Bivši aikidoka u zemlji ninja čudesa

utorak, 25.11.2008.

Zenga - kad japanski svećenici slikaju (dio drugi)

Daklem, stadoh kod jednostavnosti i mojim negdašnjim shvaćanjem iste kao trivijalnosti.

Ono što me užasno žifciralo dok sam slikala je to što nikad nisam bila zadovoljna prijenosom na papir. Tj. u vrlo rijetkim trenucima.

Zapadnjačka umjetnost pokušava stvoriti iluziju ''realnosti.''
Što to zapravo znači?
To znači da se cijeni što vjerniji prikaz "realnosti" tj. onoga što pod time razumijevamo koristeći svoja osjetila opažanja, u prvom redu vid.

Na jednoj skupnoj izložbi svi posjetitelji stajali su ispred ulja na platnu mog prijatelja koja su vjerno prikazivala riječne nasipe i njegovu ženu.

Moji "Majka i dijete" koji su samo obrisima naznačavali da se radi o majci i djetetu nisu privlačili posebno pažnju osim nekolicine ljudi koji su onda bili doslovno zadubljeni u taj motiv.

Nisam se posebno nešto zabrinjavala oko toga. Više sam se zabrinjavala oko vlastite frustracije i nezadovoljstva što ono "u glavi" samo u rijetkim slučajevima bijaše u ljubavnoj harmoniji s onim na papiru.

Tada sam prestala slikati. Bacila sam sve k vragu na opće razočaranje okoline, a svoja ne-djela podijelih prijateljima. To je bilo prije skoro deset godina. Do dana današnjeg nisam shvatila zašto sam to učinila i morala sam trpjeti kritike tipa "ah, a toliko je obećavala".

Zen slikarstvo ne prikazuje vidljivu ''realnost'' - ono se bavi suštinom, onim što je iza ili ponad stvarnosti.

Jednostavnost zen umjetnosti nije trivijalnost - ona zna da kad se želi istaknuti suština, on se mora lišiti svih stvari koje su nepotrebne i mogu skrenuti s puta.

Mnogo puta se čuje da je Aikido put ka jednostavnosti.

U ovom kontekstu postade mi istog trena jasno da nije jednostavnost ta koja je sama sebi svrha.

Svrha je ukazati na suštinu koja se ne može spoznati racionalno, već intuitivno, a do nje se dolazi izostavljanjem svega onoga što je nebitno i nepotrebno.

U Ikebani, svaki list, cvijet ili grana koji nisu neophodni, bivaju odstranjeni.
Haiku izostavlja svaku riječ koja nije apsolutna nužna, a sumi slikarstvo se lišava svakog suvišnog poteza ili mrlje kistom.

Tako su i tehnike u Aikidu fokusirane uvijek na ono krajnje neophodno i funkcionalno te se izbjegavaju sva nepotrebna mahanja, skakanja, okretanja.
Iz istog razloga su te tehnike istovremeno i nevjerojatno teške jer se njihova jednostavnost krije u poimanju njihove suštine.
Stoga se, kao i sve suštinski jednostavno, trebaju dosljedno vježbati i ponavljati godinama dok ne "sjednu".

U zen umjetnosti postoji još jedan vrlo bitan pojam: praznina.

Umjetnik nije bitan, kao na zapadu. Ne postoji kult ličnosti. Umjetnik je samo medij. I ako je "prazan", kroz njega se može izraziti punina stvarnosti.

Učiti tehniku nije posebno teško, kao ni slušati predavanja o njoj - ono što je uistinu teško jest osvjestiti tu suštinu koju svi u sebi posjedujemo i onda ju upotrijebiti kao "nešto svoje".

U knjizi "Zen i samuraji" pročitala sam kako otprilike ide taj proces kod učenja mačevanja, a isti je kod učenja bilo čega - prvo dolazi početnik koji nema blage veze i učitelj mu daje mač i tjera ga da se brani od vrsnih majstora mača. On jedino što ima jest instinkt i na temelju njega se brani i izbjegava udarce. Nakon toga kreće učenje zanata - tehnike, vježbanje bla.. U tom trenutku učenik postaje krut, nespretan i više se ni približno ne zna braniti niti izmicati kao na početku kada nije znao ništa. Na kraju postaje majstor zanata kada ponovo dostigne stanje svijesti s početka priče kada je instinkt bio jedino što ga je vodilo iako je razlika ta što je sada njegovo tijelo tehnički istrenirano.

