24.01.2009., subota
Pristajanje
Mi ne živimo svoje živote. Mi smo življeni.
Mi nismo aktivni sudionici naših života. Čak i kada se čini da jesmo... ne, ni govora o tome.
Naši životi su tisuće nesvjesnih, bezsvjesnih, tupih da.
Naši životi su puko pristajanje.
Ali, mi o tome kao da ništa i ne znamo. Mi kao da ne znamo da pristajemo
na sve i svašta. Pristajemo na rasprodaju naših života.
I idemo dalje. Pravimo se kao da je to normalno.
Vidimo da i svi drugi tako rade pa mislimo da tako treba.
Idemo putem koji nam je netko drugi osmislio.
Štujemo vrijednosti koje nam je netko drugi postavio kao vrijednosti.
Slavimo blagdane koji su banalni u svojoj osnovi, koji su tek mitske priče za koje
nam čitavih života pričaju da su stvarne. I mi im se klanjamo. Vjerujemo. Pristajemo.
Posvećujemo se ostvarivanju ciljeva koji su banalni. To nisu izvorno naši ciljevi.
Želimo biti uspješni, poznati, želimo karijere, da nam se drugi dive i zavide nam.
Želimo ispunjenje, ali ono nam cijelo vrijeme izmiče.
Mi se rađamo u sistem koji je u svojoj osnovi maćehinski, koji funkcionira po određenim
(uglavnom nepravednim) pravilima i koji nam je odredio zadatak da mu služimo (i da šutimo).
Jedino što se od nas očekuje je naš pristanak. Iako nas nitko to ne traži otvoreno.
Naš pristanak kao da se podrazumjeva. Naše da čak nije ni izrečeno da.
Ono je prešutno i time je zahtjev za našim pristankom još podmukliji.
Naši životi kao da se podrazumjevaju.
Sistem kao da zna što je najbolje za vas i zato si daje pravo da upravlja vama.
Sistem, naravno, nema pojma što je najbolje za vas niti ga to i najmanje zanima.
Ali, sistem zna što je potrebno za njegovo održanje.
A za njegovo održanje ste potrebni vi. Bez vas on ne može. Umire.
Bez vašeg pristanka, sistem prestaje. I to je njegova najgora noćna mora.
Upravo kao i ego, i sistem očajnički želi preživjeti, a da bi preživio koristi sva sredstva koja može.
Koristi, prije svega, vaše pristajanje na njegovu igru. Bez vašeg pristanka, stvari bi drugačije izgledale.
Tko zna kako bi izgledale. Sistem vam kaže da ne možete preživjeti bez njega. Smije vam se ako samo
i pomislite na to. A vi odmah zadrhtite, preplašite se i odstupate. I sistem ponovo pobjeđuje.
Ponovo vas ima za svoje ciljeve.
Ali, neće ni to vječno trajati. I drugi sistemi su pucali. Nema tog carstva koje je opstalo, bez obzira
koliko veliko ono bilo i koliko dugo ono trajalo. Svako carstvo i svaki prijašnji sistem vladanja je propao.
I ovaj će propasti. Propast će jer je nastao na krivim temeljima. Jer je tlačiteljski do kosti.
Već sada vidimo njegovo propadanje. Vidimo kako se trese. Vidimo napukline. A bit će ih sve više.
Robovi su uvijek imali granicu svog strpljenja koja kad se prelije dovodi do poplave.
I današnji, moderni robovi također imaju granicu strpljenja, koja je već odavno prelivena i preko koje se
neprestano preljeva.
Ne mogu shvatiti da onaj tko vam želi dobro, a taj je navodno sistem u kojem živite, traži i zahtjeva
od djece da 12 ili 16 ili više godina sjede po 6 ili 7 sati u školskoj klupi svaki dan radi navodnog znanja.
