U ovo doba brutalnog materijalizma u kojem se čovjekov život često svodi na puko zarađivanje i trošenje zarađenog, u kojem je čovjek prvo potrošač, a tek onda i nešto drugo, postavlja se pitanje koja je uopće svrha tog čovjeka - potrošača?
Ako je čovjek prvenstveno potrošač i pokušava naći zadovoljstvo i ispunjenje kroz kupnju i korištenje ovog ili onog, onda je je on gadno zalutao, a njegov život je isprazan i banalan.
On grabi naprijed, želi napredovati u karijeri, dignuti se iznad drugih, postati šef, kupiti taj i taj auto... ukratko, on stalno trči i trči za nečim pa u toj neprekidnoj trci i ostvari ovaj ili onaj cilj koji smatra vrijednim, ali... kada ga ostvari, vrlo brzo se ponovo javlja praznina. On postavlja novi cilj, ponovo trči kao manijak (a on manijak i jest), ponovo grabi naprijed, ideja njegovog cilja ga skroz zaokuplja. Svašta će on napraviti da ga ostvari. Na štošta će pristati. Pognut će glavu koliko puta bude trebalo. Zgazit će onoliko ljudi koliko bude trebalo (gaženje ljudi je danas skroz na skroz normalna stvar; makijavelistički principi su usavršeni do perverzije; parola "cilj opravdava sredstvo" je valjda jedna od omiljenih). Tu priču uglavnom znamo. Gledamo je oko sebe u svojoj okolini, gledamo ju na televiziji kroz razne sapunice, holivudske bljuzge od filmova itd... Ta priča je poznata i kao ostvarenje "američkog sna". A znamo kako je taj san počeo (ili možda ne znate pravu priču?).
Striček Kolumbo je davnih dana greškom stigao u Ameriku (i navodno ju "otkrio", kao da tamo nije bilo nikoga prije nego se on pojavio). Ubrzo je počela pljačka, ubijanje, silovanje i porobljavanje domorodačkog naroda. Onda je počela zapljena zemlje. Pa je počelo doseljavanje europljana. Pa priče o tzv. "divljem zapadu". Puno ubijanja, puno pljačke, puno istrebljivanja ljudi i životinja. Onda su se neki od tih pridošlica iz europe toliko nagrabili i nakrali, postali zemljoposjednici i slično. Svatko je navodno imao priliku da ostvari san u toj novo zemlji, san koji nije mogao ostvariti tamo od kuda je došao.
Uglavnom, poanta je da ostvarivanje tog sna u ono vrijeme i nije toliko drukčije od ostvarivanja sna o uspjehu u današnje vrijeme. Metode su ponešto drukčije, ali to je u principu to. I danas je potrebno gaziti, skidati glave i grabiti naprijed poput luđaka. I kada vam to sve uspije, onda vas ljepo proglase - uspješnim (a ne ludim - zanimljivo).
Kad pogledate malo oko sebe, po mogućnosti kao neutralni promatrač, relativno lako možete steći uvid u to kako stvari stoje i kako stvari funkcioniraju i što se više-manje očekuje od vas u društvu. Vi, kao, imate mogućnost izbora. Vi, kao, živite u demokraciji, koja je jedna super stvar. Imate pravo na školovanje i, kasnije, imate pravo na uspjeh (šta god to bilo).
Meni nekako bode oči činjenica da se "uspjeti" ne veže u nekoj bitnijoj mjeri sa "biti sretan", ili "biti ispunjen životnim zadovoljstvom", ili "biti oslobođen od patnje", itd... Ne. Uspjeti kao da znači osigurati si dovoljno novca za lagodan život... i to je u principu to. Onda čovjek kupi nekakav dobar, novi auto, novu kuhinju, novo ovo ili ono. Ali, praznina se ponovo javlja. Nešto fali.
Što je to što fali? (Ok, ako Vama ne fali ništa i sve ovo vam se čini bez veze, vrijeme je da prestanete s čitanjem; odite na druženje s novim talijanskim pločicama koje ste upravo ugradili u kupaoni ili na tako neku zanimljivu aktivnost).
Što je to što fali i, ako nešto fali, kako riješiti taj problem?
Tko ga može riješiti?
Taj problem je, očito, duhovne prirode.
Ono što fali je ono nešto u vama, nešto teško izrecivo, ali svejedno neporecivo.
To je kao neka rupa u čovjeku, koja strpljivo čeka i gleda sa strane dok on poput vraga trči za svim glupostima za koje misli da mu jako trebaju. I kada čovjek konačno malo stane i uzme zraka, rupa se ponovo javlja. On, možda, shvati da nešto radi krivo i, možda, počne shvaćati da je njegov problem duhovne naravi i da rješenje za duhovni problem nikako ne može biti materijalno nego isključivo duhovno.