Ta me se priča jako dojmila. Prvo je praznina kroz koju djeluje suština (instinkt), onda se ona puni tehničkim znanjem (koji instinkt nužno gura u drugi plan jer je um taj koji radi punom parom pri učenju), a na kraju se mora opet isprazniti od "suvišnog i nepotrebnog" da bi kroz odlično tehnički izbrušen alat progovorio instinkt.

Zato se kaže da mačevaoc nije vješt, nego kroz njega djeluje vještina.
Sličnu filozofiju imaju i Indijanci koji kažu: kad uloviš ribu, odbaci mrežu.

Iz gore navedenog moje osobno opažanje je da je strip zapravo najbliži zen slikarstvu. Zašto, prosudite sami.

Pozdrav i pusa svima i samo komentirajte i dalje.
Oni koji znaju više, slobodno neka me korigiraju - bit ću zahvalna.

Moj prvi kiauuuuuuuuuu

Danas sam izustila svoj prvi kiai.
Doduse, zvucao je vise kao miauuu, ali prvi macici se ionako u vodu bacaju!

nedjelja, 23.11.2008.

Sreća je postignuće duše..

Počesto se pitam, zašto pišem ovaj blog?
Onda shvatim da je to zato jer mi ponekad jako nedostaje netko s kim bih mogla podijeliti ovakav način razmišljanja. Nedostaje mi sugovornik - sugovornik koji bi razumio način na koji razmišljam pa makar bio i krivi.
Sugovornik koji bi razumio što i kako proživljavam i intenzitet toga. No, to je tema za drugu priču...

Blog je moj alter ego - neki imaju plišane lutkice, neki pričaju naglas sami sa sobom, neki imaju imaginaran lik s kojim se poistovjećuju. Ja imam blog. Mislim da je dubinska želja svakog čovjeka da izrazi svoju istinsku unutrašnjost na jasan i razumljiv način - sam sebi, a posljedično i drugima. Otuda i naslov teme - sreća je postignuće duše.

Jučer je bio jedan vrlo zanimljiv trening.

Naš predrag(i) instruktor potrudio se iznenaditi nas (ok, nekima to možda i nije bilo takvo iznenađenje, ali meni je) i cijeli trening bio je koncipiran na fluidnosti - tehnički vrlo zahtjevan, pogotovo meni početniku, ali s naglaskom na fluidnost u prvom redu - katate dori tai no henko u sto pet varijacija, ali po mogućnosti "hvataj kaj stigneš, samo nemoj stat"

Trening sam odradila otprilike kao kad jedem špagete: cijelo vrijeme su mi ispadali ti dugački rezanci s vilice i iz usta jer nisam svladala tehniku namotavanja još kak spada, ali na kraju cijele muke i lova po tanjuru i okolo, budem sretna kaj malo dete jer je klopa bila fina, a želudac je ugodno popunjen kvalitetnim sastojcima.

Koja je svrha toga bila, ne znam, mogu samo opisati osobni doživljaj.

I to tek dan nakon, jer mi jučer baš nije nekak bilo sve sjelo, onak, kristalno jasno.

A doživljaj je bio toliko nevjerojatan, iako u prvi mah skoro pa nevidljiv..

Najupečatljivije mi je bilo to kako sam ljude s kojima sam vježbala po prvi puta doživjela kristalno jasno. Nisam baš sigurna kako bih to objasnila, ali radeći u tako brzom ritmu, odjednom sam točno znala tko mi stoji preko puta.

Na primjer - A mi se ucinio nekoncentriran i kao da radi preko volje sa mnom. U tom trenu mi je postalo jasno da je to vjerojatno zato što ima nekog stalnog partnera s kojim se trudi raditi jer je navikao i sad ima problema prilagoditi se jer ovoga nema.

B je rutiner. S njim je bilo uistinu lagano i ugodno raditi rutinski, ali je to išlo kao na traci. Pomislih da mu je tako sve u životu, jer da mu kažem odjednom "BU!", srušio bi se u nesvijest. Kada nešto ide glatko, tu nema mogućnosti prevelikog rasta.

C je promijenjiv - oprezno mi je pristupio s poistovjećivanjem "eh, tako je i meni bilo" i štedio me jer vidi sebe u meni s početka pa radi oprezno i s pola snage.