A onda kada djeca izađu iz tzv. "obrazovnog" sustava i kada počnu tražiti posao, često im
se kaže kako je normalno da oni o svom budućem poslu nemaju blagog pojma..., to će, kao, naučiti kad
se zaposle. I to je općeprihvaćeni stav. Normalno je dakle da se netko "školuje" 16 godina i prikuplja "znanje",
da bi se nakon tih 16 godina konstantiralo kako on zapravo nije prikupio ništa od znanja koja bi mu zaista
mogla koristiti u životu, nego je drvio u nekoj klupi, slušajući nekog profesorčića kako predaje neke pizdarije
o temama koje ni profesoru ni učeniku nikada ne trebaju u stvarnosti, nego se predaju zato što ih je neki pizdek
iz ministarstva obrazovanja odlučio uključiti u "obrazovni" sustav koji je potpuno nepovezan sa stvarnim životom.
Pa tko je tu lud?
Jasno, o tome se ne razmišlja, o tome nije ni poželjno razmišljati. Hah, nije na nama da mislimo. Ima tko će misliti za
nas. Na nama je tek da pristajemo.
To nije dobro. Takav stav šteti većini nas, a koristi manjini (s tim da ni manjini ne koristi, u krajnjoj analizi, ali dobro sad).
Dakle, tko je tu lud? Imate li vi povjerenja u sistem? Ako imate, svaka čast. Ako nemate, zašto mu služite? Ima li alternative?
Nije normalno da klinci sjede u školama tolike godine i da ih se zatupljuje sa svim i svačim.
Slabo mi je kad ministar obrazovanja s početkom svake školske godine izjavi kako će se "od ove godine" olakšati
školske torbe, pa sada više neće imati 10 kila, nego 9 i pol.
Gospon ministar, nisu ni vama sve na broju, jel?
Pa školske torbe treba olakšati tako što će ih se ukinuti.
Školski rasporedi bi se trebali olakšati tako što će se skroz promjeniti njihov koncept i smisao i cilj i tako što će klince
poticati da budu kreativni, da razmišljaju svojom glavom, tako što će ih se poticati na samostalno istraživanje itd...
Kako je moguće da gotovo nitko od tih ljudi koje sjede po tim odborima za obrazovanje, ne kuži osnovne stvari o ljudskoj prirodi. Djeca vole učiti, ali obrazovni sustav je taj koji ih, paradoksalno, vodi prema tome da zamrze učenje.
Ja volim učiti, ali kad se sjetim svih onih sati i godina provedenih u školskim klupama, slabo mi je. Sistem ne valja.
Nakon svih silnih godina zatupljivanja kroz školski sustav, čeka vas radni sustav. Nakon učitelja i profesora koji su vas
tlačili i očekivali od vas da ispunjavate besmislene zadatke, sada vas čekaju razni šefovi i direktori koji će od vas očekivati neke druge besmislice. Naravno, oni imaju zakone na svojoj strani i u trenutku kad se zaposlite, vi ste doslovno njihov rob. Vi ste u punom smislu riječi njihovi. Znate i sami kako to ide, radnička prava i obveze,
s naglaskom na obvezama, naravno. Kako god da okrenete, u kojoj god fazi života da jeste, vi ste jebena stranka.
A to ćete i ostati sve dok ste u raljama sistema. Sve dok pristajete na sve što sistem traži od vas. I ja skupa s vama.
Ali mora biti alternative. Sigurno ima alternative.Nikad nije bio samo jedan način života pa tako nije ni sada. Možda ne možemo potpuno izaći iz sistema (a za tim možda nema ni potrebe), ali možemo se potruditi da ne ovisimo o njemu u tolikoj mjeri. Ne moramo pristajati baš na sve što se od nas traži. Ponekad možemo reći ne. Na to ne pristajem! Ne treba pristati baš na svaku glupost. Kao što putovanje od tisuću milja počinje s prvim korakom, tako i naš bunt počinje s prvim, makar i malim - ne. Malo po malo. Sa svakim ne, raste i samopouzdanje. Sa rastom samopouzdanja postajemo više svoji. Što smo više svoji, više upoznajemo sebe. Što bolje upoznamo sebe, jasnije nam je kako nešto u sistemu ne štima. Itd...itd... Onda dolazi do uzlazne spirale našeg osobnog razvoja. Počinjemo sve više sami odlučivati za sebe. Počinjemo se družiti s ljudima koji također sami razmišljaju za sebe. Počnemo razgovarati o nekom drugom svijetu, o nekom drugom načinu života. Počnemo maštati o slobodi (odprilike kao što su o slobodi maštali i robovi u rimskom carstvu, ili bilo kojem drugom carstvu...ili sistemu; njihova situacija je utoliko bolja jer se njih i smatralo robovima, dok se nas smatra, kao, slobodnim ljudima, a zašto bi slobodan čovjek težio slobodi kad je već, kao, slobodan; ali on, naravno, nije slobodan i zato treba težiti slobodi). Počinjemo poduzimati konkretne korake. Jednostavno, počinjemo okretati leđa sistemu. On ionako ima mnogo podanika, neće ni primjetiti da nas nema.
