Bivši aikidoka u zemlji ninja čudesa

nedjelja, 30.01.2011.

Šaljivi kućni video

Ima dana kada ništa ne ide od ruke. Kada nakon mjeseci i mjeseci treniranja jednostavno imate osjećaj kao ste prvi puta kročili nogom u dojo i tada si postavite pitanje: Bože pa što ja ovdje radim?

Čak se uhvatite u tomu da vam ni osnovni stav ne štima. To nesretno koljeno nikako da se izboči pod ispravnim kutom prema van i izgledate kao da da ste kljasti.
Povod mojoj vlastitoj malodušnosti je bio šaljivi kućni video, kako ga od milja nazvah. Dogovorili smo se da ćemo se snimati dok izvodimo tehnike za 8. kyu.
Kada nema ogledala u dvorani, to je jedna od odličnih metoda. Do trenutka dok ju ne počnete primjenjivat u praksi

Sami sebe ne vidimo dok radimo. Onaj tko nas vidi i zna napamet naše greške je naš sensei. I obično ga čujemo kako nam stalno govori jedno te isto.
No sasvim je druga priča kada se vidimo na snimci. To je istovremeno i poražavajuće i obećavajuće. Poražavajuće je što snimka ne laže pa se stvarno vidi ono što ne valja. Obećavajuće je to što je to početak mogućnosti da se nedostaci isprave.

Problem je ako ste presamokritični. Kao ja. Onda se od šume drvo ne vidi(nadam se da sam ovo dobro rekla, jer obično imam naviku obrnuti poslovice). Prevelika samokritičnost otprilike je isto zlo kao i potpuni izostanak samokritike. Iako se možda neki ne bi složili s time.

Dodatna nelakotna okolnost je kada ste jedina žena u klubu. I ako ste još i sitna žena, tim gore. To onda znači da svaki vaš pokušaj da dosegnete svog partnera mora biti maksimalno istezanje. Dok ne svladate tehniku. A to daje osjećaj nestabilnosti.

Tu smo se dotakli distance. Koja je danas također na treningu iskočila kao rak rana. Moja distanca je očajna. Shvatila sam to i na snimci, ali sam toga bila svjesna i tijekom izvođenja tehnike: jednostavno sam preblizu da bih se dovela u pravilan položaj za tsuki ihen, a o tome da zaboravim povući nogu da bih si olakšala, da i ne govorim. Uglavnom, izgledam kao ovan koji pokušava glavom kroz zid
Unosim se gornjim dijelom tijela, dok su bokovi na godišnjem odmoru. Koristim snagu ruku (s 56 kg je to totalni promašaj) umjesto da se unesem cijelim tijelom.
I tako..dalo bi se još nabrajati.

Ne bih htjela da ovo zazvuči kao malodušni post jer on to nije. To su jednostavno opažanja koja se provlače kroz trening. Moj sensei na ovo bi obično rekao: progutaj bombon. Naime, toliko zapitkujem i toliko sam ponekad naporna u samokritici da je rekao da će uzet vrećicu bombona da me ušutka kad pretjeram. Dajem mu potpuno za pravo. Um je đavolje igralište.

No, na samom početku ovog bloga rekla sam sama sebi da ću iskreno pisati o svim dvojbama: subjektivnim i objektivnim. Moguće da pretjerujem. Ali, stvarno ima dana kada ništa od ruke ne ide. Kada imate osjećaj da vam je i osnovni stav totalni promašaj. I ti dani su dobri dani. Takvim danima treba zahvaliti što postoje. U tim danima jednostavno se možete nasmijati sami sebi i reći: pa zar to nije divno? Jer da nema tih dana, znali biste da je vaš put završen. Ne bi bilo ničeg novog što biste trebali naučiti. Možda ne biste više bili ni živi.

I zato, kada me moj partner primi tako jako za zapešća da ne znam kako se zovem, najzahvalniji sam mu stvor na svijetu. Jer samo tako mogu učiti. Jedan učitelj je danas rekao dečkima da me ne štede. Da budu prema meni grubi i snažni kao da je prava borba. Jer time mi čine uslugu. Na taj način doprinose tomu da na treningu naučim gdje su mi granice. Ako će mi popuštati, ostavljaju mogućnost da steknem dojam kako ih mogu srediti. A najgori mogući trenutak da saznam da je to ipak zabluda, jest u stvarnoj borbi.

