Još uvjek je mnogo onih koji neprestano trube kako civilizacija neumoljivo napreduje. Čovječanstvo je, po njima, navodno u procesu neprestane evolucije. Ljudska povijest je, navodno, linearna, i iako je putem bilo propusta (a bilo ih je i ima ih bezbroj, ako ćemo biti pošteni), napredak je, po njima, neupitan.
A o kakvom se to napretku točno radi?
Radi se gotovo isključivo o neprekidnom razvijanju i usavršavanju tehnologije. Ta je tehnologija donjela i dobrih stvari ( prvenstveno u medicini, iako bi se i oko toga dalo diskutirati; nisam stručnjak za to područje pa se ne bih upuštao u to). Danas se vozimo u automobilima, ne više u konjskim zapregama (i usput onečišćujemo atmosferu, ali dobro sad, pustimo te sitnice; to je samo atmosfera). Koristimo bezbrojne tehničke napravice (mobitele, internet, kamere itd...) koje s jedne strane olakšavaju komunikaciju, ali istovremeno i guše neposredni kontakt među ljudima; ljudi komuniciraju virtualno, a to je i dobro i loše, ovisi ima li čovjek mjere (bezbroj je slučajeva kada se pojedinci potpuno užive u virtualni svijet i počnu gubiti vezu sa stvarnošću, što zna imati i tragične posljedice). Imamo u domovima arsenale najsuvremenije tehnike, od tankih televizija do ludih glazbenih napravica. Bez toga bi, kao, bilo teško živjeti u današnjem svijetu, bez sve te silne tehnike. Mi smo tehnomanijaci od glave do pete. Gutamo sve one silne, blesave reklame koje mame na kupnju novih mobitela koji u sebi samo što nemaju usisavače za prašinu (možda se već radi i na tome). K vragu, mobitel je mobitel i svrha mu je pričanje i slanje poruka, tj. komunikacija i poželjno je da bude što jeftiniji i točka. Kakva kamera u mobitelu? Kakav fotić? Mp3? Ili bilo koja druga glupost. U redu, nije to sve loše samo po sebi. Ono što je loše je ta silna umjetno stvorena potreba da se te gluposti «moraju» imati.
Naravno da se ne moraju imati. Ništa od toga nam nije zaista potrebno kako bismo živjeli vrhunske živote.
Ako je čovječanstvo napredovalo po pitanju tehnologije, kakva je situacija po pitanju kvalitete ljudskih života? Na to možemo odgovoriti kratko i jasno: situacija je katastrofalna i ne nazire se mogućnost poboljšanja. I ne samo to, o tome se praktički nigdje i ne priča. Teško da ćete u nekom od kretenskih večernjih dnevnika čuti razgovor sa nekim (nazovi) stručnjakom o tome što bi se dalo napraviti po pitanju poboljšanja kvalitete ljudskih života. Ne, mi kao društvo nismo na nivou na kojem bi se pričalo o takvim temama. Nas se zabavlja sa dnevnopolitičkim prepucavanjima, jeftinim izjavama političara ili kretenskim izjavama «zvijezda», a najviše od svega na cijeni su bizarne situacije, gafovi i općenito stvari potpuno nebitne za naše živote. Naravno, tu je i proturavanje sporta kao jako bitne stvari. Jasno je da su sve to filteri koji se ljudima nude kao ispušni filteri, ali ti filteri su preslabi i pretanki da bi se kroz njih izbacila sva duševna bijeda nagomilana u ljudima. Ljudi vrište od uzbuđenja kada «naši» «kauboji» ili «vatreni» ili koji su već aktualni u datom trenutku oderu kožu svojim protivnicima. To su jeftina zadovoljstva koja brzo splasnu. Ako društvo nekim čudom ipak krene prema nekoj svojoj zrelosti, takva ludiranja će biti sve rjeđa i rjeđa, jer su nepotrebna i kretenska.
Šta mislite, mogu li vam ja ovdje dati neko rješenje za ove probleme o kojima pričam? Može li to netko uopće? Neki dušebrižnik? Psiholog/psihijatar? Svećenik? Može li to netko? Neki «stručnjak»?
Pa, mnogi se nude. Pa tako imamo razne ljude koje smatraju «duhovnim učiteljima». Tu je i naravno neizostavna crkva sa svojim pričicama, dogmama i uvijek istim savjetima. Itd...
Od mene rješenje nećete čuti. To odmah da razjasnimo. Ja nemam pojma šta se događa u vama, koja je vaša situacija, koji su vaši problemi, koje su vaše želje, nade...
Općenito gledano, mislim da i nije poželjno da se pojavi neka osoba (ili više njih) i da nam nude bilo kakva gotova rješenja. Vrijeme «spasitelja» je prošlo (iskreno to vjerujem). Konačnih rješenja zapravo i nema. Ona ne postoje. Upravo zato jer su konačna. A život nije takav. On je fluidan. On teče, uvjek se mjenja. Naš zadatak je, mislim, ne da tražimo formule i gotova rješenja, nego da postavljamo prava pitanja. I to, za početak, samima sebi. A onda, kad do nečega i dođemo, onda i drugima. To dovodi do dijaloga, a dijalog može dovesti do novih spoznaja, one pak – do konkretnih akcija. Pitajmo se, dakle.
Možemo li mi živjeti svoje živote na neki drugi način? Jel li ovaj način na koji živimo jedini mogući? (uvjeravaju nas da je). Je li demokracija zaista najbolje što smo mi ljudi uspjeli smisliti kroz sva tisućljeća navodne evolucije? Možemo li organizirati svoj život tako da on ima više smisla? Možemo li se više baviti sa stvarima koje nas vesele? Možemo li se u nekoj mjeri odmaknuti od ovog maćehinskog sistema?
Ne bismo se smjeli ponašati kao da ćemo živjeti vječno, jer nećemo. Kada ćemo nešto početi poduzimati? U penziji? (kad budemo imali vremena)
Život je dragocjen. Svaki trenutak je dragocjen, svaki dan.
Eto, to su neka od pitanja. Pitanja je bezbroj. Koja su vaša pitanja? Ili ste sa svime zadovoljni? :) Moja je želja da se o ovim stvarima više raspravlja i razmišlja. Tako se počinje promjena.
|
