30.03.2009., ponedjeljak
Prepoznavanje Sebe
Trenutak jasne svijesti je procjep koji nam otvara vrata vječnosti. Doslovno.
Takav trenutak nam daje okus onoga što jesmo, onoga koji zaista jesmo.
U našoj osnovi mi smo nepokolebljivi, dinamični, pulsirajući mir. Divlji, tihi potencijal.
Neograničena tišina nabijena smislom.
Mi na gotovo svakom koraku imamo priliku prepoznati Sebe.
I živa je istina da je ljepota u oku promatrača. I ono što je ružno, može biti lijepo.
Ovisi tko gleda.
Prisutnost je ključna. Ona povećava pažnju. Pažnjom otkrivamo Sebe..... u svemu.
Naše iskustvo je neprocjenjivo. Iskustvo iz druge ruke je bezvrijedno.
Ono što možemo osjetiti i prepoznati u Sebi kao istinu, ne treba nikakvog suca (Zlatka ili bilo
kojeg drugog) koji bi to iskustvo "odobrio". Naše iskustvo je iznad bilo kojeg zakona ili zapovjedi.
Kroz iskustvo nam se Zakoni sami otkrivaju. Kada ih iskusim u Sebi, neka se maknu s puta svi
drugi tumačitelji, ne trebam ni jednog.
Prepoznavanje se može dogoditi na bezbroj načina.
Može biti u nekoj rečenici ili odlomku knjige koju čitamo, pa kad dođemo
na tu rečenicu/odlomak jednostavno moramo zastati. Taj dio kao da se obraća
baš nama. Mi se prepoznajemo u njemu. Nešto nam
bljesne, pomislimo ili kažemo "a-ha", ili tako nešto. I više nismo isti.
Može se dogoditi i dok razgovaramo s nekim.
Dok gledamo prizor koji nam je privukao pažnju.
Bezbrojne su situacije koje u sebi nose potencijal okidača za prepoznavanje Sebe u njima, kroz njih.
Naš je zadatak (zapravo više slatka briga) obratiti pažnju. To je naš najvažniji
zadatak.
|
- 15:43 -
Komentari (19) -
Isprintaj -
#
24.03.2009., utorak
O željama
"Nečist je put htijenja i iskrivljujuć. Tek kada ni za čim ne žudimo, tek kada je naše gledanje čisto promatranje, razotkriva nam se duša stvari, ljepota. Jer promatranje nije istraživanje ili kritika, ono nije ništa doli ljubav. Ono je najviše i najpoželjnije stanje naše duše: nepožudna ljubav." Hesse (iz zbirke "Moja vjera")
Gore navedena tvrdnja je prosječnom čovjeku današnjice nešto najapstraktnije što postoji. On će, ako ga netko izazove tom tvrdnjom (kao što sada izazivam ja), dati sve od sebe da izazivača (u ovom slučaju mene), uvjeri kako je ta tvrdnja sasvim kriva i kako ju je nemoguće provesti u ovom društvu htijenja i pohlepe. On bi pokušao sve da ospori ovakvu tvrdnju, ali samnom mu to ne može uspjeti. Ni pod razno. Jer ja znam da je ona istinita. Ne iz druge ruke (ili treće ili pete... kao što funkcioniraju npr. religije, na "riječ", na "majke mi"). Ono što znam i u što sam siguran, znam iz vlastitog iskustva i vlastitog doživljaja, i o tome imam čeličan stav, a taj stav se može promijeniti samo u slučaju ako se i moje iskustvo promijeni; nikada zato što mi netko kaže da je to nekako drukčije. Ono što ne znam iz svog iskustva, o tome ne govorim.
Željeti je prirodno. Nema ništa prirodnije. Da nema želja, ne bi ni nas bilo. Želje nam se javljaju spontano i naš je zadatak da ih ostvarujemo. Svaki put kada ostvarimo neku želju, naša duša pjeva, veseli se i skače od sreće zajedno s nama. Ostvarivanjem želja mi ostvarujemo svoju sudbinu. One nam, takoreći, pokazuju put kojim trebamo ići.
