27.02.2009., petak
Život koji nas zove
Postoji jedan dio nas kojeg tek trebamo upoznati. Taj dio nas nalazi se u našim najdubljim dubinama. Taj dio nas je naš najvrjedniji dio. Taj dio smo mi.
To je ona potreba u čovjeku koju svijet zove duhovnost. U nekome je ona izražena jače, u nekome slabije, ali... u svima je ona prisutna, u svima se budi. To je ono nešto neopisivo, neobjašnjivo, sramežljivo, plaho, plemenito, hrabro, osjetljivo, krhko..., a neuništivo. Neki to zovu duša. Neki to zovu ljubav. Neki to zovu bog. Ali ne može se o tome pričati. Ne može se to opisivati. To nešto je neuhvatljivo. Tek što ga probamo opisati, već nam je izmaklo. Slično je živi.
Ponekad nam se javi. Ponekad proviri na površinu. Mahne nam. Pa ga vidimo u licu djeteta, ili u zalasku sunca, ili u mirnoj površini mora, u nekom tajanstvenom treptaju koji se ponekad, bez vidljivog razloga, javlja u našoj utrobi kao neki osjećaj blaženstva ili...(ah, kako to opisati). Riječi su tu od slabe pomoći.
To je kao neki vibrirajući potencijal u nama, koji je ogroman, koji čeka naše dopuštenje da izađe van. Našu suradnju. Mi ne smijemo biti samo pasivni promatrači.
To je život koji nas zove, koji traži naše dopuštenje da se ostvari kroz nas, i kroz druge.
Pružimo mu ruku.
"Tvoja te duša neće optuživati da si premalo mario za politiku, premalo mrzio neprijatelje, premalo utvrđivao međe. Ali će se možda pojadati da si se prečesto plašio njezinih zahtjeva i pred njima bježao, nikada imao vremena baviti se njome, svojim najmlađim i najljepšim čedom, s njom se poigrati, poslušati njezinu pjesmu, i da si ju često prodavao za novac, izdavao za povlastice. A isto se, reći će, dogodilo i milijunima ljudi, i kamo god da pogledaš, naći ćeš ljude s izrazom živčana, izmučena, ljutita lica, koji imaju vremena samo za najnekorisnije stvari, te da to ružno stanje nije ništa drugo nego bol koja opominje, znak upozorenja u krvi.
Zanemariš li me - govori ti duša - postat ćeš živčan i životu nesklon, i takav ćeš ostati i od toga stradati, ne posvetiš li mi se posve novom ljubavlju i brigom. I nipošto nisu slabići, bezvrjednici, oni koji se razbole od vremena i izgube sposobnost za sreću. Štoviše, to su oni dobri, klice budućnosti; to su oni čija je duša nezadovoljna, koji još samo iz bojažljivosti izbjegavaju borbu protiv lažnog svjetskog poretka, no koji će to možda već sutra učiniti." Hesse
|
- 10:41 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
24.02.2009., utorak
Kidanje obrazaca
"...keep it in your mind and don't forget,
it is not he or she or them or it
that you belong to." Bob Dylan
Tek čovjek koji se potpuno izdigao iznad obrazaca koji su nam svima nametnuti, živi. Ostali tek vegetiraju, bili oni uspješni, ambiciozni, voljeni ili cijenjeni koliko im drago.
Oh, kako je malo tih koji nisu uronjeni u opće ludilo. Malo ih je koji su se uspjeli odvojiti od sistema i nastavili živjeti paralelno s njim, na neki drugi način. Većina nikad i ne pomisli da napusti sistem, kao što riba ne pomisli napustiti vodu. Samo, za ribu je voda prirodna i potrebna, a za nas je sistem umjetan i štetan. Nama je živjeti u sistemu ono što bi ribi bilo živjeti na livadi ili u šumi. Nije joj to prirodno i brzo bi nestala. I mi nestajemo, samo ne tako brzo. Nestajemo polako i mučno.
Jedna od najboljih rečenica koje sam ikada pročitao i koje su imale i imaju temeljni utjecaj na moj doživljaj svijeta, života i sebe je de Mellova rečenica u kojoj odprilike kaže sljedeće: Ljudi ne žele van iz zatvora, oni samo žele popraviti zatvorske uvjete.
