"Tu i sad, momci, tu i sad!", neprestano su podsjećale papige u Huxleyjevom "Otoku". U našem svakodnevnom, modernom, užurbanom životu nema takvih podsjetnika. Ako ponegdje, ponekad i ima, oni su rijetki. Odgovornost za življenje usred svoga života je na samom pojedincu. Ono što je najvažnije, najživotnije, to se najčešće gura na stranu i zanemaruje. Ono što je besmisleno, beživotno i za naš život krajnje nebitno, dolazi u prvi plan, odvlači nas same od nas samih i baca nas u ralje "farmama", "in-magazinima", "zvijezdama koje zavijaju". Nije problem u tome što je previše nebitnih sadržaja, vampira koji žive od toga što nam odvlače pažnju i isisavaju životnu energiju. Problem je u tome što naša pažnja nije u svom centru, labilna je, raspršena, a kao takvu ju je lakše odvući. Mi moramo postati i biti gospodari naše pažnje. Život tada postaje drugačiji i ispunjeniji, na mjesto sivila dolaze boje.
Čovjek u kojem počinje sjati zraka svijesti svoje vrijeme nosi u sebi, sam stvara svoja raspoloženja i ona sve manje ovise o vanjskim uvjetima, a sve više o njemu samom. On veliku pozornost daje samom vježbanju pažnje.
Pažnja. Obraćanje pažnje iz trenutka u trenutak, na tijelo, na misli, na osjećaje, na reakcije, na disanje, na bivanje. Čudesna je pažnja. Otvara vrata u nove svijetove. Problemi dobivaju drugu dimenziju, pristupa im se ležernije, manje stresno, usredotočenije. Prioriteti se mijenjaju. Najveći naglasak je na životu samom, na jednostavnosti postojanja i osnovnim životnim potrebama. Biti živ i biti svjestan - neprocjenjivo, čudesno. Ovdje je riječ o osobnoj duhovnosti, ne religiji, ne vjerovanju, ne usvajanju i gutanju prastarih, krajnje neprovjerljivih, u konačnici - za naš život nebitnih priča koje mase gutaju bez puno propitivanja. Osobna duhovnost u najpunijem smislu te riječi. Obraćanje pažnje u tome ima jednu od ključnih uloga. Zašto živimo? Ne znamo. Kako smo nastali? Ne znamo. Što se događa nakon smrti? Ne znamo. Ni na jedno od pitanja koja nam se čine najbitnijima mi ne znamo odgovor. Jednostavno ne znamo. Ostaje nam da se posvetimo onome čemu se možemo posvetiti. Možemo biti pažljiviji, možemo biti više uronjeni u svaki trenutak, možemo biti prisutniji. Kada počnemo biti sve to, javlja se i posljedica življenja u svakom trenutku - više smirenosti, više bezbrižnosti, više sudjelovanja u samom življenju.
Nastavljamo u revijalnom tonu, uz Bee Gees-e i izvrsnu "Morning of my life". Jednostavni i čarobno ritmički stihovi, pogotovo nama kojima je jutro najdraži dio dana.
In the morning when the moon is at it's rest,
you will find me at the time I love the best
watching rainbows play on sunlight;
pools of water iced from cold nights, in the morning.
'Tis the morning of my life.
In the daytime I will meet you as before.
You will find me waiting by the ocean floor,
building castles in the shifting sands
in a world that no one understands.
Preslušavam ovih dana na youtube-u mnoge pjesme od Bee Geesa koje nisam dugo slušao. Koliko ljepote u nekima od tih pjesama. Na stranu Bee Geesi, oni su samo povod ovom razmišljanju. A razmišljanje je o kreativnosti, o stvaranju. Obično se kreativnost pripisuje samo nekim posebnim, poznatim osobama, umjetnicima, dok se kreativnost običnih ljudi suzbija i gasi, zanemaruje od malih nogu kao nešto što nije vrijedno pažnje. Kao da je kreativnost privilegija tek rijetkih. Ni govora. Nosim u sebi već dugo vremena ideju kako je većina ljudi kreativna na ovaj ili onaj način. Njihova kreativnost jednostavno nikad nije bila poticana, pa tako nije bila ni razvijana, ostala je neiskorištena, neostvarena, propali potencijal. Mnogi ljudi imaju hobije, nešto u čemu uživaju nakon radnog vremena. Nakon onog vremena koje tek odrađuju. U svojim hobijima oni žive, uživaju, otkrivaju, svoji su. Ako ih netko pita nešto o njihovoj zanimaciji, oči im se šire, usta razvlače u osmijeh. Kreativnost je sol života. Stvaranje je najviši čin davanja. Ono je otkrivanje, uživanje, potpunost. Naše područje kreativnosti ne mora biti nešto što bi nas trebalo baciti među zvijezde ili napraviti poznatima. Nema potrebe za tim. Naše područje kreativnosti je ono nešto naše, u čemu smo dobri, što volimo. Nikada nije kasno za posegnuti u taj dio sebe u kojem kreativnost živi (i čeka našu suradnju).
Još malo dobre mjuze:
We take the pressure, and we throw away conventionality
We start believin' now that we can be who we are.
At the point of ecstasy I write a symphony... Bee Gees
Svakim danom je sve jasnije, ono stiže. Period mirovanja zamjenjuje period pokreta, buđenja, bujanja, rasta, boja, razigranosti, šarenila, svjetlosti. Neka ovo vanjsko buđenje pokrene i ono unutarnje. Stopiti se s proljećem, zašto ne. Biti proljeće, postati proljeće. Unutarnje i vanjsko se isprepliću. Najbolje im je zajedno. Tko pametan bi ih odvajao.
... U dubravi oko hrama i u sjeni tvrđavice gledah i najslobodnije među vama gdje slobodu vuku kao jaram i negve. I srce je krvarilo u meni. Jer, vi možete biti slobodni tek kad sama žudnja za traženjem slobode postane svagdašnji posao vaš, i kad prestanete govoriti o slobodi kao o svrsi i ispunjenju.
Bit ćete slobodni, doista, ne kad vaši dani budu bez briga ni vaše noći bez nevolje i boli. Nego, prije, kad one opašu vaš život, a vi se, ipak, izdignete nad njih, goli i nevezani.
I što biste, ako ne krhotine samih sebe, odbacili kako biste bili slobodni?
A ako biste silnika da srušite s prijestolja, prvo vidite je li srušeno njegovo prijestolje podignuto u vama. Jer, kako tiranin može vladati slobodnima i ponosnima nego s pomoću tiranstva u vlastitoj im slobodi i s pomoću sramote u vlastitom im ponosu?
A ako biste brigu da odbacite, tu ste brigu sami odabrali, više nego što vam je nametnuta.
A ako biste strah da raspršite, sjedište je toga straha u vašem srcu, ne u ruci strašiteljevoj.
Okretanje unutra, a onda pogled prema van. Sve izgleda drukčije kada se gleda s nivoa unutarnje dubine. Mreža života obuhvaća sve i svakoga, na bezbroj načina, neshvatljivo. Svuda oko nas, u nama, život se odvija, neprestano. Nema malih stvari. Postoji sklad i postoji nesklad. Postoji pažnja i postoji nepažnja. Postoji budnost i postoji uronjenost u san. Postoji osvještenost i postoji neosvještenost. Postajati svjesniji znači buditi se. Postajati pažljiviji, znači iznova se rađati, ponovo i ponovo. Buđenje znači prekid privida i pokušaj određivanja svog smislenog mjesta unutar mreže života.