Ali, nije svaka želja vrijedna ispunjenja. Samo one želje koje su izvorno naše, koje se rađaju u našim najdubljim dubinama, vrijedne su ostvarivanja. To su one želje čije ostvarenje nam pomaže da budemo više svoji, više svjesni, da se osjećamo više živi, da budemo potpuno okupirani sa svime što donosi sadašnji trenutak. Ostvarenje takve želje donosi potpuni užitak. Ne! Sama pojava takve želje donosi potpuni užitak. Jer, ako je ona izvorno naša, ona je ostvarena već u onom trenutku u kojem se javila. Istina je da treba paziti što se želi jer bi se želja mogla i ostvariti, kao što kaže poslovica. Zato, naš je važan zadatak da obratimo pažnju na želje koje se javljaju u nama i, budući da znamo da živimo u bolesnom društvu koje stoji na bolesnim temeljima i nije mu stalo do ostvarenja naših najdubljih želja, mi moramo sami preuzeti odgovornost za to da razlučimo koja želja je naša, izvorna želja i dolazi od nas, a koja je nametnuta, kukavičje jaje koje nam društvo podmeće.
Sljedeća presudna stvar je nevezivanje za želje. Kada želja dođe, ne treba se njome bjesomučno opterećivati. Treba se potruditi oko njenog ispunjenja, ali ne kao manijak.
Negdje sam pročitao da kada patka pliva po vodi, ona skroz glatko klizi njenom površinom. Zahvaljujući njenim skliskim krilima niti jedna kap voda ne ostaje na krilima, nego voda odmah sklizne s njih. Tako se i mi moramo postaviti prema našim željama i prema našem životu i kliziti kroz život kao što patka klizi kroz vodu... lako, bez vezivanja, uz čisto uživanje.
Život JE prvenstveno promatranje, bivanje, osluškivanje, a želje nam služe kako bi njihovim ostvarivanjem postajali još više svijesni čuda života koje se događa cijelo vrijeme u nama i oko nas. Služe nam kako bi nam postalo živo jasno da smo stvaraoci, bogovi.
|
- 11:23 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
14.03.2009., subota
Život živi u prisutnosti (i nigdje drugdje)
«Life is what happens to you
while you're busy making other plans!"John Lennon
Sva velika duhovna učenja, sve duhovne škole, sve religije, svi Učitelji govore da je život jedino i isključivo sada. Ali, žalosno, svi kao da znaju i to da govore u vjetar i da njihovi sljedbenici ne žele čuti tu istinu, i još gore, ne žele ju živjeti. Doživljavaju je na razini fraze. Umjesto življenja te istine, oni se bave «životnim» stvarima.
Život često nije jednostavan. Postoje realni problemi, krediti koje treba vraćati, kreteni od poslodavaca s kojima se treba boriti i nadmudrivati ili im se jednostavno pokoravati kako bi se zaradilo za koricu kruha, konflikti unutar nas i konflikti s drugima. To ne možemo i ne želimo negirati, jer to postoji. Tu je. S nama. Kao naša stvarnost na koju moramo odgovarati.
Kakve god da jesu naše objektivne životne okolnosti, koliko god da nam je sužena sloboda i mogućnost da živimo nekako drugačije, uvijek postoji ona krajnja sloboda u koju možemo zagrabiti. Ta sloboda nalazi se u prisutnosti. Naš život nalazi se u prisutnosti. Naš jedini i pravi život nalazi se u prisutnosti. U osnovi, uvijek odabiremo jedan od dva načina kako živjeti. Prvi je život u fantaziji bilo koje vrste (to je najčešći odabir), drugi je život u jednoj totalnoj, da ne kažem – brutalnoj, beskompromisnoj prisutnosti. Život u sada, u ovom, jednom jedinom trenutku.
Život u fantaziji nam je svima poznat i ne treba ga posebno opisivati. Svatko bi mogao ponuditi svoju verziju, s beskonačnim bjegovima u razmišljanja, zabrinjavanja, tjeskobe, analize prošlih iskustava i pribojavanje od budućih iskustava (ili željno očekivanje budućih iskustava, što je podjednako blesava stvar). To znamo pa nećemo o tome. Ajmo o ovom drugom. O prisutnosti. Probajmo je malo istražiti kako bismo lakše ušli u nju, bolje je upoznali i, u konačnici, živjeli u njoj.
