Ljubav - tema o kojoj se najviše priča, a o kojoj se najmanje zna.
Erich Fromm živio je od okrugle 1900.-e do okrugle 1980.-e. Rođen je u Frankfurtu. 1918. je počeo studirati pravo, da bi već iduće godine studij prava zamijenio sociologijom. 1922. postao je doktorom filozofije, a svoju izobrazbu u psihoanalitici završio je 1930.-e na Psihoanalitičkom institutu u Berlinu. Nakon što su nacisti preuzeli vlast u Njemačkoj, preselio se u Ženevu, a onda 1934. u SAD. Radio je na nekoliko instituta za psihologiju, psihoanalizu i psihijatriju te predavao na više fakulteta.
U izdanju «Fromm u 12 svezaka» (1986., Naprijed i Nolit, Zagreb), naveden je izvrstan sažeti opis veličine Frommovog rada u nekoliko rečenica: Fromm je značajan suvremeni mislilac rijetko širokog interesa, neumorni otkrivač čovjekove neslobode i prokazatelj njegovih bjegova i neuroza, žestoki napadač nezdravog društva, uporni osvješćivač pogubne vlasti, mehaniziranog čovjeka i njegovog automatiziranog svijeta, života usmjerenog na zgrtanje i imanje, žestoki kritičar kako profiterskog kapitalizma, tako i birokratskog socijalizma. Fromm se beskompromisno zalagao za ljudsku emancipaciju, za uspostavljanje zdravog, humanog društva i cjelovitog čovjeka, za njegovu slobodu i spontanost, za nesmetano izražavanje i stalno unaprjeđivanje ljubavi prema životu.
Bio je uistinu neumoran u svojim istraživanjima ljudske prirode i nastojanjima da u što je moguće većoj mjeri razotkrije čovjekove zablude i otkrije puteve iz njih prema ispunjenom, sretnom, produktivnom življenju. Autor je niza fenomenalnih knjiga od kojih su neke postale svjetski bestseleri i na taj način ušle u umove i srca milijuna ljudi. Knjige: Bijeg od slobode, Čovjek za sebe, Umijeće ljubavi, Imati ili biti, S onu stranu okova iluzije, Anatomija ljudske destruktivnosti 1 i 2, Zdravo društvo, Dogma o Kristu i još neke.
Njegovo pisanje je znanstveno, prepuno fusnota, natuknica, izvora, literature, ali bez obzira na to, ono je vrlo zanimljivo, pitko, pristupačno i shvatljivo svakom čitatelju u kojem postoji interes za važne teme koje Fromm obrađuje.
Umijeće ljubavi
Umijeće ljubavi je možda Frommova najpopularnija knjiga, upravo iz razloga jer govori o temi koja je svima životno bitna, koja svakoga zanima, a opet, o temi o kojoj gotovo nitko ne zna gotovo ništa, ili da budemo ponešto blaži u ocjeni, o kojoj rijetko tko zna nešto. Cijeli je niz knjiga koje govore o ljubavi, koje daju recepte kako pronaći idealnog partnera, koje vam obećaju da ćete u 5 ili 10 jednostavnih koraka ostvariti svoje najsmionije ljubavne težnje. Kod Fromma je stvar obrnuta, on je, već u uvodu knjige, priču postavio drugačije. On ne samo da ne obećaje ništa, već odmah na početku čitatelja upozorava, i to višestruko, da ljubav nije neka zezancija, da voljeti nije ni malo jednostavno i da prije nego spoznate pravu ljubav i počnete ju živjeti, o ljubavi morate nešto znati. Dapače, on već u naslovu knjige naglašava vrlo važnu činjenicu koja mnogima promakne, da je ljubav umijeće. A kao i kod bilo kojeg drugog umijeća, i umijeće ljubavi je nešto što se razvija, o čemu se uči i što se neprestano može unaprijeđivati i usavršavati. Umijeće ljubavi ne pada s neba i upravo zato je toliko malo ljudi koji znaju voljeti, toliko je nezrelih ljudi koji misle da o ljubavi i o životu znaju mnogo, a ne znaju gotovo ništa. Fromm je autor od kojega i o ljubavi i o životu (nisu li ovo dvoje zapravo jedno te isto?) možemo mnogo naučiti. Ali, preduvjet je da se želimo potruditi, da želimo (na)učiti.
