Bivši aikidoka u zemlji ninja čudesa

nedjelja, 22.03.2009.

Imaš ključ, pa uđi već jednom - 5.kyu

Jednom davno sam čitala negdje kako je jedna žena od svojih 50tak godina pisala o svojim počecima u borilačkim vještinama. Ne mogu se sada točno sjetiti o kojoj se vještini radilo, ali njena predanost i ustrajnost da s 50 zakorači u taj svijet i otvoreno pisanje o mukama s kojima se suočavala tijekom treniga, na neki način mi je uzor pri pisanju ovog bloga.

Subota je osvanula i probudila sam se u 8 h razmišljajući o tome što sve još mogu ponoviti. Naravno, kako to biva, na pamet padaju samo one stvari koje ti ne idu i gdje ful zapinješ, a ne ono što ti ide.

I tako sam provela prijepodne ponavljajući što nazive, što pokrete, što suburije. U jednom trenutku je nazvala prijateljica i pitala smije li doći na polaganje. Rekoh ne, ali smiješ doći na kavu da isprobam još neke stvari na tebi. Sirota, uopće nije u ovome, ali je stoički trpila moje izvrtanje njenih laktova.

Onda sam odlučila okupat temeljito tijelo, priredit gi i oružje, praktičan donji veš i sve što s time ide pod ruku - svezat kosu, sredit nokte na nogama i rukama i odvježbat yogu da opustim mišiće.

Jela sam jedva nešto, pokupila prijatelja koji je zajedno sa mnom prije godinu i pol započeo trenirati krav magu i kojem sam jedinom obećala dopuštenje prisustvovanja mom prvom polaganju i uputila se u dojo.

Subotnji trening počeo je regularno, kako to obično biva. Trening bude prekinut na pola i onda se obave polaganja ako ih ima te se dalje nastavlja s treningom. Moj partner je bio dečko koji je krenuo zajedno sa mnom. Malo me bilo strah radit s njim s obzirom na njegove dimenzije (troduplo je veći i teži od mene ), ali kaj sad...

Što je trening dalje odmicao, postala sam sve nervoznija. I sekundu prije nego li je naš instruktor napravio prekid, znala sam da je to to. Prozvani smo u paru, uzeli smo oružje, odradili ceremonijal i krenuli s bazičnim tehnikama. Bilo me strah i tresle su mi se noge i u sebi sam ponavljala nazive suburija da smirim um. Onog trenutka kada smo izišli na "scenu" pred ispitivača, sve je nestalo. Ničeg više nije bilo i znala sam da je to ono predobro uvjetno rečeno "robotizirano" stanje kad radiš i ne znaš da radiš. Stvari samo izlaze.

Kada smo došli do ken suburija, već smo oboje bili toliko zadihani i znojni da sam u jednom trenu pomislila da će mi ken ispast iz ruke.
Suburiji su prošli ne baš onako kako sam očekivala jer sam kraičkom oko morala pratiti tempo partnera s obzirom da smo radili u paru što je na kraju rezultiralo žurbom u kojoj sam si jedno par puta "odrezala uho"

Završili smo program, poklonili se i regularan trening nastavljen je dalje. Meni su noge i dalje klecale, nisam se prvih 5 minuta uopće mogla sabrat i gledala sam ko tele u ukea preko puta uopće ne shvaćajući koju tehniku smo dobili za rad. Smiješna sam bila sebi i njemu i onda sam rekla: "Daj mi minutu da se prešaltam." I uspjela sam nekako.

Kako je trening nastavljen kao da polaganja nije bilo, tako sam zujala okolo pokušavajući odgonetnuti s lica mojih klubskih kolega rezultat. Međutim nisam mogla iščitati ništa. Njihovo ponašanje je bilo uobičajeno. Preostalo mi je samo da pričekam kraj i seizu.

Tako je i bilo. Naš glavni instruktor i ocjenjivač izvadio je diplome, prozvao nas poimence i udjelio nam 5. kyu. I to uz velike pohvale s obzirom na stupanj znanja i vještine. Ono što mi se tada dogodilo je bilo nešto vrlo zanimljivo - pogledala sam u pod i bilo me sram.
Znala sam da nisam bila loša usprkos greškama kojih sam bila svjesna prilikom polaganja. Opet, nisam očekivala da je bilo tako dobro.
Ono što mi je bila najveća noćna mora prije polaganja, bio je moj mačji kiai, ali zanimljivo da sam se derala uzduž i poprijeko jer sam nekako shvatila da tako izbacujem nagomilani strah i stres i lakše izvodim tehniku.

Ovo je užasno mali korak. Tek sada sam otprilike postala svjesna što bi to aikido mogao biti. U natruhama.
No za mene osobno, ovo je velika stvar. Na više nivoa i iz više aspekata. Ne samo borilačkih.