(nastavit će se...)
|
- 10:54 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
21.01.2009., srijeda
Spontanost
Sjećam se da sam u jednoj Frommovoj knjizi pročitao njegovu tvrdnju o spontanosti u kojoj on kaže kako ne postoji ništa ljepše ni privlačnije od spontanosti.
To je istina.
Šta je zapravo spontanost?
Možda ju je najbolje odrediti preko njene suprotnosti, odnosno preko negacije.
Što spontanost nije?
Spontanost nije uštogljenost, nije pripremljenost, nije proračunatost, nije izvještačenost, nije krutost itd...
Mogli bismo, dakle, reći (barem ja to tako doživljavam) da je spontanost nepredvidljivost, mentalna živost, životnost, potpuna prisutnost u trenutku (svakom trenutku!) i trenutna reakcija na sebe i na život koji je oko nas. U tom smislu, mislim da je spontanost usko povezana s dobrim humorom, koji je opet povezan s oštroumnošću i inteligencijom. Kaže se da su oni zaista duhoviti ljudi priično inteligentni.
Dalje, spontanost je povezana i s kvalitetom života. Spontanost ne zna za prošlost i budućnost. Ona je tu, u ovom trenu ili nije nigdje. Spontanost je potpuna otvorenost. Iščekivanje. Osluškivanje. I onda, eventualno, reakcija (u slučaju da vam se reagira; ako ne, možete slobodno (spontano:) ne reagirati).
Ne govorim ovdje o spontanosti u smislu lupetanja gluposti ili tako nečega.
Više mislim na spontanost u smislu određenog stava prema životu.
Spontanost me asocira i na neopterećenost. Na potpuno sudjelovanje u životu, ali bez straha od rezultata.
Jeste li vi spontani u ovom smislu?
Da? Ne? Ne znate?
Dok za talent (bilo koji) vrijedi da se s njim čovjek rađa, mislim da kod spontanosti nije tako. Spontanost se može i naučiti, iako sama ova tvrdja zvuči jako kontradiktorno. :)
Ne mislim, dakle, da se može sjesti i učiti spontanost iz knjige ili tako nešto. To ne.
Ali, čovjek svakako može odlučiti da će biti spontaniji. Tu se, očito, ne radi o onom učenju u uobičajenom smislu, već više o odluci da se bude spontan. A takva odluka u sebi ima veliku vrijednost. Jer zaista, kao što Fromm kaže, nema ništa ljepše ni privlačnije od spontanosti.
Kako onda postati spontan (ako već niste)?
Ključ je, rekao bih, u prepuštanju. Dopuštanju da se život događa umjesto da neprekidno nastojimo upravljati njime (pa već je i vrapcima jasno da od krutog upravljanja životom nema ni govora, jer život je spontan i on istu stvar očekuje i od vas... da budete spontani). Odnosno, da živite bez očekivanja i bez detaljnih planiranja i (često) besmislenih očekivanja i da se stalnog igrate boga. Taj put ste već probali i znate već kako je to i koliko je (ne)zadovoljstva u životu kad mu se pristupa kruto i s previše planova.
Biti spontan znači i preuzeti rizik, jer vi nikada ne znate kako će se ponašati okolina i što će vam život donjeti kada mu pristupite opušteno. Ali, u tome i je čar.
Ono što će vam sigurno donjeti je više opuštenosti, više radosti, zadovoljstva, uživanja u "malim" stvarima. Možda više nećete toliko biti opterećeni s glupostima koje su vas do jučer jako zamarale i zabrinjavale.
Da, spontanost može donjeti sve to.