I zato se nikad nemojte buniti ako su partneri jači i veći od vas. To je dar. Ako na njima svladate tehnike, onda stvarno možete biti sigurni da su vjerojatno i učinkovite. Stoga sam zahvalna svim svojim dečkima u klubu na postojanju. Kroz njih učim na najteži mogući način. A kad čovjek nauči na teži način, onda je to zapravo lakši način.

subota, 15.01.2011.

Uvertira

Moj totem je jedan mali kukac s početka ove stranice. Dobila sam ga "na dar" prije 17 g. i bila sam razočarana što umjesto njega nisam primila medvjeda, vuka, orla ili neku drugu moćnu životinju.
Zadnje tri godine bez nekih većih pauza (osim onih izazvanih ozljedama) veliki dio mog slobodnog vremena zauzimaju borilačke vještine.
Od malih nogu sam bila fascinirana njima, ali mi kao djetetu nije bilo dozvoljeno da se tomu posvetim. Morala sam dočekati 34. godinu da konačno svoj davni san pretvorim u stvarnost.

Prvih godinu dana sam trenirala Krav Magu i sustav samoobrane slobodnog stila jer sam bila uvjerenja da ni zašto drugo nisam sposobna misleći da "finije" vještine ipak zahtijevaju puno mlađu početničku dob od moje ili barem neko višegodišnje borilačko iskustvo. U klubu u kojem je prosjek godina bio 25, bila sam na početku jedina žena.

Nakon godinu dana došlo je vrijeme kada sam pod utjecajem vanjskih i unutarnjih okolnosti trebala pronaći novu vještinu. Odabrala sam aikido, ili bolje rečeno, aikido je odabrao mene usprkos sugestijama pojedinaca da nikada neću svladati nešto što uključuje padove i kolutove.
Sva sreća, te prognoze su se pokazale netočnima. Čak štoviše...

Većina prvog dijela ovog bloga posvećena je mojoj prvoj ljubavi, aikidu.
Iako sam već više od godinu dana pripadnica Genbukan ninpo bugei federacije koja njeguje drevne tradicije ninja, aikido je i dalje vještina koja je bila moja prva ljubav, koja mi je usadila samopouzdanje i pomogla mi da stanem na borilačke noge da bih mogla napraviti korak dalje.
Korak prema ovomu gdje sam sada, iako ni sanjala nisam da ću se tu ikada naći.

Kada sam napustila aikido, prestala sam pisati i ovaj blog.
Nisam ga izbrisala niti zatvorila, jer sam nekako očekivala da ću se vratiti aikidu.
No to se nije dogodilo, ali me fasciniralo koliko vas mi se javljalo tijekom ovih godinu i nešto dana s upitima kada će nastavak. Neki od vas su inspirirani mojim upisima počeli trenirati ovu plemenitu i krasnu vještinu, a neki su se prepoznali u istim dvojbama. I tako je blog stajao više od godinu dana po strani, a ja sam zadnja 2 mjeseca intenzivnije razmišljala što da učinim s njim.

Onda sam dobila mail jedne djevojke iz Splita. I nakon toga sam donijela odluku - idemo dalje uz male promijene

Iako sam sada već 3 godine bez pauze u ovom svijetu, još uvijek se smatram početnikom. Još uvijek mi je cilj iznositi dvojbe i muke kroz koje prolazim da bi svima onima koji ih dijele sa mnom, možda olakšala put i svojim životom i zalaganjem poslala poruku: ako mogu ja, može svatko.

U međuvremenu sam saznala da je onaj kukac s početka priče kojeg su mi prije 17 g. dodijelili, u Japanu oduvijek imao zapaženo značenje. Japanski naziv za vilinkonjica je kachimushi. Kachi znači pobjeda, a mushi kukac. Iz tog razloga su samuraji vrlo često koristili motiv vilinkonjica kao simbol slobode.
Iako vilinkonjic izgleda nježno i delikatno, preživio je 300 miliona godina evolucije na ovoj planeti. To nije uspjelo čak ni dinosaurusima

Osim toga, kažu da se Japan nije oduvijek tako zvao. Legenda govori da je cara ujeo obad kojeg je zatim pojeo vilinkonjic. Car je u znak zahvalnosti otoku kojeg danas znamo pod imenom Japan, dodijelio ime Akitsushima. U prijevodu to znači "otok vilinkonjica".

Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (12)
Rujan 2008 (2)

<	siječanj, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Komentari da/ne?