Bivši aikidoka u zemlji ninja čudesa

subota, 21.02.2009.

Spiritualni intermezzo

Jučer nakon treninga otiđoh na koncert.
I to ne bi bilo ništa neobično da se nisam uhvatila usred plesanja na podiju kako razmišljam:
»Kukovi. Ej, radi kukom i ostatak pokreta će spontano izići van.»

I shvatila sam nešto vrlo interesantno: na treningu me non stop upozoravaju na moju najveću boljku – sve što radim, radim iz gornjeg dijela, tj. iz ramena.

Onda su mi kroz glavu prošli svi moj «plesnjaci».
Naime, jako volim plesati ako je muzika ona koja mi leži. Ma kako bila umorna, raspametim se na plesnom podiju ako mi legne ritam.
I po prvi puta sam jučer shvatila što mi je to često nedostajalo tijekom plesanja. Taj neki osjećaj «raspolovljenosti» kao da mi je gornji dio tijela bio odsječen od donjeg.

Neki dan sam pričala o tome kako je za mene svaki trening skoro pa pitanje života i smrti. I da mi je često dosta teško tijekom izvođenja raznih tehnika jer sam «razdvojena» i toga sam bolno svjesna. Iako znam da trenutno drugačije ne ide.

Osim toga, asocijacije koje mi se bude znaju biti prilično začuđujuće. Otkako sam upisala aikido, kao da prolazim neku regresiju. Kao da mi svaki trening «probudi» neku uspavanu uspomenu koja je negdje zapisana u nekom pokretu i njegova aktivacija tjera me na ponovo suočavanje sa samom sobom.

Sinkronicitet:
vrativši se sinoć kući, vidjeh mail od mog dugogodišnjeg prijatelja Josha. Posvetio mi je post na svom blogu. Nemalo sam se iznenadila kada sam vidjela njegov sadržaj i naslov – Fly Dragon Fly. I to na dan treninga posvećenog padovima, mom najvećem strahu.



Fly-Dragon-Fly
Geometrijski točnim, supružno paralelnim putem kročiš. Prema mraku, prema tijesnoj ulici, prema Točki i kraju rečenice. I to si ti. Savršeno opisana.
Sama si i strah te je. I dobro da je tako. To je dobro. Jer je tvoje. Inače, pogledaj iza sebe, pogledaj što otpuštaš. Patke, mrtvo perje, ornamente sna, sjenu vlastitog skoka u bazen, ezoteriju Berlina, Jutu i Maju. I sada vidiš, kao što nitko nije do sada, jer nitko nije kao ti.
Osjećaš li kako otrov pčele medarice polako i sigurno para zazidanu sigurnost neuronske mreže? One su za to stvorene. A sitnim, gotovo izdaleka nevidljivim koracima dolazi tišina. Obučena da ti kaže: Fly-Dragon-Fly. I u tome je smiraj. Onda se oblačiš u bijelo i crno. I u letu pčele se bijelo pretvara u crno. I u letu pčele se crno pretvara u bijelo.




Jer od lakoće nema težeg

Fly Dragon Fly - ukemi no keiko part two

Eto i to je prošlo – drugi trening u mom životu posvećen isključivo padanjima, kolutanjima i ostalim meni ne baš dragim egzibicijama odvajanja od čvrstog tla po kojem hodam.

Moram priznat da nakon 5,5 mjeseci treniranja i onog prvog takvog treninga, ovaj put mi nije bilo tako frkovito.

Doduše, dečki iz kluba su si dali oduška i utjerali mi strah u kosti napričavši uistinu svašta o «the big one» (iliti velikom padu), ali mirno i staloženo izlaganje našeg instruktora i njegov prikaz istog, na kraju su me ipak ohrabrili da probam pa kaj bude.

Razlika između ovog i prošlog treninga posvećenog padanju i kolutanju je kod mene u tome što mi je splasnuo strah.
Oukej, ne baš sad ono skroz skroz , ali dovoljno da se usudim probat sve što mi se servira.
I dovoljno da krenem u razvijanje kontrole nad tehnikom.

Drugim riječima, najveća razlika između ovog i prošlog treninga sastoji se u filingu.
Na prvom treningu, s obzirom da sam se tresla kaj šiba na vodi misleći u krajnjoj liniji da ću biti iznesena iz dojo-a u najmanju ruku sa šancom oko vrata, doslovno sam se «bezglavo» bacala kao pred bitku pa tko živ, tko mrtav.