Isplati se poraditi na tome, a isplati se i riskirati. U konačnici, što je to što možete izgubiti?
|
- 15:46 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
20.01.2009., utorak
Imagine (by John Lennon)
Imagine there's no heaven,
It's easy if you try,
No hell below us,
Above us only sky.
Ovo djeluje kao sasvim normalan i logičan i ljudski zahtjev/poziv/uputa/molba...
Imagine all the people,
Living for today.
E, ovdje se stvari već pomalo kompliciraju. Jer, nemamo mi vremena živjeti u ovom trenutku ni u ovom danu. Previše smo zaokupljeni s prošlim danima, prošlim iskustvima, prošlim ljubavima, nakupljenim stresovima od prije. Zato ne dolazi u obzir da živimo u ovom trenutku, u sada . Mi imamo toliko toga bitnijeg. Moramo misliti i o sutra. Strahovati zbog sutra, i prekosutra i zbog bilo koje budućnosti koja nam se u ovom trenutku vrti u glavi. Misli ne prestaju i uglavnom nisu ugodne. Poneke jesu, ali... mnoge nisu. Nemamo vremena za danas ni za ovaj trenutak. Mi imamo važnijeg posla. Zato, oprosti Johne, ne bi išlo... Pucaj dalje.
Imagine there's no countries,
It isn't hard to do,
Nothing to kill or die for,
And no religion too.
Dakle, sada si već naivan. Kako to misliš da zamislimo da nema zemalja, da nema granica, da nema moje-tvoje zemlje (kao prvo, tada bi carinici ostali bez posla, i već tu ti ideja pada u vodu; a gdje su tek drugi problemi koji bi se javili). I još da se nema zašto ubijati i da se nema zbog čega umrijeti, da nema zastava (?), ni himni (?), ni grbova (?), ni ratova (?), ni domoljublja (?), ni patriotizma (?), ni nacionalizma (?)... Ok, možda bi se bez nekih od tih stvari i moglo, ali... čovječe pa kako se usuđuješ zamišljati svijet bez religije???
Imagine no possesions,
I wonder if you can,
No need for greed or hunger,
A brotherhood of man.
Zaista, pitam se, kako bi izgledao svijet bez ideje vlasništa, bez iluzije vlasništva. Mi mislimo kako posjedujemo ovo ili ono, komad zemlje, nekretnine, vodu, more pa čak i ljude. Da, mi mislimo da možemo posjedovati i ljude. Mi želimo posjedovati ljude. Postoji u suvremenom društvu ugovor o vlasništvu nad ljudima i taj ugovor se zove bračni ugovor. U njemu sve ljepo stoji, sva prava i obveze.
Mi imamo i papire koji dokazuju da smo vlasnici npr. zemlje. Nije li to malo ludo, da je neki čovjek vlasnik nekog komada zemlje ili čak ogromnog komada zemlje? (U redu, to je široka tema pa će o njoj biti riječi u zasebnom postu).
Pa je, ludo je. Kao što je ludo mnogo toga. Ljudi su ludi. Potpuno ludi. I, na žalost, sve su luđi.
|
- 10:22 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
19.01.2009., ponedjeljak
Duhovni put
U ovo doba brutalnog materijalizma u kojem se čovjekov život često svodi na puko zarađivanje i trošenje zarađenog, u kojem je čovjek prvo potrošač, a tek onda i nešto drugo, postavlja se pitanje koja je uopće svrha tog čovjeka - potrošača?
Ako je čovjek prvenstveno potrošač i pokušava naći zadovoljstvo i ispunjenje kroz kupnju i korištenje ovog ili onog, onda je je on gadno zalutao, a njegov život je isprazan i banalan.
On grabi naprijed, želi napredovati u karijeri, dignuti se iznad drugih, postati šef, kupiti taj i taj auto... ukratko, on stalno trči i trči za nečim pa u toj neprekidnoj trci i ostvari ovaj ili onaj cilj koji smatra vrijednim, ali... kada ga ostvari, vrlo brzo se ponovo javlja praznina. On postavlja novi cilj, ponovo trči kao manijak (a on manijak i jest), ponovo grabi naprijed, ideja njegovog cilja ga skroz zaokuplja. Svašta će on napraviti da ga ostvari. Na štošta će pristati. Pognut će glavu koliko puta bude trebalo. Zgazit će onoliko ljudi koliko bude trebalo (gaženje ljudi je danas skroz na skroz normalna stvar; makijavelistički principi su usavršeni do perverzije; parola "cilj opravdava sredstvo" je valjda jedna od omiljenih). Tu priču uglavnom znamo. Gledamo je oko sebe u svojoj okolini, gledamo ju na televiziji kroz razne sapunice, holivudske bljuzge od filmova itd... Ta priča je poznata i kao ostvarenje "američkog sna". A znamo kako je taj san počeo (ili možda ne znate pravu priču?).