Nema života izvan prisutnosti. Izvan je samo fantazija. Uobrazilja. Lažni život. Život mase. Pravila mase. Frustracija mase. Glupost mase. Žudnja za novim automobilom ili nekom novom krpom nekog poznatog dizajnera. Moda. Poznate osobe. Poslodavci. Posloprimci. Šta je rekao premijer, predsjednik. Šta kažu Slovenci. Same gluposti. Fantazija. Naš život nije u tome. Naš stvarni, istinski život sigurno nije u tome.
On je drugdje. Gleda sa strane. Čeka. Čeka da ga pogledamo. Da obratimo pažnju na njega. Čeka da ga osvijestimo. Naš pravi život je u prisutnosti i nigdje drugdje. Ako ga želimo živjeti, naš fokus mora biti na ovom trenutku i nigdje drugdje. U početku to izgleda kao nemoguća misija, a onda postaje vrlo ugodna misija. Vrijedna misija.
Živjeti u prisutnosti znači iz trenutka u trenutak osluškivati što se događa u nama i što se događa izvan nas. Zanima nas samo taj trenutak, osjećaji u datom trenutku, sve što je vezano uz sada. Ništa izvan toga. Život je u tom mikro mikro trenu. Ovom mikro trenu. Cijeli naš život. Sve što mi jesmo je tu. Prošlost, sadašnjost i budućnost se nekim čudom spajaju u jednu točku. Ta točka je sada i mi smo cijeli u njoj. Samo ona nas zanima.
Gledamo, slušamo, istražujemo, obraćamo pažnju. Živimo.
|
- 08:54 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
10.03.2009., utorak
Živjeti svoju sudbinu
"Život svakog čovjeka je put k samome sebi, pokušaj puta, nagovještaj staze. Ni jedan čovjek nikada nije bio potpuno i do kraja on sam; ali svaki ipak teži da to postane, jedan mutno, drugi svjetlije, svaki onako kako zna. Svaki je hitac prirode u pravcu čovjeka. I svima je zajedničko porijeklo, zajedničke su majke, svi mi dolazimo iz istog grotla, ali svaki teži, kao pokušaj i hitac iz dubina, k vlastitom cilju. Možemo razumjeti jedan drugoga; ali tumačiti svatko može samo sebe." Hesse
Ono što ja jesam i ono što vi jeste, zapisano je negdje u nama. Svatko u sebi nosi svoj idealni plan razvoja. On, jasno, nije na površini; duboko je ispod površine. Nije lako otkriti ono što mi zaista jesmo. Naš stvarni, pravi, potpuni život je tajna koju mi sami (i nitko drugi) možemo rješiti. Koju bi morali riješiti. Nije to "tajna" u smislu one hit (money-maker) istoimene knjige, koja nam priča priče i izvlači nam novac iz džepova i stavlja ga u džepove autora koji nisu ništa pametniji od nas i ne znaju ništa više od nas i nemaju pojma o našem životu ni o našoj svrsi ni o tome što mi moramo raditi i kako moramo živjeti da bismo pronašli sebe i bili sretni i ispunjeni. Nije to ta tajna i ne može nam je reći ni jedan "prosvjetljeni" autor ni učitelj ni ne znam tko. Nećete vjerovati, ali ni Coelho ne zna ništa o našoj sudbini (možda zna nešto o svojoj). Obećanje tipa "kad čovjek nešto zaista želi svim srcem, cijeli svemir će se urotiti da to i dobije" je tek parola. Ništa u toj velikoj rečenici nema bitno za moj život. Ja ne mogu gubiti vrijeme na takve pizdarije, dok se Coelhov bankovni račun ili bilo čiji bankovni račun puni i dok on (gledajući kako se puni i ne vjerujući očima da se puni toliko žestoko) zaista vjeruje kako je njegova parola istinita; a i je - za njega, barem u nekom smislu. Za mene je ona tek jedna lijepa rečenica oko koje se ne želim previše zamarati niti joj poklanjati previše pažnje ni biti tužan i razočaran ako ja zaista nešto poželim svim srcem pa se to ne ostvari (surprise, surprise; a ako bih se požalio gospodinu Coelhu ili nekom drugom biseru kako ne uspijevam primijeniti njegovu mističnu filozofiju na svoj vlastiti život, on mi uvijek može prigovoriti kako je očito da se nisam dovoljno trudio, da nisam dovoljno jako želio ili tako već nešto; pa mi ne preostaje ništa drugo nego da prionem jače na svoju želju, da dajem cijelog sebe u nju; jer sigurno je problem u meni, ja nešto radim krivo;...kao).
