Doživljaj života
"Tu i sad, momci, tu i sad!", neprestano su podsjećale papige u Huxleyjevom "Otoku". U našem svakodnevnom, modernom, užurbanom životu nema takvih podsjetnika. Ako ponegdje, ponekad i ima, oni su rijetki. Odgovornost za življenje usred svoga života je na samom pojedincu. Ono što je najvažnije, najživotnije, to se najčešće gura na stranu i zanemaruje. Ono što je besmisleno, beživotno i za naš život krajnje nebitno, dolazi u prvi plan, odvlači nas same od nas samih i baca nas u ralje "farmama", "in-magazinima", "zvijezdama koje zavijaju". Nije problem u tome što je previše nebitnih sadržaja, vampira koji žive od toga što nam odvlače pažnju i isisavaju životnu energiju. Problem je u tome što naša pažnja nije u svom centru, labilna je, raspršena, a kao takvu ju je lakše odvući. Mi moramo postati i biti gospodari naše pažnje. Život tada postaje drugačiji i ispunjeniji, na mjesto sivila dolaze boje.
Čovjek u kojem počinje sjati zraka svijesti svoje vrijeme nosi u sebi, sam stvara svoja raspoloženja i ona sve manje ovise o vanjskim uvjetima, a sve više o njemu samom. On veliku pozornost daje samom vježbanju pažnje.
Pažnja. Obraćanje pažnje iz trenutka u trenutak, na tijelo, na misli, na osjećaje, na reakcije, na disanje, na bivanje. Čudesna je pažnja. Otvara vrata u nove svijetove. Problemi dobivaju drugu dimenziju, pristupa im se ležernije, manje stresno, usredotočenije. Prioriteti se mijenjaju. Najveći naglasak je na životu samom, na jednostavnosti postojanja i osnovnim životnim potrebama. Biti živ i biti svjestan - neprocjenjivo, čudesno. Ovdje je riječ o osobnoj duhovnosti, ne religiji, ne vjerovanju, ne usvajanju i gutanju prastarih, krajnje neprovjerljivih, u konačnici - za naš život nebitnih priča koje mase gutaju bez puno propitivanja. Osobna duhovnost u najpunijem smislu te riječi. Obraćanje pažnje u tome ima jednu od ključnih uloga. Zašto živimo? Ne znamo. Kako smo nastali? Ne znamo. Što se događa nakon smrti? Ne znamo. Ni na jedno od pitanja koja nam se čine najbitnijima mi ne znamo odgovor. Jednostavno ne znamo. Ostaje nam da se posvetimo onome čemu se možemo posvetiti. Možemo biti pažljiviji, možemo biti više uronjeni u svaki trenutak, možemo biti prisutniji. Kada počnemo biti sve to, javlja se i posljedica življenja u svakom trenutku - više smirenosti, više bezbrižnosti, više sudjelovanja u samom življenju.
|