Na pamet mi odmah padaju sindikati. Što oni rade? Koja im je svrha? Svrha im je upravo popravljanje zatvorskih uvjeta i ništa više od toga. Zato su sindikati bez veze. Čak i da im uspije postići sve ciljeve koje njihovi vođe ostvaruju u svojim najluđim i najsmjelijim snovima, to su tek gluposti i ništa više. Mrvice, sitnice. Nema tu pravog života.
Gotovo da i nema uzora kojeg možemo pratiti. Vrijeme velikih vođa i spasitelja je ionako prošlo. Potrošene su te iluzije kojima su se hranile generacije i generacije. I to su tek obrasci, uobrazilje. A mi želimo pravi, puni život.
Želimo živjeti izvorno, ljudski, slobodno, obavljati poslove koji imaju smisla, a ne poslove za nekog imaginarnog poslodavca, za neku manju ili veću lopužu.
Kada smo uronjeni u obrasce, kao što je riba uronjena u vodu, mi ne vidimo te obrasce, kao što riba ne vidi vodu.
Ribi je voda normalna, kao što je meni zrak normalan. Ja ne razmišljam o zraku.
Isto tako sam uronjen i u obrasce. Ali, o njima razmišljam sve više. I čudim se. Kako je moguće da svi prihvaćamo kretensku igru koju nas je naučila naša kultura, društvo...(?)
Ako se želimo riješiti obrazaca, moramo ih postati svjesni. Kad ih postanemo svjesni, počinjemo ih propitivati. A tu je već napravljeno pola posla i javlja nam se želja za promjenom, za djelovanjem, za akcijom, za razbijanjem ljuske jajeta i odlaskom u svijet, za istraživanjem svijeta (stvarnog svijeta; ne ove iluzije koja nam je podmetnuta).
Javlja nam se želja da se razvijemo u čovjeka u kojeg se možemo razviti. Čovjeka s velikim Č,kako je to rekao Drnovšek. Javlja nam se želja da živimo što je potpunije moguće. Da stupimo u kontakt sa zemljom i počnemo sami proizvoditi svoju hranu. Da više vremena provodimo u prirodi i manje glupimo uz televizore. Da bolje osjećamo život u svakom smislu, sa svim osjetilima. Da raspolažemo sa svojim vremenom onako kako sami odaberemo, a ne kako se poslodavcu svidi.
Takav život je istraživanje, življenje, postajanje čovjekom... i ima smisla. Sve drugo su gluposti i samozavaravanje i gubljene vremena... i sebe.
|
- 14:35 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
06.02.2009., petak
Pristajanje (nastavak)
Još uvjek je mnogo onih koji neprestano trube kako civilizacija neumoljivo napreduje. Čovječanstvo je, po njima, navodno u procesu neprestane evolucije. Ljudska povijest je, navodno, linearna, i iako je putem bilo propusta (a bilo ih je i ima ih bezbroj, ako ćemo biti pošteni), napredak je, po njima, neupitan.
A o kakvom se to napretku točno radi?
Radi se gotovo isključivo o neprekidnom razvijanju i usavršavanju tehnologije. Ta je tehnologija donjela i dobrih stvari ( prvenstveno u medicini, iako bi se i oko toga dalo diskutirati; nisam stručnjak za to područje pa se ne bih upuštao u to). Danas se vozimo u automobilima, ne više u konjskim zapregama (i usput onečišćujemo atmosferu, ali dobro sad, pustimo te sitnice; to je samo atmosfera). Koristimo bezbrojne tehničke napravice (mobitele, internet, kamere itd...) koje s jedne strane olakšavaju komunikaciju, ali istovremeno i guše neposredni kontakt među ljudima; ljudi komuniciraju virtualno, a to je i dobro i loše, ovisi ima li čovjek mjere (bezbroj je slučajeva kada se pojedinci potpuno užive u virtualni svijet i počnu gubiti vezu sa stvarnošću, što zna imati i tragične posljedice). Imamo u domovima arsenale najsuvremenije tehnike, od tankih televizija do ludih glazbenih napravica. Bez toga bi, kao, bilo teško živjeti u današnjem svijetu, bez sve te silne tehnike. Mi smo tehnomanijaci od glave do pete. Gutamo sve one silne, blesave reklame koje mame na kupnju novih mobitela koji u sebi samo što nemaju usisavače za prašinu (možda se već radi i na tome). K vragu, mobitel je mobitel i svrha mu je pričanje i slanje poruka, tj. komunikacija i poželjno je da bude što jeftiniji i točka. Kakva kamera u mobitelu? Kakav fotić? Mp3? Ili bilo koja druga glupost. U redu, nije to sve loše samo po sebi. Ono što je loše je ta silna umjetno stvorena potreba da se te gluposti «moraju» imati.