Zrela i nezrela ljubav
Većina ljudi živi u nezrelim odnosima i u nezrelim «ljubavima», iz pukog razloga što većina ljudi jest nezrela, a nezrela osoba živi, misli i ponaša se nezrelo, drugačije i ne može. Odnosno, mogla bi, ako bi probala i ako bi se potrudila. No, linija manjeg otpora toliko je dominantna da joj se ljudi vrlo lako prepuštaju i jednostavno plove sa strujom, plove kud ih voda odnese.
Koja je, u osnovi, razlika između zrele i nezrele ljubavi? Fromm je to, pojednostavljeno, formulirao ovako:
Nezrela ljubav kaže: volim te zato jer te trebam.
Zrela ljubav kaže: trebam te zato jer te volim.
U korjenu nezrele ljubavi je potreba da se drugu osobu ima, jer se tu osobu treba, iz ovog ili onog razloga. U korjenu zrele ljubavi je voljenje druge osobe, dubinska ljubav prema drugoj osobi, koja za posljedicu ima da se s tobom osobom želi biti. Radi se, dakle, o dijametralno suprotnim, iako možda naizgled sličnim stvarima. Jedno jest, drugo nije ljubav. Jedno je nezrelo, drugo je zrelo.
Zabluda je misliti kako je voljeti nešto najlakše i najprirodnije na svijetu, pod uvjetom da se pronađe pravu osobu koju će se voljeti. Pronaći «pravu» osobu nije dovoljno. Prije toga je, prvenstveno, važno postati prava osoba, postati što svjesniji sebe i svijeta oko sebe, ući što dublje u način funkcioniranja života. Prvo je važno naučiti biti, važno je voljeti sebe kako bi se moglo voljeti druge, važno upoznati sebe kako bi se moglo upoznati druge, važno je razumjeti kako život nije rutina, već originalno i jedinstveno iskustvo, kako bi se tu originalnost i tu jedinstvnost moglo pronaći i podržavati u drugima. Znajući sve ovo, ne možemo nikako misliti kako je ljubav nešto jednostavno i banalno. Ona zahtjeva jednu specifičnu vrstu truda i aktivnosti. Zahtjeva neprestano preispitivanje i istraživanje, otkrivanje novih nivoa postojanja. Trud koji se ulaže u odnos, višestruko se vraća, iako nije preporučljivo gledati na odnos u termininima pukog «investiranja», u kojem se od ulaganja nešto očekuje.
Zabluda je i brkati zaljubljenost sa ljubavlju. Zaljubljenost je tek prva faza odnosa, u kojoj po trbuhu lete leptririći, a u glavi se stvaraju sasvim nerealne slike o predmetu našeg zaljubljivanja. Zaljubljenost može, ali i ne mora prerasti u ljubav. Brkati ih svakako ne treba.
Uostalom, kada ovdje govorimo o ljubavi, o pravoj ljubavi, pri tome ne mislimo isključivo na ljubav između dvije osobe. Stvar je puno šira. Ljubav je puno šira. Dapače, ona nema granice i, potencijalno, obuhvaća sve i svakoga. Ljubav nije nešto što dolazi do izražaja isključivo sa određenim predmetom ljubavi, određenom osobom. Ljubav je nešto što se rađa i postoji u samom čovjeku, u centru čovjeka, što mu omogućuje da doživljava sebe i svijet na određeni, ljubavni, način. Ljubav je sila u čovjeku koja kroz njega traži načine da se manifestira, a ta manifestacija očituje se kroz odnose. Ili se ne očituje, u slučaju da je čovjek nije razvio u sebi.