D je užasno čvrst - tolika silina u jednom trenutku je u meni izazvala istu silinu što je dovelo do male neugodnosti i to obostrane. No, on mi je bio najveća poduka jer je prepoznao točno tijek i način izvođenja i pozadinske motive u meni, ali se desio "sila na silu" udar.

E je bio malo zbunjen. Onako, u jednom trenutku me doveo do toga da nisam točno bila sigurna kada je trenutak primitka i prijenosa tako da sam napravila najtraljaviji mai ukemi u povijesti svojih kolutova, a zbunjenost koju je izazvao u meni "potvrdila" sam sekundu kasnije i pred samim instruktorom izvevši kao uke još traljaviji mai ukemi od ovog prije.

F je bio poslovično u redu, ali je previše pričao, a ništa nije rekao. Pričao je zapravo objašnjavajući i pojašnjavajući sebi, iako se ophodio kao da to objašnjava meni.

I tada sam u jednom trenutku pomislila: "Pa možda je u tome stvar. Ja sam ogledalo u kojemu se kristaliziraju svi ovi dragi ljudi koji mi stoje nasuprot. Da nema mene, ne bi bilo njih. Da nema njih, ne bi bilo mene. Nevjerojatno je kako se kroz njihovu tehniku, kristalizira njihova osobnost, a još je nevjerojatnije kako je to u jednom trenutku upravo inzistiranjem na tom uzastopnom fluidnom ponavljanju raznih tehnika to postalo, barem meni, kristalno jasno."

E sad, kaj s tim? I gdje sam sama u svemu tome?
Uhvatila sam se kako u nekoliko navrata reflektiram. A to ne bih trebala. Ili možda bih? Hmmm...

Prvi puta sam dobila predodžbu, maglovitu doduše, koja je zapravo veličina aikida, iako mi je to sve nekako još uvijek mutno.

A o tehnikama da i ne govorimo - tu me čeka još toliko žganaca da nisam sigurna hoće li biti dovoljno berbi kukuruza.

nedjelja, 16.11.2008.

IZU i MIZU

Mata shitemo
ikizumaru tabi
omou kana
izu to mizu tono
arigataki michi

Whenever I come again
to a dead end (in training)
I bring to mind
the blessed Path of
IZU and MIZU

IZU je muški aspekt kreacije koji daje obličje Univerzumu, a MIZU je ženski, mekani koji čini to obličje funkcionalnim.
Taj koncept muškog i ženskog, yina i yanga, Oca i Majke poznat je gotovo u svim religijama i duhovnim školama.
Morihei je slikovito smatrao da se put Aikida nalazi na sjecištu tih dvaju pravaca - jednog koji predstavlja IZU i drugog koji predstavlja MIZU.

Često puta tijekom treninga dođem u situaciju kada mi jednostavno ne ide. Koliko god se trudila, jednostavno bude još gore.
Najgore je kada neka tehnika, koju pomisliš da si donekle pohvatao, odjednom ispliva u izdanju gorem nego kada si ju radio prvi put.

Onda se sjetim ovog pasusa i pomislim:
vježbanje Aikida je kao odgoj djeteta. Forma i tehnika koja se uči je otac, Izu. Sama po sebi je gruba i čvrsta, a da bi Aikido dijete naučilo hodati, treba nježnost i ljubav majke, Mizu. Ponekad dijete padne, oguli koljeno..otac dođe i ne shvaća kako je dijete palo pa ponovo pokaže korak. Dijete plače od bola i nema volje više ponovit korak, dok ga otac gleda u čudu. Tada na scenu stupa majka: prigrli dijete, utješi ga, otpjeva mu pjesmicu i dijete se smiri. Sada otac ponovo može pokazati korak. I tako dijete uči. I raste. Samo otac nije dovoljan, samo majka nije dovoljna.
Djetetu je potrebna i čvrsta ruka i meko srce da bi raslo po putu kako treba.
Zato da bi mali Aikido stao na svoje noge, mora naučiti ono što često puta čujemo od naših instruktora - a to je, istovremeno biti mekan i čvrst.

I nema veze koliko puta se spotakli i pali - sutra je novi dan i možemo opet iz početka.

četvrtak, 13.11.2008.

...

Kraj je godine.
Ovako sâm, zavidim
i onom koga grde.

Issa

Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (12)
Rujan 2008 (2)

<	studeni, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Komentari da/ne?