Striček Kolumbo je davnih dana greškom stigao u Ameriku (i navodno ju "otkrio", kao da tamo nije bilo nikoga prije nego se on pojavio). Ubrzo je počela pljačka, ubijanje, silovanje i porobljavanje domorodačkog naroda. Onda je počela zapljena zemlje. Pa je počelo doseljavanje europljana. Pa priče o tzv. "divljem zapadu". Puno ubijanja, puno pljačke, puno istrebljivanja ljudi i životinja. Onda su se neki od tih pridošlica iz europe toliko nagrabili i nakrali, postali zemljoposjednici i slično. Svatko je navodno imao priliku da ostvari san u toj novo zemlji, san koji nije mogao ostvariti tamo od kuda je došao.
Uglavnom, poanta je da ostvarivanje tog sna u ono vrijeme i nije toliko drukčije od ostvarivanja sna o uspjehu u današnje vrijeme. Metode su ponešto drukčije, ali to je u principu to. I danas je potrebno gaziti, skidati glave i grabiti naprijed poput luđaka. I kada vam to sve uspije, onda vas ljepo proglase - uspješnim (a ne ludim - zanimljivo).
Kad pogledate malo oko sebe, po mogućnosti kao neutralni promatrač, relativno lako možete steći uvid u to kako stvari stoje i kako stvari funkcioniraju i što se više-manje očekuje od vas u društvu. Vi, kao, imate mogućnost izbora. Vi, kao, živite u demokraciji, koja je jedna super stvar. Imate pravo na školovanje i, kasnije, imate pravo na uspjeh (šta god to bilo).
Meni nekako bode oči činjenica da se "uspjeti" ne veže u nekoj bitnijoj mjeri sa "biti sretan", ili "biti ispunjen životnim zadovoljstvom", ili "biti oslobođen od patnje", itd... Ne. Uspjeti kao da znači osigurati si dovoljno novca za lagodan život... i to je u principu to. Onda čovjek kupi nekakav dobar, novi auto, novu kuhinju, novo ovo ili ono. Ali, praznina se ponovo javlja. Nešto fali.
Što je to što fali? (Ok, ako Vama ne fali ništa i sve ovo vam se čini bez veze, vrijeme je da prestanete s čitanjem; odite na druženje s novim talijanskim pločicama koje ste upravo ugradili u kupaoni ili na tako neku zanimljivu aktivnost).
Što je to što fali i, ako nešto fali, kako riješiti taj problem?
Tko ga može riješiti?
Taj problem je, očito, duhovne prirode.
Ono što fali je ono nešto u vama, nešto teško izrecivo, ali svejedno neporecivo.
To je kao neka rupa u čovjeku, koja strpljivo čeka i gleda sa strane dok on poput vraga trči za svim glupostima za koje misli da mu jako trebaju. I kada čovjek konačno malo stane i uzme zraka, rupa se ponovo javlja. On, možda, shvati da nešto radi krivo i, možda, počne shvaćati da je njegov problem duhovne naravi i da rješenje za duhovni problem nikako ne može biti materijalno nego isključivo duhovno.
Onda se taj isti čovjek sjeti da je on (po rođenju) katolik (ili budist ili bilo što) i, ako do tada već nije, potraži odgovore u svojoj religiji. Malo se uhvati evanđelja (ili nekih drugih spisa), možda postane redovit u crkvi, itd... I ta priča je poznata...
I sada se on počne smatrati katolikom (ili bilo čim drugim) i njegova duhovna potraga je, možda, na dobrom putu.
Ali, kod nekih se ponovo javi ona rupa. Opet praznina koju treba ispuniti. I što sada?