Ljubav je znatno šira kategorija od ljubavi prema toj i toj, jednoj osobi.
Ako smo razvili ljubav u sebi, ako smo razvili umijeće da volimo, onda se naša ljubav manifestira u cjelokupnom našem funkcioniranju, življenju i doživljavanju. Ona isijava u svim našim svakodnevnim odnosima, u ljubavi prema čovjeku u širem smislu, u ljubavi prema partneru, u ljubavi prema djetetu. Razlika je jedino u tome što se u svakom spomenutom odnosu ljubav manifestira na drugačiji način. Ali, srž joj je uvijek ista.
Voljeti, po Frommu, podrazumijeva četiri elementa, četiri kriterija koja treba shvatiti i primjeniti u odnosu s ljudima i općenito u odnosu sa svijetom, a prije svega, u odnosu sa samim sobom.. Ti elementi su: briga, odgovornost, poznavanje i poštovanje.
Ova četiri elementa mogu se primjeniti i u ljubavi prema sebi, i u ljubavi prema partneru, i u ljubavi prema djetetu, svugdje. Dokaz naše ljubavi prema nekome je da imamo razvijen osjećaj brige i odgovornosti prema njemu/njoj. Sljedeći preduvjet ljubavi je poznavanje. Iz dana u dan, iz situacije u situaciju upoznajemo drugu osobu, njene prednosti, kvalitete, mane, sklonosti. Lako je voljeti nečije kvalitete, ali tek kada prihvatite i mane, tek tada prihvaćate i volite cijelu osobu. Posljednji kriterij kojim se potrebno pozabaviti je poštovanje druge osobe. Potpuno nebitno da li se radi o djetetu ili odrasloj osobi, poštovanje je presudno. Ako osobu ne poštujete, teško se može reći da ju volite. Na tom testu većina pada. Roditelji rade ono što si oni umišljaju da je dobro za njhovu djecu, ne promatrajući pri tome stvarne potrebe i stvarne sklonosti djece. Poštovati drugu osobu znači sagledavati ju kao entitet za sebe, koji ima svoju jedinstvenu i specifičnu dinamiku i ritam razvoja, koi ima svoje jedinstvene i specifične potrebe, koji ima svoje jedinstvene i specifične potencijale. Poštovanje i poznavanje su neodvojivi. Kada osobu poznajemo, sljedeći korak je da ju poštujemo. Jer, ona nije tu isključivo kako bi služila nama i našim potrebama. Ona je tu (na planeti, u Životu) zbog same sebe, ona je tu kako bi živjela, učila, razvijala se svojim intenzitetom. Naš zadatak je pri tome da joj pomognemo na njenom putu. Njen zadatak je da nam pomogne na našem. Tako to izgleda u zrelom odnosu, koji se, na žalost, još uvijek vrlo rijetko sreće. Ali, to što je rijedak ne znači da je ostvarivanje takvog odnosa malo vjerojatno kao dobitak na lutriji, ne znači da ovisi o pukoj sreći. Naprotiv, dobra vijest je da ono ovisi upravo o vama, o vašem angažmanu i vašoj spremnosti za učenjem o sebi i drugima, kao i o spremnosti za primjenom naučenog. Teorija, bilo koja, može biti najbolja na svijetu. Ali ona ne vrijedi ništa ako se ne primjeni u praksi. Primjena ne mora uspjeti iz prve, dozvoljene su, a i neizbježne, mnoge pogreške, eksperimentiranja, novi pokušaji. Najbolje je probati stvari na vlastitoj koži i uvjeriti se funkcioniraju li ili ne. Ako se pri tome ponekad i opečemo, ništa zato. Valja pokušavati i isprobavati ponovo i ponovo. Zato smo tu, zar ne, kako bismo se razvijali i doživljavali život na novim i novim nivoima.
Ljubav jest umijeće, a (naš) život je učionica u kojoj se to umijeće razvija.