Ovaj trening, prilično oslobođena tog prvotnog straha, dogodilo mi se da razmišljam o tome kako ću pasti i kako sam pala – dakle, prije i poslije, ali ne i za vrijeme izvođenja.

I dalje sam «tvrda» (što svjedoče dvije masnice simetrično raspoređene na lijevom i desnom ramenu), ali manje nego zadnji put.
Kod pada s amortizacijom ne amortiziram dovoljno snažno skvrčenom nogom i rukom tako da većina amortizacije otpada kod mene na ispruženu nogu, kod izvođenja velikog pada mi fali veći odraz, kod ushiro ukemija ili ti koluta unazad mi jedna strana ide super, a druga katastrofalno i tako.

Puno je tu još nespretnosti u samoj tehnici i načinu izvođenja, ali ono što me veseli jest da mi niti jednom nije bilo neudobno i koncentracija mi je držala do samog kraja bez oscilacija.
Tj. iako sam svjesna većine nedostataka izvođenja, niti jedan pad ili kolut me nije doveo u situaciju da sam se nabila, izbila zrak iz pluća ili se dovela u neki neugodan položaj.

Jedine posljedice su te dvije masnice na ramenu koje izgledaju kao da me neka velika mačka ogrebla kandžama , a koje ne bih ni primijetila da slučajno nisam okrznula okom ogledalo dok sam sušila kosu okrenuta poluprofilom.

Naravno, nisam ni blizu mačkastom izvođenju našeg instruktora koji izgleda kao da se valja po perju, a ne po tvrdoj podlozi , ali nekako osjećam da je bolje nego zadnji put.

Ako ništa drugi, s malo više kontrole i manje straha. I prav za prav, zabavno!

Pogotovo nekom kao meni kome je bilo prije nešto malo manje od godinu dana sugerirano da će imat gadnih problema sa svladavanjem takvih stvari. Nekom kao meni tko je 5 mjeseci u sklopu treninga prije aikida pokušavao obračunati se s običnim mai ukemijem iz čučnja bez većeg uspjeha. A sada nakon 5, 5 mjeseci se bacam «bez ruku» i na pragu sam toga da se «okrenem u zraku».

Huh!

srijeda, 04.02.2009.

Time out!

Najviši stupanj duše je poslušati čak i ono čemu se um protivi, a najniži stupanj uma je protiviti se onome čemu se duša pokorava.

Osam dana me nije bilo u državi, što znači da sam propustila tri treninga.
Nakon što sam se vratila kući, samo što sam izašla iz aviona, dobila sam temperaturu kakvu nikad u životu nisam imala - što znači sigurno još nekoliko izostanaka s treninga.

Trebam li reći da sam očajna?

Još kakva jesam, otišla bih sigurno, ali fizičko stanje mi ne dopušta s obzirom da me boli svaki centimetar kože, svaki mišić, očni kapci i osjećam se kao da me pretukla cijela dvorana.

Inače nisam sklona nešto prehladama, ali ove zime ovo je već 3. puta u kratkom roku da me složilo u krevet. Kaže moj prijatelj da prolazim očito duboke unutarnje transformacije i "mijenjam tkivo"

Na put sa sobom ponijela sam knjigu koju sam si poklonila za Božić - Aikido and the Dynamic Sphere. Preporučam svakom tko se zanima za ovu materiju s teorijskog aspekta.

Trenutno su mi knjige i filmići jednini način "vježbanja". Znam da bih se trebala pomirit sa sudbinom, pronaći unutarnji mir i tako to, ali mi ne ide baš.

Još sam k tome i katastrofalan bolesnik - naoko tjeram sve od sebe jer jedva i samu sebe takvu trpim, a u dubini duše bih baš voljela da me netko tetoši, mazi i pazi.

Naravno, svi se popiknu na moju "čangrizavost" pa si na kraju kuham čaj sama

Uglavnom, smisao ovog posta je da mi nedostaju treninzi. I to jako. Osjećam se nekako "osakaćeno", hm..
Idem sad u krevet..

Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (12)
Rujan 2008 (2)

<	veljača, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28

Komentari da/ne?