Čovjek čuje za razne duhovne škole, pravce i slične stvari.
Odabere neku koja ga najviše privuče.
Ode na neki tečaj. Prihvati određenu filozofiju. Sviđa mu se družiti sa svojim novim prijateljima iz njegove nove duhovne zajednice. Danas je na tržištu duhovnosti ponuda velika pa mnogi ljudi pronađu nešto za sebe, da zadovolje svoju duhovnu glad. Mnogi ostanu u tome i nemaju potrebe ići dalje.
Ali, neke ni to ne zadovoljava.
Rupa u njima je ponovo tu.
I šta sada?
Probali su ovo i ono i kao da opet nešto fali.
...
"Ako biste se doista okrenuli svijetu kakav jest,
s punom pažnjom, otkrili bi nešto beskrajno veće
nego što je bilo koja filozofija, veće nego bilo koja
knjiga na svijetu, veće nego bilo koje učenje, veće
nego bilo koji učitelj." (Jiddu Krishnamurti)
Koji je vaš duhovni put?
Jeste li religiozni ili tražite sebe u nekoj novoj duhovnosti, školi, pravcu, učenju, učitelju, filozofiji?
Osjećate li da napredujete? Ili možda imate osjećaj kao da stojite na mjestu?
Osobno, ne volim utabane puteve.
Ako je put utaban, znači da ga je utabao netko drugi, a ne ja.
Ja moram ići svojim putem.
A bilo bi lakše nekom utabanom, znanom stazom, kojom idu mnogi.
Popiti priču kakve crkve ili kakvog učitelja i onda se pridržavati onoga što mi oni kažu.
Ali, kako oni znaju što je dobro za mene? Ili za vas? Od kud im ta ideja da znaju? Ako se mene pita (a pita me se, barem kada se radi o mom životu i mom izboru), nema te crkve ni tog svećenika ni tog učitelja ni gurua ni škole ni pravca ni učenja ni filozofije ni stručnjaka ni profesora ni bilo kojeg autoriteta koji može znati što je dobro za mene i koji je put dobar za mene. Kada mi netko dođe s pričom kako on to zna, mene samo zanima kako toj osobi na što ljepši način dati do znanja da mi se skine s vrata.
Ja moram ići svojim putem i svatko tko želi zaista živjeti mora ići svojim putem. U tome vidim svrhu života. U istraživanju, u otkrivanju, u znatiželji, u otvorenosti, fleksibilnosti, nevezanosti. To je "put bez puta". To je duhovni put koji ima smisla. To je pristup životu koji ima smisla. To znači probuditi se svakog jutra i puni očekivanja i uzbuđenja krenuti u novi dan, a ne mrgodno se izvući iz kreveta i odvesti se prema dosadnom poslu, za dosadnog šefa i provesti taj dan kao i tolike dane prije njega i kao tolike dane poslje njega.
Ah, živjeti život potpuno.
Što je to?
Ja nešto slutim.
A vi?
Želite li to uopće? Ili vam je ok ovako kako je sada?
Život nije rutina ili barem ne bi smio biti rutina. Pravi život nikada nije rutina.
Uvijek je nov, svjež, uvijek je živ, nabijen je energijom i smislom i značenjem.
Sav život je u nama, i u drugima, u odnosima, u interakciji (sa sobom i s drugima), u nepomičnosti, u kretanju.
U nama je toliko toga, a mi živimo tek mrvice. Tko to zna što je sve u nama.
Kada ispraznimo um od sveg smeća koje društvo, kultura, tradicija, mi sami... gomilamo u njemu, tada možemo započeti naš put. Tada smo, takoreći, već i stigli. Tada ćemo možda po prvi put ugledati sebe kakvi stvarno jesmo i, tko zna, možda ćemo ostati otvorenih usta od čuđenja i uzbuđenja. Ona rupa koja je izgledala kao bezdan, napokon je popunjena. Tada nam ostaje samo da živimo. I koračamo. Svojim putem.
|
- 19:48 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
15.01.2009., četvrtak
Što je izvorni život?
Što to znači živjeti izvorno?
Kakav je to život?
Što radi onaj koji živi izvorno?
Na koji izvor se to uopće misli?