Naša sudbina je zapisana u nama. Ona je knjiga pisana jezikom kojeg samo mi znamo.
Naš život je zagonetka koju mi moramo odgonetnuti i imamo cijeli život za njeno odgonetavanje. Zato je život istraživanje. (All is riddle, and the key to a riddle is another riddle. Emerson).
Život je prvenstveno i osnovno - osvješćivanje. Negdje sam pročitao kako nema ništa vrijednije na ovom svijetu od svjesno proživljenog života. I to je istina. Ništa to ne može nadomjestiti. To je naš najvažniji zadatak i naš najvrijedniji uspjeh. Jedini uspjeh koji se zaista računa.
"Pravi poziv za svakoga je samo jedan: doći do samog sebe. Pronaći vlastitu sudbinu, ne bilo koju, i do kraja je proživjeti u sebi, potpunu i neokrnjenu. Sve drugo je polovično, pokušaj da se pobjegne natrag u ideale mase.
Strahovit i svet, predamnom je iskrsavao nov lik, stotinu puta slućen, možda već često i izrečen, a ipak tek sada doživljen. Ja sam hitac prirode, hitac u neizvjesnost, možda k nečem novome, možda k ničemu, i da tom hicu iz iskonske dubine dozvolim da se ispolji do kraja, da osjetim njegovu volju u meni i da ga potpuno načinim svojim - samo to je moj poziv. Samo to!" Hesse (iz Demijana)
|
- 10:42 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
04.03.2009., srijeda
Totalno kidanje (svih!) obrazaca
"We live in succession, in division, in parts, in particles. Meantime within man is the soul of the whole; the wise silence; the universal beauty, to which every part and particle is equally related; the eternal ONE." R.W.Emerson
Izvorni život ne trpi stroga pravila, ne trpi krute obrasce. Iznad svega ne trpi hijerarhiju.
A naše društvo se temelji na hijerarhiji. Gdje god pogledate - hijerarhija; hoćete u svjetovnom, hoćete u duhovnom. Uvjek postoje oni iznad (kvazi - elita) i oni ispod (baza, masa). Govore nam da je hijerarhija potrebna, da je komplicirana struktura nužna kako bi društvo moglo funkcionirati. Pa vidimo kako ljepo to funkcionira. Gotovo svaki dan se imamo prilike uvjeriti kako je netko od "onih gore" korumpiran i obična lopuža. Padaju jedan po jedan i ne vidim nikakvog razloga zašto bismo uopće vjerovali bilo kome od njih koji još uvijek (a valjda je samo pitanje vremena) nisu uhvaćeni s prstima u pekmezu (eh, da je samo pekmez u pitanju).
Hijerarhija je samo jedan od bezbrojnih obrazaca koji su nam nametnuti i koji gotovo da se ne propituju.
Od trenutka kada počnemo biti svjesni sebe (vjerojatno i prije) nama se polako nameću obrasci, pravila ponašanja, nameću nam se očekivanja koja bismo trebali ispunjavati. Nameću nam se autoriteti. Postoje mnoge strane koje žele po djelić nas, a nama na kraju gotovo da ne ostaje ništa.
Izvorni život, taj život koji se budi u nama, ne trpi ništa od onoga što mu se želi nametnuti iz vana. Ne podnosi obrasce i zato se buni protiv njih. Najprije ih propituje, a zatim ih odbija.
