"...keep it in your mind and don't forget,
it is not he or she or them or it
that you belong to." Bob Dylan
Tek čovjek koji se potpuno izdigao iznad obrazaca koji su nam svima nametnuti, živi. Ostali tek vegetiraju, bili oni uspješni, ambiciozni, voljeni ili cijenjeni koliko im drago.
Oh, kako je malo tih koji nisu uronjeni u opće ludilo. Malo ih je koji su se uspjeli odvojiti od sistema i nastavili živjeti paralelno s njim, na neki drugi način. Većina nikad i ne pomisli da napusti sistem, kao što riba ne pomisli napustiti vodu. Samo, za ribu je voda prirodna i potrebna, a za nas je sistem umjetan i štetan. Nama je živjeti u sistemu ono što bi ribi bilo živjeti na livadi ili u šumi. Nije joj to prirodno i brzo bi nestala. I mi nestajemo, samo ne tako brzo. Nestajemo polako i mučno.
Jedna od najboljih rečenica koje sam ikada pročitao i koje su imale i imaju temeljni utjecaj na moj doživljaj svijeta, života i sebe je de Mellova rečenica u kojoj odprilike kaže sljedeće: Ljudi ne žele van iz zatvora, oni samo žele popraviti zatvorske uvjete.
Na pamet mi odmah padaju sindikati. Što oni rade? Koja im je svrha? Svrha im je upravo popravljanje zatvorskih uvjeta i ništa više od toga. Zato su sindikati bez veze. Čak i da im uspije postići sve ciljeve koje njihovi vođe ostvaruju u svojim najluđim i najsmjelijim snovima, to su tek gluposti i ništa više. Mrvice, sitnice. Nema tu pravog života.
Gotovo da i nema uzora kojeg možemo pratiti. Vrijeme velikih vođa i spasitelja je ionako prošlo. Potrošene su te iluzije kojima su se hranile generacije i generacije. I to su tek obrasci, uobrazilje. A mi želimo pravi, puni život.
Želimo živjeti izvorno, ljudski, slobodno, obavljati poslove koji imaju smisla, a ne poslove za nekog imaginarnog poslodavca, za neku manju ili veću lopužu.
Kada smo uronjeni u obrasce, kao što je riba uronjena u vodu, mi ne vidimo te obrasce, kao što riba ne vidi vodu.
Ribi je voda normalna, kao što je meni zrak normalan. Ja ne razmišljam o zraku.
Isto tako sam uronjen i u obrasce. Ali, o njima razmišljam sve više. I čudim se. Kako je moguće da svi prihvaćamo kretensku igru koju nas je naučila naša kultura, društvo...(?)
Ako se želimo riješiti obrazaca, moramo ih postati svjesni. Kad ih postanemo svjesni, počinjemo ih propitivati. A tu je već napravljeno pola posla i javlja nam se želja za promjenom, za djelovanjem, za akcijom, za razbijanjem ljuske jajeta i odlaskom u svijet, za istraživanjem svijeta (stvarnog svijeta; ne ove iluzije koja nam je podmetnuta).
Javlja nam se želja da se razvijemo u čovjeka u kojeg se možemo razviti. Čovjeka s velikim Č,kako je to rekao Drnovšek. Javlja nam se želja da živimo što je potpunije moguće. Da stupimo u kontakt sa zemljom i počnemo sami proizvoditi svoju hranu. Da više vremena provodimo u prirodi i manje glupimo uz televizore. Da bolje osjećamo život u svakom smislu, sa svim osjetilima. Da raspolažemo sa svojim vremenom onako kako sami odaberemo, a ne kako se poslodavcu svidi.
Takav život je istraživanje, življenje, postajanje čovjekom... i ima smisla. Sve drugo su gluposti i samozavaravanje i gubljene vremena... i sebe.
|
