Umijeće je kada se s nekoliko stihova stvore toliko jake slike da se od njih može napraviti scenarij za dugometražni film. Ali bolje je da se ne napravi ništa, da ostanu komprimirani, takvi kakvi jesu.
“There must be some way out of here,” said the joker to the thief
“There’s too much confusion, I can’t get no relief
Businessmen, they drink my wine, plowmen dig my earth
None of them along the line know what any of it is worth”
“No reason to get excited,” the thief, he kindly spoke
“There are many here among us who feel that life is but a joke
But you and I, we’ve been through that, and this is not our fate
So let us not talk falsely now, the hour is getting late”
All along the watchtower, princes kept the view
While all the women came and went, barefoot servants, too
Outside in the distance a wildcat did growl
Two riders were approaching, the wind began to howl
(bob dylan)
Eh, da je bar škola koja ima smisla, ali nije. Pačićima njihova škola koristi u životu, ljudska dječica uče i bubaju mnoge stvari koje im ama baš nikad u životu neće trebati, zbog fantastičnog razloga znanog pod sintagmom "opća kultura", ili zbog "širine znanja". Tko si je dao pravo da odlučuje i procjenjuje što je to širina znanja i koliko široko ono treba biti. Znanje je nepregledno i neizmjerno. Ako sve ono znanje koje postoji, iz svih mogućih područja koja postoje, usporedimo sa programom najzahtjevnije gimnazije i fakulteta, ono je tek kap prema svem "općem" znanju koje postoji. Dakle, ta širina je relativna, dok su očekivanja od učenika i njihovo tlačenje kroz period školovanja vrlo stvarni i svako ga je osjetio ili osjeća na svojoj koži. Nitko nema pravo raditi djeci, putem škole, ovo što im se radi.
Kada počne škola, gotovo svi koji imaju veze s njom su ili tužni, ili tjeskobni, ili pod stresom, ili u strahu, ili na bilo koji drugi način nezadovoljni ili barem uznemireni. Nije li to ludo? Osim naivnih prvašića, gotovo da ne postoji učenik koji se veseli početku škole (zbog škole same i učenja). Učitelji i profesori teško da su oduševljeni, jedina prava utjeha u njihovim profesurama je plaća. Tko pametan voli pričati o nečemu onima kojima moraju slušati prisilno i truditi se biti mirni, praviti se da su pažljivi, učiti da bi dobili ocjenu, upisali se na željeni fakultet, da bi tatice i mamice bili zadovoljni, najmanje zbog znanja. Roditeljima je slabo zbog suludih troškova koji ih opterete svake fcking godine u isto vrijeme. Oni navododno snalažljiviji uhvate se organiziranja razmjene udžbenika, misleći kako su time donekle doskočili sustavu koji ih siše, a slabo im daje natrag. Ja koji to sve, za sada, samo gledam sa strane, potpuno sam siguran da sam okružen luđacima, koji nemaju dijagnoze samo zato što su i drugi ludi poput njih, čak i oni koji dijagnoze dodjeljuju.
Više ne očekujem da će se stvari u društvu, pa tako ni u tzv. školstvu (č. dječjem zatvorstvu), mijenjati na bolje, jer ljudi su jednostavno skloni da ih se pravi budalama i jedina stvar u kojoj su vanserijski je količina izmišljotina i budalaština koje mogu progutati, usvojiti i držati ih se. I kad im se prodaju najveće moguće besmislice, ni oko toga nema problema. Jednostavnije je mimoići se s klokanom na gradskom šetalištu, nego s čovjekom koji misli svojom glavom i ne dozvoljava da ga se pravi budalom.
Zanimljiva stvar kod kasnog ljeta i rane jeseni je da je to jedan jako lijep dio godine. Naprosto fantastičan. Na moru počinje najugodniji dio ljeta, na kontinentu dozrijevaju plodovi jeseni, sve po malo kreće prema kraju godine, taj prirodni ritam u sebi sadrži štošta zanimljivo i uzbudljivo. Ali puno toga se ne može na pravi način doživjeti zbog nekih suludih stvari kao što je škola, sa svim svojim moraš ovo, moraš ono, nije da će ti trebati, niti koristiti, ali moraš, jbg, moraš, jer se neko tako sjetio.
Nikad, ni pod razno, nema stvarne koristi od znanja koje se silom trpa u nečije glave. A školski sustav kojeg mi znamo temelji se na prisili i moranju. Možete dovesti konja do vode, natjerati ga da dođe, ako već ne želi sam, ali nećete ga natjerati da pije. Učenik nije drukčiji od konja, u ovom smislu.
Daleko od toga da očekujem da će se nešto bitno promjeniti u školama. A još dalje od toga da ovakve škole shvaćam ozbiljno. Roditelji koji natjeravaju djecu da uče i dobivaju samo odlične ocjene, motivirani su ili strahom ili bolesnom ambicijom. Djecu treba od malih nogu usmjeravati prema onome što im leži, za što su talentirani, promatrati, gledati što ih veseli i pogurati ih u tom, njihovom, smjeru. U osnovi, ništa drugo nije potrebno.
Ne zaboravimo Džubranove riječi:
Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su s vama, ne pripadaju vama.
Možemo ih i okrenuti, pa reći:
Vaši roditelji nisu vaši roditelji.
Oni su kanali kroz koje ste došli na svijet.
Njihova zadaća je da vam pomognu na vašem putu.
Ako te zadaće nisu svjesni, niste ih dužni shvatiti previše ozbiljno.
Nitko nikome ne pripada. Nitko nema pravo nikome krojiti život. Svatko ima pravo pokušati pomoći, ali nitko nikome ništa nametati. Koliko vidimo, svi vam nešto nameću. Roditelj, učitelj, profesor, šef, direktor, ovaj, onaj. Gdje je tome kraj. Tamo gdje vi kažete da je. Ali to ne možete samo tako, navino i djetinjasto, već treba sazrijeti do toga, kako bi ta odluka bila na mjestu.
Do you know the warm progress under the stars?
Do you know we exist?
Have you forgotten the keys to the Kingdom?
Have you been borne yet & are you alive?
JM
