako se uvode (ili su već uvedene, ne znam nit je važno) neke promjene u školama. Te promjene su, naravno, formalne prirode, kakve druge prirode bi bile? Kad onaj tip Janjić nešto progovori, to može biti samo i isključivo neka formalna nebuloza. Od birokrata ne očekujemo ništa sadržajno. Ta "promjena" se sastoji u tome koliko se testova i ispitivanja može imati tjedno, tako neka nebuloza. I također se ukidaju blic, nenajavljeni testovi. Dragi bože, same gluposti. Uvijek forma, nikad sadržaj nije u pitanju.
Da zaključimo: postojeći škoski sustav djecu tretira maćehinski i diktatorski. Prvo, tretira ih kao krajnje idijote, jer ih ništa niti pita ni konzultira o tome kako će izgledati njihovo školovanje. Drugo, sustav (tj. ljudi koji ga vode) si umišlja kako zna što je dobro za djecu(???) Haha, ovo je zaista za nasmijati se, ali i za zaplakati od tuge i očaja.
Sustav zna i radi samo ono što je dobro (ili misli da je dobro) za sam sustav, a nikako ono što je dobro za djecu i njihov razvoj! Djecu se ne smije ponižavati radeći od njih tupe poslušnike koji bezpogovorno imaju sjediti, slušati i bubati! To sigurno nije u interesu niti jednog djeteta. Naše društvo, dakle, i putem školskog sustava, radi teror nad svojim najmlađim članovima radeći iz njih poslušne idijote. Treće i najvažnije, ali najžalosnije: aktualni školski sustav dokazuje i pokazuje kako nema povjerenje u djecu. E taj dio je meni najžalosniji i najjadniji, kao i najbezobrazniji i najbezočniji. Nemati povjerenja u djecu? Kakav se kreten mora biti za tako nešto? Očito veliki. Imati povjerenje u djecu i njihove potencijale, sposobnosti, talente... to je osnova zdravog načina odgoja i razvoja djece. Namjerno ne kažem odgoja i obrazovanja, već odgoja i razvoja. Zdravi sustav mora biti kocentriran prvenstveno na razvoj djeteta, a puno manje (ekstremno manje) na biflanje pukih informacija, podataka i svih drugih mogućih i nemogućih sterilnosti koje se silom želi ugurati u te mlade mozgove koji imaju sasvim druge sklonosti i sasvim druge potrebe. Dajmo im, k vragu, priliku da barem dio tih sposobnosti i potreba prepoznaju u sebi i razviju koliko je to moguće.