Postoji li neka osoba ili osobe koje nam mogu biti uzor i vodiči?
Od koga možemo naučiti živjeti izvorno?
Želimo li uopće živjeti izvorno?
Da li je naš trenutni način života izvorni život? (Hm, teško da je:)
Mogu li nam predsjednik, premijer, kardinal, šef, mama, tata, prijatelj ili bilo tko iz okoline pomoći da živimo izvorno?
Zašto ja želim živjeti izvorno?
Kao prvo, čovjek se mora zapitati (a i ne mora se puno pitati, on to zna u sebi i bez da ga se pita) je li zadovoljan sa svojim životom ili nije? Onaj koji je zadovoljan može slobodno prestati s čitanjem ovog posta i posvetiti se nečem što će mu više koristiti (kao što je npr. gledanje tv-a, čitanje dnevnih/tjednih novina ili neka srodna korisna aktivnost). Onaj tko nije zadovoljan, tj. koji osjeća/naslućuje/zna da neke stvari ne štimaju i želi ih promijeniti, neka nastavi istraživati zajedno samnom.
Istraživanje je, naime, neophodno zato jer gotovo da i nema nekih referentnih točaka i ljudi na koje se na ovom putovanju možemo osloniti. I jasno je da nam predsjednik, premijer ni svi oni gore nabrojani ne mogu puno pomoći u težnji da živimo onako kako u sebi osjećamo da bi trebali (iako nam svatko od njih, na njemu/njoj svojstven način može prilično odmoći i odvući nas s puta koji nas zove i mami i preklinje da mu dođemo). Prepušteni smo, dakle, u priličnoj mjeri samima sebi, iako ne potpuno. Nismo mi baš toliko usamljeni koliko se možda čini. Kroz povijest su postojali ljudi, a postoje i danas (iako su manjina i razasuti po raznim dijelovima svijeta) koji su svjetionici i sebi i nama. To su često marginalci, umjetnici, pjesnici, pisci, poneki smatrani luđacima, a poneki i bili (ili postali) luđaci, ponajprije zahvaljujući teroru koji je sistem vršio (ili vrši) nad njima ili možda zbog ismijavanja okoline ili nerazumijevanja ili bilo kojeg drugog razloga (van Gogha se može ubrojiti u tu skupinu koja je ismijavana i koja je živjela u bijedi, a danas se bogataši otimaju za njegove slike i nude milione).
U svakom slučaju, u svakom dobu postoje ljudi koji odbijaju plivati niz struju, jer struja ih ne zadovoljava, i kreću svojim putem, poneki svjesni rizika, poneki i ne razmišljajući o riziku, jer za njih alternative nema. Oni će živjeti onako kako smatraju da treba ili će radije umrijeti.
Međutim, za nas obične smrtnike, takav radikalni pristup nije neophodan. Može se i drukčije.
Problem društvenog sistema je, u osnovi, u tome što on ide na ruku manjini, a na štetu većini. Ova tvrdnja je teško osporiva, ali je zato na bezbroj načina opravdavana. Govori nam se npr. kako je to normalna stvar da u svijetu nekih 500 pojedinaca u svojim rukama drži oko 70% (!!!) čitavog svjetskog bogatstva. Normalno je da svaki dan u svijetu oko 30 000 djece umre od gladi, dok u isto vrijeme npr. u SAD-u velik broj ljudi umire od debljine. Normalno je da se zadnjih 10 000 godina kontinuirano barem u nekom dijelu planete ratuje (normalno je zato jer bi inače propali proizvođači oružja, a kako bi čovječanstvo moglo podnjeti gubitak jedne takve plemenite djelatnosti; zato ratujmo kako ti jadničci ne bi propali). Normalno je da vi ili ja slažemo police u nekom trgovačkom centru ili radimo neki drugi zatupljujući posao, kako bi se velika duša Todorić ili velika duša Pevec (sami umetnite ime svog omiljenog tajkuna) bogatili i kupovali pizdarije koje ni jednom normalnom ljudskom stvorenju nisu potrebne. Normalno je da je šačica moćnika preko svojih pouzdanika političara (zakonodavaca) donjela zakone o radu (i sve druge zakone) koji idu u prilog njima, a na štetu većine. Sasvim je normalna i prirodna stvar da vi ili ja 40 svojih sati tjedno prodajemo svome poslodavcu za veći ili manji iznos (češće manji) i tako im zapravo prodajemo svoje živote radeći poslove koje ne volimo kako bismo uspjeli preživjeti.
