Thanks to all the professors in their colleges
Trying to feed me knowledge that I know I'll never use
Od spilje do obrazovanja. Ah, kakav skok za ljudsku rasu. Teško da postoji nešto što čovjeka u toj mjeri zatupi kao sustav koji bi ga navodno trebao prosvjetliti. Naučit ćeš čitati i pisati (što možeš i bez sjedenja po 6 sati, godinama, kao debil u školskoj klupi, gdje od tebe rade poslušnog vojnika/radnika), ali nećeš naučiti baš ništa o životu.
Od obrazovanja do radnog mjesta. Još jedan skok u stereotip.
Iz radnog mjesta u grobno mjesto.
Balzac je prosječnog radnog čovjeka usporedio s konjem koji odvuče 40 krugova i zatim umre.
Je li u cijeloj toj priči jako bitno ako si "uspješan" i imaš "poštovanje" ostalih jedinki (koje te zapravo, osim onog najgrubljeg sloja kojeg vide, i ne poznaju)?
He gets up in the morning,
And he goes to work at nine,
And he comes back home at five-thirty,
Gets the same train every time.
'Cause his world is built 'round punctuality,
It never fails.
Tzv. protestne pjesme nastaju onda kada u društvu nestane zdravog razuma (što bi značilo da za njima neprekidno postoji potreba, od nastanka "civilizacije" na dalje). Zdravi pojedinac u bolesnom društvu ima problem. Ne može se "prilagoditi" besmislu jer ga je prozreo, a opet, besmislice sreće na svakom koraku i gotovo su dio zraka kojeg udiše. Neka se on prvenstveno koncentrira na to da ostane zdrav, a život će mu već otvoriti neka vrata kojima se nije mogao ni nadati i pružiti mu šansu da živi protestni život.
You that hide behind walls
You that hide behind desks
I just want you to know
I can see through your masks.
He thinks he is a flower to be looked at
There's one thing that he loves and that is flattery
He's a dedicated follower of fashion
Not like everybody else.
Darling, you know that I love you true,
I'll do anything that you want me to,
Confess all my sins like you want me to,
There's one thing I can't do for you, (I can never change).
Individuacija
Otkrivanje neobične, uzbudljive činjenice da si jedan jedini ti, jedna jedina ti, sada, koji će ikad postojati, koja će ikad postojati. Individuacija je zraka svjetlosti u svijesti koja donosi ovu spoznaju.. Ali vrata spoznaje otvaraju se iznutra (kao što je Kierkegaard primjetio). Informacija može doći izvana, ali spoznaja - samo iznutra.
Slušao sam jučer u autu odličnu, nabrijanu pjesmu. Zanimalo me tko pjeva, a radijska voditeljica je, srećom, zahvaljujući svojim telepatskim sposobnostima, osjetila pitanje koje sam pomislio i nakon pjesme rekla da se radi o Adele. Youtube mi je, nešto kasnije, otkrio i o kojoj pjesmi se radi.
Wikipedija mi je pojasnila koliko je Adele danas popularna (sram me može biti koliko nisam u toku i koliko slabo pratim radijske hitove). Žena zaista može dobro potegnuti i ima fenomenalan glas. Privlačno je i uzbudljivo za poslušati. Pročitao sam i tekst pjesme. On je već manje (ili ništa) uzbudljiv. Dobro za zabavu, beskorisno za spoznaju.
Ne želim ovim postom obezvrijediti Adele, naprotiv, spomenuta pjesma mi se sviđa i među boljima je koje se danas može čuti. Ako je gledamo u kontekstu dobre energije koju stvara glazbom i glasom, nema zamjerke. Šteta je samo što se, čak i među boljim pjesmama koje se ljudima svakodnevno guraju u uši kroz bezbrojne radijske postaje, ni u tragovima ne može naći nešto dublje. Vjerojatno je i to u službi zatupljivanja, jer kome još treba slušatelj koji misli. Bolje mu je samo uliti šuplji sadržaj u glavu i održavati ga na nivou blesavosti. S druge strane, s pravom možemo postaviti i pitanje za koliko ljudi bi uopće bile namjenjene pjesme koje u sebi nose neku dublju poruku. Stado voli blejati, ne misliti. Pojedine ovčice trude se biti kao i sve ostale ovčice, uvjerene su kako si ne smiju dopustiti taj luksuz da po bilo kojem kriteriju odskoče od ostalih. To je vjerojatno najveća noćna mora ovce - izdvojiti se iz stada. Koliku cijenu plaća s tvrdoglavim nastojanjem da ostane u stadu, da se svidi drugim ovcama, da bude kao one, to je stara, tužna priča (samo ovčice je izgleda nikad nisu čule).
Prava, potpuna pjesma vodi nas na putovanje, priča nam priču u kojoj, kao nekim čudom, možemo prepoznati i nas same (razumije se, i ovca će reći kako prepoznaje sebe u svakom smeću koje sluša, ali govorimo o prepoznavanju dubljeg sebe, ne onog površnog, banalnog) i ima potencijal probuditi nas iz glupog fantaziranja o neophodnosti usklađivanja sa stadom. Traži od slušatelja angažman i zauzvrat mu daje puno više od puke zabave. Jasno, samo zainteresiranom slušatelju, gladnom smisla. Ovca na dublji sadržaj neće ni trepnuti, mozak joj radi na puno plićoj frekvenciji i reagira isključivo na budalasanja.
(I met a young girl, she gave me a rainbow)
And what'll you do now, my blue-eyed son ?
And what'll you do now my darling young one ?
I'm a-goin' back out 'fore the rain starts a-fallin'
I'll walk to the depths of the deepest black forest
Where the people are a many and their hands are all empty
Where the pellets of poison are flooding their waters
Where the home in the valley meets the damp dirty prison
Where the executioner's face is always well hidden
Where hunger is ugly, where souls are forgotten
Where black is the color, where none is the number
And I'll tell it and think it and speak it and breathe it
And reflect it from the mountain so all souls can see it
Then I'll stand on the ocean until I start sinkin'
But I'll know my songs well before I start singin'
Go away from my window
Leave at your own chosen speed
I’m not the one you want, babe
I’m not the one you need
"When the movement in the direction of becoming something other than what you are isn't there any more, you are not in conflict with yourself." UG
Dakle, kada više ne pokušavaš biti ono što nisi, unutrašnji konflikti nestaju.
Dragocjeno je osjetiti u sebi da je prirodno i u redu biti i živjeti ono što samo od sebe navire iz nas samih. Pokret prema nečem što nismo stvara svaki mogući sukob.
Dopuštanje sebi da budemo ono što jesmo možda je najvrijednija stvar koju možemo napraviti u životu i teško je i zamisliti (dok ne probamo) na koje sve načine tako nešto može okrenuti naš život prema onome što bi on trebao biti, umjesto da služi ciljevima koji nemaju veze s našim unutrašnjim stanjem i potrebama.
Da bi se dopustilo sebi otkriti svoje stvarne potrebe ( u društvu koje nameće cijelu silu umjetnih potreba) neophodna je unutrašnja spremnost, unutrašnja zrelost, kao i potrebni nivo prezasićenosti budalaštinama kojima nas se bombardira iz vana.