Na kraju, tu je klub, tu su dečki i cure iz kluba, tu je naš Predrag(i) glavni gazda i njegovi asistenti. Bez njih svega ovoga ne bi bilo.
Bez mojih klubskih kolega, T. , R. i J. koji su me pozvali na privatne instrukcije i ubili me detaljima u pojam, ali su napravili lavovski posao s obzirom da me njihovo cjepidlačenje dovelo do toga da ono najnužnije što treba, bude izvedeno na zadovoljavajući način. Ženskoj podružnici, A., M., V. i M. također hvala, jer unijele su potrebnu ravnotežu duha.
Da nema drugih, ne bi bilo mene. Da nema povjerenja i oštroumne procjene našeg glavnog instruktora u stupanj našeg znanja, ni polaganje ne bi bilo dobro. Svi mi činimo jednu cjelinu. Poslije smo na kavi pričali o tome kako nam je svima aikido jedina zajenička crta jer smo po svemu ostalom svi vrlo različiti i jedinstveni.

I zato svoj 5. kyu posvećujem aikido klubu Musubi i svim njegovim članovima.
Dali ste mi ključ i konačno sam ušla.

P.S. I na kraju, last but not least, hvala mojim jadnim prijateljima koji nisu u klubu ni u vještini i svim bližnjima jer su trpili proteklih tjedan dana nevjerojatno čangrizavo i mrko biće na rubu živaca.
I hvala vama koji čitate. Hvala onima koji me vole i još više onima koji me ne vole, jer da vas nema, ne bih bila ovo što jesam.

utorak, 17.03.2009.

Biti najbolji - iliti, sjedi, nedovoljan!

U subotu nakon 6 mjeseci efektivnog treniranja, čeka me prvo polaganje. Ono za 5. kyu.

U aikidu ljestvica ide prema dolje: 5, 4, 3, 2, 1 pa shodan tj. polaganje za «crne hlače» (koje neki krivo smatraju suknjom) tj. hakamu. Kažu da tek onda počneš nekog vraga kužit.

Program polaganja je slijedeći:

1. katate dori tai no henko kihon i ki no nagare
2. morote dori kokyu ho
3. shomen uchi dai ikkyo omote i ura
4. katate dori shiho nage omote i ura
5. shomen uchi irimi nage
6. suwari waza kokyu ho


Od buki waze ili ti oružja polaže se slijedeće:

1. ken suburi nanahon (7 pokreta kenom: ichi no suburi, ni no suburi, san no suburi, yon no suburi, go no suburi, roku no suburi, shichi no suburi)
2. roku no jo (6 pokreta omiljenim mi šćapom)

Eto. To su činjenice.
Kako se osjećam?
Dobro. Danas je tek utorak. Ima vremena za paniku.

Pričaju mi dečki s treninga koji su dogurali do 1. kyu-a da im je polaganje za 5. kyu bilo najteže. Da su se tresli od straha. Nije baš neka utjeha.
Da sam pod pritiskom, govore mi jedino moji snovi. Koliko sam već puta u njima polagala, ne mogu ni prebrojiti!

Zadnji san je bio osobito upečatljiv: naime, naš instruktor tražio je od mene da izvedem salto mortale. Rekoh mu da nigdje ne piše da je to uvjet za 5. kyu, a on mi mrtvo hladno u snu odgovori da je to poseban uvjet za mene.

Dragi moji FALSHovci su postavili temu na svom blogu pod nazivom: sjedi, nedovoljan.

Pa kako sam pred polaganje, u tom duhu ću se nadovezat ovim upisom na zadanu temu.
Naime, proteklih nekoliko tjedana uistinu je bilo prilično burno za mene. Izvela sam i salto mortale i prije nego li je moj instruktor aikida to od mene zatražio u snu.

I što sam otkrila o sebi?

Da sam falsificirala svjedodžbu.
Svoju vlastitu.
Istovremeno drugima sam redom dijelila «sjedi, nedovoljan!».
I nitko nije bio (za)dovoljan. Ponajmanje ja.

Revizija životne diplome pokazala je pravo stanje stvari – velikim crvenim slovima pisalo je «bježi, nedovoljno!».

Prije nego li se ponovo vratim u đačku klupu, moram obaviti još jednu sitnicu: ispraviti svima ocijene.

Napisati im: pali ste i prije nego li ste izišli na ispit. Vaš neuspjeh, moj je neuspjeh.

I tako od profesorice postade đak.
I simbolično se vraća u đačku klupu biti učenikom.
U subotu je tek prvi od mnogih ispita.
I ne moram biti najbolji učenik.
Ponekad se najviše nauči kada se pokaže ono što se ne zna.
I ono što se ne može.
Jer ono što se zna, nije ni potrebno učiti.

Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (12)
Rujan 2008 (2)

<	ožujak, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Komentari da/ne?