Normalno je da živimo u sistemu koji se temelji na hijerarhiji. Normalno je da su neki u hijerarhiji gore, a neki dolje. Normalno je da je samo šačica gore. Normalno je da ta šačica ima kontrolu nad policijom i vojskom pa ako se netko usudi pobuniti, tu je sirova sila (i to legalna) koja će tu pobunu brzo sasjeći. Normalno je da čovjek u svojim mlađim danima kupi stan na kredit i onda robuje tom kreditu i toj banci veći dio svog života. (Pa ne bi li svrha sistema trebala biti da svojim članovima omogući što je jednostavnije moguće ostvarivanje osnovnih uvjeta za život?) Normalno je da nam se svakodnevno ispiru mozgovi putem svih mogućih elektroničkih i tiskanih medija. Normalno je da nam se bezočno laže u lice u vezi svega i svačega. Normalno je da se naše pravo glasa manifestira isključivo svake četiri godine na tzv. demokratskim izborima kada nam se pruža prilika da od nekoliko govana odaberemo ono koje najmanje smrdi i da poslje toga sljedeće četiri godine ponovo budemo kuš jer mi smo imali priliku odabrati pa sada neka i snosimo posljedice. Sve je to normalno i nama nema druge nego da vjerujemo našim vođama i živimo na isti ili sličan način kao svi oko nas.
Ma je li to zaista naš jedini izbor? Možemo li se othrvati tom stisku anakonde (sistema) i živjeti više u skladu sa samima sobom, u skladu s drugim ljudima, u skladu s prirodom?
Možemo.
Ali to nije tako jednostavno.
Ali ipak - možemo, bez obzira što nije jednostavno.
Pitanje je samo - želimo li se potruditi? Želimo li naučiti neke nove stvari, gledati na život iz nekog novog kuta?
Mi možemo biti svoji, ali u tom slučaju moramo naučiti više vjerovati sebi i imati više povjerenja u sebe, nego u okolinu.
Zatim, korisno je i povezati se s drugim ljudima koji misle slično, koji su također nezadovoljni sa stvarima s kojima smo nezadovoljni i mi. Više glava više zna. Interakcija s drugim ljudima stvara sinergiju koja može pokrenuti stvari. (Zato i ovim putem pozivam da mi se jave ljudi kojima su bliski stavovi o kojima ovdje pišem; tko zna što sve možemo smisliti zajedno)
Kada čvrsto odlučimo krenuti svojim putem, ima stvari koje možemo promijeniti i primijeniti trenutno, jednostavnom promjenom svojih navika, odluka i slično. Npr. za početak možete razmotriti ideju downshiftinga (napisao sam post s istoimenim nazivom pa ga možete pročitati) i na taj način smanjiti svoju potrošnju kako biste, možda, dobili više svog vremena za sebe. Može se štošta promijeniti u stilu života (vjerojatno i sami imate neke ideje; ili već primjenjujete neke metode; ako je tako, podijelite ih samnom ili putem komentara ili putem maila).
Živjeti izvorno znači živjeti onako kako u sebi osjećate da biste trebali živjeti. Znači živjeti skladno. To ne mora nužno značiti da je življenje uvijek lako, ali mora značiti da je življenje uvijek smisleno ( i onda kad je teško).
Živjeti izvorno znači doživljavati sebe kao prolaznika na ovom svijetu. Znači biti svjestan da na planeti ne ostajemo neograničeno, već da je naše vrijeme brutalno ograničeno. Znači koristiti vrijeme koje imamo na način koji doživljavamo kao najprihvatljiviji i koji je u najvećoj mogućoj mjeri u skladu s onim što jesmo. Znači da ostavimo trag iza sebe, ali taj trag nije u pukim nekretninama, iznosima na bankovnim računima i sličnim stvarima. Našu najveću ostavštinu predstavlja način na koji smo živjeli i na koji smo utjecali na druge.
|
- 11:49 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
