Marketing
Zenga - kad japanski svećenici slikaju (dio drugi)
Daklem, stadoh kod jednostavnosti i mojim negdašnjim shvaćanjem iste kao trivijalnosti.
Ono što me užasno žifciralo 
dok sam slikala je to što nikad nisam bila zadovoljna prijenosom na papir. Tj. u vrlo rijetkim trenucima.
Zapadnjačka umjetnost pokušava stvoriti iluziju ''realnosti.''
Što to zapravo znači?
To znači da se cijeni što vjerniji prikaz "realnosti" tj. onoga što pod time razumijevamo koristeći svoja osjetila opažanja, u prvom redu vid.
Na jednoj skupnoj izložbi svi posjetitelji stajali su ispred ulja na platnu mog prijatelja koja su vjerno prikazivala riječne nasipe i njegovu ženu.
Moji "Majka i dijete" koji su samo obrisima naznačavali da se radi o majci i djetetu 
nisu privlačili posebno pažnju osim nekolicine ljudi koji su onda bili doslovno zadubljeni u taj motiv.
Nisam se posebno nešto zabrinjavala oko toga. Više sam se zabrinjavala oko vlastite frustracije i nezadovoljstva što ono "u glavi" samo u rijetkim slučajevima bijaše u ljubavnoj harmoniji s onim na papiru.
Tada sam prestala slikati. Bacila sam sve k vragu na opće razočaranje okoline, a svoja ne-djela podijelih prijateljima. To je bilo prije skoro deset godina. Do dana današnjeg nisam shvatila zašto sam to učinila i morala sam trpjeti kritike tipa "ah, a toliko je obećavala". 
Zen slikarstvo ne prikazuje vidljivu ''realnost'' - ono se bavi suštinom, onim što je iza ili ponad stvarnosti.
Jednostavnost zen umjetnosti nije trivijalnost - ona zna da kad se želi istaknuti suština, on se mora lišiti svih stvari koje su nepotrebne i mogu skrenuti s puta.
Mnogo puta se čuje da je Aikido put ka jednostavnosti.
U ovom kontekstu postade mi istog trena jasno da nije jednostavnost ta koja je sama sebi svrha.
Svrha je ukazati na suštinu koja se ne može spoznati racionalno, već intuitivno, a do nje se dolazi izostavljanjem svega onoga što je nebitno i nepotrebno.
U Ikebani, svaki list, cvijet ili grana koji nisu neophodni, bivaju odstranjeni.
Haiku izostavlja svaku riječ koja nije apsolutna nužna, a sumi slikarstvo se lišava svakog suvišnog poteza ili mrlje kistom.
Tako su i tehnike u Aikidu fokusirane uvijek na ono krajnje neophodno i funkcionalno te se izbjegavaju sva nepotrebna mahanja, skakanja, okretanja.
Iz istog razloga su te tehnike istovremeno i nevjerojatno teške jer se njihova jednostavnost krije u poimanju njihove suštine.
Stoga se, kao i sve suštinski jednostavno, trebaju dosljedno vježbati i ponavljati godinama dok ne "sjednu". 
U zen umjetnosti postoji još jedan vrlo bitan pojam: praznina.
Umjetnik nije bitan, kao na zapadu. Ne postoji kult ličnosti. Umjetnik je samo medij. I ako je "prazan", kroz njega se može izraziti punina stvarnosti.
Učiti tehniku nije posebno teško, kao ni slušati predavanja o njoj - ono što je uistinu teško jest osvjestiti tu suštinu koju svi u sebi posjedujemo i onda ju upotrijebiti kao "nešto svoje".
U knjizi "Zen i samuraji" pročitala sam kako otprilike ide taj proces kod učenja mačevanja, a isti je kod učenja bilo čega - prvo dolazi početnik koji nema blage veze i učitelj mu daje mač i tjera ga da se brani od vrsnih majstora mača. On jedino što ima jest instinkt i na temelju njega se brani i izbjegava udarce. Nakon toga kreće učenje zanata - tehnike, vježbanje bla.. U tom trenutku učenik postaje krut, nespretan i više se ni približno ne zna braniti niti izmicati kao na početku kada nije znao ništa. Na kraju postaje majstor zanata kada ponovo dostigne stanje svijesti s početka priče kada je instinkt bio jedino što ga je vodilo iako je razlika ta što je sada njegovo tijelo tehnički istrenirano.
Ta me se priča jako dojmila. Prvo je praznina kroz koju djeluje suština (instinkt), onda se ona puni tehničkim znanjem (koji instinkt nužno gura u drugi plan jer je um taj koji radi punom parom pri učenju), a na kraju se mora opet isprazniti od "suvišnog i nepotrebnog" da bi kroz odlično tehnički izbrušen alat progovorio instinkt.
Zato se kaže da mačevaoc nije vješt, nego kroz njega djeluje vještina.
Sličnu filozofiju imaju i Indijanci koji kažu: kad uloviš ribu, odbaci mrežu.
Iz gore navedenog moje osobno opažanje je da je strip zapravo najbliži zen slikarstvu. Zašto, prosudite sami.
Pozdrav i pusa svima i samo komentirajte i dalje.
Oni koji znaju više, slobodno neka me korigiraju - bit ću zahvalna.
Post je objavljen 25.11.2008. u 14:27 sati.