Izvorni život je jedna nova vrsta energije koja se budi u nama. On je vrelo kreativnosti, vitalnosti, gipkosti, fleksibilnosti. Izvorni život je revolucija iznutra.
Kada osjetimo taj poriv, poziv iznutra, nama više nema druge nego da slušamo sebe (ne ono malo ja, ne ego; nego jedan novi Ja koji se tek budi u nama) i da propitujemo baš sve što nam se servira kao samo po sebi razumljivo.
Ništa od onoga što nam društvo nameće ne treba uzeti zdravo za gotovo. Društvo kao cjelina ne zna ništa o izvornom životu. Ono se bavi tričarijama. "Majka" crkva također. Papa zna o bogu jednako kao što ja znam o bogu. Ni on ga nije vidio kao što nisam ni ja. Pustimo sada ideje "vjerovanja". Izvorni život je život iskustva i životnosti, ne prastarih priča koje se prenose s generacije na generaciju. On je iskustvo, ne puko brbljanje i vezivanje uz tabore (kršćanski ili bilo koji drugi).
"Great is the soul, and plain. It is no flatterer, it is no follower; it never apeals from itself." Emerson
Ja znam da ovo nije za svakoga. Masa će nastaviti po svome.
Ali svatko onaj tko u sebi osjeti to buđenje (koje ja zovem "izvorni život", a može se zvati kako vam drago), trebao bi obratiti pažnju na taj glas u sebi. U njemu je istina o našem životu. Ne ni u kojoj knjizi (bez obzira koliko svetom ju smatrali), ni u jednom učitelju (živom ili mrtvom), ni u jednoj ideologiji (sve ideologije su mrtve u sebi), ni u religiji.
Svi odgovori su u nama. Sve "zapovjedi" su u nama.
"I shun father and mother and wife and brother, when my genius calls me." Emerson
Nikada nije kasno za krenuti na to putovanje, ali što prije to bolje. Sretan vam put.
|
- 18:04 -
Komentari (20) -
Isprintaj -
#
02.03.2009., ponedjeljak
Život na čekanju
"Advertising signs that con you
Into thinking you're the one
That can do what's never been done
That can win what's never been won
Meantime life outside goes on
All around you." (Bob Dylan)
Znate li nekoga tko živi izvorno?
Nekoga tko je skroz svoj, koji sluša sebe i vođen je svojim unutrašnjim glasom i unutrašnjim vodstvom?
Nekoga tko ne mari za gluposti društva? Pokorava im se koliko je nužno, ali ni trunke više od toga?
Ja ne znam. Nitko mi ne pada na pamet. Svakako, nikoga ne znam osobno. Sjetio bi ih se nekoliko, ako bih razmislio.
Ali sigurno, malo je takvih.
Žalosno je to.
Svatko od nas može zagrabiti u sebe i početi s buđenjem tog izvornog života koji spava u nama. Da, u većini još uvjek spava. Kod nekih se počeo buditi. Kod nekih je možda već uznapredovao. Kod većine spava.
Ali može se probuditi. Kod svakoga od nas.
Mi smo sredstvo, instrument kojeg izvorni život želi iskoristiti da se pokaže. On je u nama, u svakom od nas.
Čeka.
Strpljivo? Nestrpljivo? Ne znam.
Ali znam da je tu. U svakome od nas. Bez iznimke.
Dok radimo poslove koje ne volimo, dok buljimo u prazne, bizarne tv emisije i prodane tv duše, dok se utapamo u pričama o životima "poznatih", dok se gubimo u hrpama besmislenih radnji koje svakodnevno obavljamo bez puno razmišljanja, mi svoje živote, ono najvrjednije što imamo i ono jedino o čemu moramo brinuti , stavljamo na čekanje.
I dok smo mi zabavljeni bilo čime što nije direktno vezano uz njegovanje života samog, mi ne živimo, život prolazi kraj nas. I mi ga puštamo. Mislimo kako ima vremena. Sutra ćemo... Kasnije... Samo da još obavimo ovu ili onu glupost, ostvarimo ovaj ili onaj besmisleni plan. A život čeka, svo to vrijeme. A vrijeme nam nije neograničeno.
|
- 08:56 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
|