Naravno da se ne moraju imati. Ništa od toga nam nije zaista potrebno kako bismo živjeli vrhunske živote.
Ako je čovječanstvo napredovalo po pitanju tehnologije, kakva je situacija po pitanju kvalitete ljudskih života? Na to možemo odgovoriti kratko i jasno: situacija je katastrofalna i ne nazire se mogućnost poboljšanja. I ne samo to, o tome se praktički nigdje i ne priča. Teško da ćete u nekom od kretenskih večernjih dnevnika čuti razgovor sa nekim (nazovi) stručnjakom o tome što bi se dalo napraviti po pitanju poboljšanja kvalitete ljudskih života. Ne, mi kao društvo nismo na nivou na kojem bi se pričalo o takvim temama. Nas se zabavlja sa dnevnopolitičkim prepucavanjima, jeftinim izjavama političara ili kretenskim izjavama «zvijezda», a najviše od svega na cijeni su bizarne situacije, gafovi i općenito stvari potpuno nebitne za naše živote. Naravno, tu je i proturavanje sporta kao jako bitne stvari. Jasno je da su sve to filteri koji se ljudima nude kao ispušni filteri, ali ti filteri su preslabi i pretanki da bi se kroz njih izbacila sva duševna bijeda nagomilana u ljudima. Ljudi vrište od uzbuđenja kada «naši» «kauboji» ili «vatreni» ili koji su već aktualni u datom trenutku oderu kožu svojim protivnicima. To su jeftina zadovoljstva koja brzo splasnu. Ako društvo nekim čudom ipak krene prema nekoj svojoj zrelosti, takva ludiranja će biti sve rjeđa i rjeđa, jer su nepotrebna i kretenska.
Šta mislite, mogu li vam ja ovdje dati neko rješenje za ove probleme o kojima pričam? Može li to netko uopće? Neki dušebrižnik? Psiholog/psihijatar? Svećenik? Može li to netko? Neki «stručnjak»?
Pa, mnogi se nude. Pa tako imamo razne ljude koje smatraju «duhovnim učiteljima». Tu je i naravno neizostavna crkva sa svojim pričicama, dogmama i uvijek istim savjetima. Itd...
Od mene rješenje nećete čuti. To odmah da razjasnimo. Ja nemam pojma šta se događa u vama, koja je vaša situacija, koji su vaši problemi, koje su vaše želje, nade...
Općenito gledano, mislim da i nije poželjno da se pojavi neka osoba (ili više njih) i da nam nude bilo kakva gotova rješenja. Vrijeme «spasitelja» je prošlo (iskreno to vjerujem). Konačnih rješenja zapravo i nema. Ona ne postoje. Upravo zato jer su konačna. A život nije takav. On je fluidan. On teče, uvjek se mjenja. Naš zadatak je, mislim, ne da tražimo formule i gotova rješenja, nego da postavljamo prava pitanja. I to, za početak, samima sebi. A onda, kad do nečega i dođemo, onda i drugima. To dovodi do dijaloga, a dijalog može dovesti do novih spoznaja, one pak – do konkretnih akcija. Pitajmo se, dakle.
Možemo li mi živjeti svoje živote na neki drugi način? Jel li ovaj način na koji živimo jedini mogući? (uvjeravaju nas da je). Je li demokracija zaista najbolje što smo mi ljudi uspjeli smisliti kroz sva tisućljeća navodne evolucije? Možemo li organizirati svoj život tako da on ima više smisla? Možemo li se više baviti sa stvarima koje nas vesele? Možemo li se u nekoj mjeri odmaknuti od ovog maćehinskog sistema?
Ne bismo se smjeli ponašati kao da ćemo živjeti vječno, jer nećemo. Kada ćemo nešto početi poduzimati? U penziji? (kad budemo imali vremena)
Život je dragocjen. Svaki trenutak je dragocjen, svaki dan.
Eto, to su neka od pitanja. Pitanja je bezbroj. Koja su vaša pitanja? Ili ste sa svime zadovoljni? :) Moja je želja da se o ovim stvarima više raspravlja i razmišlja. Tako se počinje promjena.
|
- 16:25 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