Onda se taj isti čovjek sjeti da je on (po rođenju) katolik (ili budist ili bilo što) i, ako do tada već nije, potraži odgovore u svojoj religiji. Malo se uhvati evanđelja (ili nekih drugih spisa), možda postane redovit u crkvi, itd... I ta priča je poznata...
I sada se on počne smatrati katolikom (ili bilo čim drugim) i njegova duhovna potraga je, možda, na dobrom putu.
Ali, kod nekih se ponovo javi ona rupa. Opet praznina koju treba ispuniti. I što sada?
Čovjek čuje za razne duhovne škole, pravce i slične stvari.
Odabere neku koja ga najviše privuče.
Ode na neki tečaj. Prihvati određenu filozofiju. Sviđa mu se družiti sa svojim novim prijateljima iz njegove nove duhovne zajednice. Danas je na tržištu duhovnosti ponuda velika pa mnogi ljudi pronađu nešto za sebe, da zadovolje svoju duhovnu glad. Mnogi ostanu u tome i nemaju potrebe ići dalje.
Ali, neke ni to ne zadovoljava.
Rupa u njima je ponovo tu.
I šta sada?
Probali su ovo i ono i kao da opet nešto fali.
...
"Ako biste se doista okrenuli svijetu kakav jest,
s punom pažnjom, otkrili bi nešto beskrajno veće
nego što je bilo koja filozofija, veće nego bilo koja
knjiga na svijetu, veće nego bilo koje učenje, veće
nego bilo koji učitelj." (Jiddu Krishnamurti)
Koji je vaš duhovni put?
Jeste li religiozni ili tražite sebe u nekoj novoj duhovnosti, školi, pravcu, učenju, učitelju, filozofiji?
Osjećate li da napredujete? Ili možda imate osjećaj kao da stojite na mjestu?
Osobno, ne volim utabane puteve.
Ako je put utaban, znači da ga je utabao netko drugi, a ne ja.
Ja moram ići svojim putem.
A bilo bi lakše nekom utabanom, znanom stazom, kojom idu mnogi.
Popiti priču kakve crkve ili kakvog učitelja i onda se pridržavati onoga što mi oni kažu.
Ali, kako oni znaju što je dobro za mene? Ili za vas? Od kud im ta ideja da znaju? Ako se mene pita (a pita me se, barem kada se radi o mom životu i mom izboru), nema te crkve ni tog svećenika ni tog učitelja ni gurua ni škole ni pravca ni učenja ni filozofije ni stručnjaka ni profesora ni bilo kojeg autoriteta koji može znati što je dobro za mene i koji je put dobar za mene. Kada mi netko dođe s pričom kako on to zna, mene samo zanima kako toj osobi na što ljepši način dati do znanja da mi se skine s vrata.
Ja moram ići svojim putem i svatko tko želi zaista živjeti mora ići svojim putem. U tome vidim svrhu života. U istraživanju, u otkrivanju, u znatiželji, u otvorenosti, fleksibilnosti, nevezanosti. To je "put bez puta". To je duhovni put koji ima smisla. To je pristup životu koji ima smisla. To znači probuditi se svakog jutra i puni očekivanja i uzbuđenja krenuti u novi dan, a ne mrgodno se izvući iz kreveta i odvesti se prema dosadnom poslu, za dosadnog šefa i provesti taj dan kao i tolike dane prije njega i kao tolike dane poslje njega.
Ah, živjeti život potpuno.
Što je to?
Ja nešto slutim.
A vi?
Želite li to uopće? Ili vam je ok ovako kako je sada?
Život nije rutina ili barem ne bi smio biti rutina. Pravi život nikada nije rutina.
Uvijek je nov, svjež, uvijek je živ, nabijen je energijom i smislom i značenjem.
Sav život je u nama, i u drugima, u odnosima, u interakciji (sa sobom i s drugima), u nepomičnosti, u kretanju.
U nama je toliko toga, a mi živimo tek mrvice. Tko to zna što je sve u nama.
Kada ispraznimo um od sveg smeća koje društvo, kultura, tradicija, mi sami... gomilamo u njemu, tada možemo započeti naš put. Tada smo, takoreći, već i stigli. Tada ćemo možda po prvi put ugledati sebe kakvi stvarno jesmo i, tko zna, možda ćemo ostati otvorenih usta od čuđenja i uzbuđenja. Ona rupa koja je izgledala kao bezdan, napokon je popunjena. Tada nam ostaje samo da živimo. I koračamo. Svojim putem.
Post je objavljen 19.01.2009. u 19:48 sati.