Bivši aikidoka u zemlji ninja čudesa

petak, 31.10.2008.

Pitanja zen učitelja - kratka najava

Evo, danas će se održati prezentacija jedne zanimljive knjige u knjižari Profil Megastore u Bogovićevoj :

Pitanja zen učitelja - prezentacija knjige

Knjigu će predstaviti zen učitelj MyoKen, direktni nasljednik Taisena Deshimarua.

nedjelja, 26.10.2008.

Ego, ego, e pa šta je, ako je ego, nije !

Naslov je namijenjen malo naprednijim zen učenicima, stoga oni ni neće čitati dalje, jer će im to biti dovoljno

Ovo je jedan od onih postova koji spada u kategoriju želja, čestitki i pozdrava pa tako predstavlja reakciju na upit opale s marsa.

Mnoge duhovni učitelji i oni koji to žele tek biti, na sam spomen ega, samo što ne izvade naoštren kolac spreman za ubod zajedno s vijencem češnjaka.
Pretpostavljam da se radi statistika riječi i pojmova najgore konotacije, ego i kao riječ i kao pojam, kotirao bi sasvim pri vrhu

A kad krenu s frazama "oslobodite se ega, ego treba razapeti, ego je ono što vam šteti, egoistični ljudi su ovakvi i onakvi, a vi morate biti ovakvi i ovakvi" s pravom se pitam, ne bi li takve ljude trebalo zakonom najstrože zabraniti?

Zašto?

Pa jednostavno zato jer takvim pristupom ne samo da će postići upravo suprotan efekt od onog kojemu teže, nego će još i od običnog čovjeka stvoriti shizofreničara. Kao da već to sam nije boreći se konstantno s time tko je on uistinu, a tko misli da je.

Ego je nešto što nam u svakodnevnom životu itekako pomaže. Bez ega mi ne bismo bili u stanju postići određene stvari i ciljeve u svakodnevnici, počevši od onih najbanalnijih.
Ego je nešto što je u ovom svijetu isto tako razumljivo samo po sebi kao i udah, hrana, voda.

Problem nastaje samo u krivoj interpretaciji: svi mi imamo individualne osobnosti koje nas međusobno razlikuju.
Te individualne osobnosti su samo posljedica univerzuma - jednog - koji se iskazuje u mnoštvu raznovrsnosti. Nisu posljedica ega.
Ego je samo alat iskazivanja.

Egoisti to ne razlikuju. Oni misle da je njihov ego zaslužan za to što im se u životu događa. Pa se poistovjete s alatom.
Osim toga, pretjerano tašti i egoistični ljudi u svojoj suštini su skroz nesigurni i slabi - no predstava i postignuća kojima se diče druge zavara i nisu to u stanju percipirati.

Ego ne treba razarati - treba samo shvatiti da je ego vrlo vrlo korisna i neophodna fikcija. Izbrusimo taj alat da nam bude na usluzi.

petak, 24.10.2008.

Ukemi no keiko – ili ti, kako smo se (s)ljubili tlo i ja

Padovi i kolutovi su nešto od čega sam dugo zazirala i imala noćne more.
Uopće ne znam kako sam se bila upetljala u taj magičan krug.
Obzirom na to da sam ponekad užasno samokritična i sklona perfekciji, uz naglu narav i srljanje, ako mi nešto ne ide onako kako sam zamislila, takva kombinacija zna dovesti do ludila.
Mene.
A posljedično i okolinu.

Počeci početaka padova su nekako još i išli.
Ono što me šokiralo pri tome je bilo saznanje koliko sam zapravo kruta i nefleksibilna.
To saznanje me gotovo pa zamrznulo na mjestu. Doslovno.

Gledajući druge s kojom lakoćom se kolutaju i bacaju, hvatao me očaj.
Treba biti kugla, a ja sam padala kao kocka i slična špičasta tijela, ćuteći u sebi zveckanje svih kostiju i mišića zajedno s unutarnjim organima kao da su od željeza.

Moj očaj je rastao, a paralelno s njime i očaj okoline.
Tlo po kojem hodam i ja zazirali smo jedan od drugog i nikako da se sljubimo u ekstazi.
Svaki trening padova svodio se na frustraciju i koliko god se trudila, nikada nije bilo dovoljno dobro.
Nervoza je rasla i u meni i u onih koji su mi pokušali prenijeti to znanje.
Da stvar bude gora, sve sam više gubila unutarnju sigurnost i vjeru u to da ću ikada uspjeti napraviti išta nalik tome kako treba. Dead end.

I onda biser upišem aikido.

Aikido koji stavlja velik naglasak na padove.

Koje ne podnosim i ne znam izvesti ni približno kako treba.

Znam da me nekolicina bliskih ljudi samo značajno pogledala s dignutom obrvom i upitnikom u oku.
Rekoh im uz kiseli osmijeh: „Klin se klinom izbija."

Na treninzima je počelo bezazleno i početnički - s niskim padovima naprijed (mae ukemi) i odostraga (ushiro ukemi) u izdvojenoj koloni.
Išlo mi je podnošljivo, bez većih prigovora od strane viših instanci.
Nekako sam se nadala da uspijevam kamuflirati svoj unutarnji užas i blokadu pri izvođenju tih vježbi.

I onda je došao dan kada je naš glavni i odgovorni najavio Ukemi no keiko iliti trening koji je posvećen isključivo padovima.
Smrzla sam se. Sat i pol kolutanja.

Kada je došao taj dan, javila mi se misao kaj uopće radim na aikidu?
Moji unutarnji osjećaji bili su miješani: s jedne strane uzbuđenje, s druge strah, s treće neizvjesnost. Osjećala sam se kao da idem na streljanje.
Doslovno.

Počelo je laganini kao i na regularnim treninzima. Iz čučnja, naprijed.
Onda se "letvica" digla pa se krenulo naprijed iz polučučnja.
Pa na kraju iz stoja.
Ista stvar unatrag.

Prvi pad iz stojećeg položaja bio je kao da je balvan od 200 kg tresnuo na pod što je naš instruktor nepogrešivo uočio.

Međutim, onda se nešto čudno dogodilo.
Jednostavno je krenulo.
Kako, nemam pojma.
Čak sam počela nesvjesno izvodit stvari koje idu korak dalje od dogovorenog, a ne bih toga ni bila svjesna da mi nije bila skrenuta pažnja na njih. Tijelo je počelo samo od sebe.

Napetost, frustracije, strah, nelagoda i tjeskoba odjednom su doslovno isparili. Ostala sam zatečena jer sam u tom trenutku shvatila ne samo da mogu, nego da zapravo obožavam kolutanje!
Koji obrat!

Ovdje moram posebno istaknuti i pohvaliti našeg glavnog instruktora i cijelu metodologiju treninga - to što je u stanju izvući iz mene i na koji način, nikome još do sada nije uspjelo.

Taman nakon što sam shvatila da mi zapravo ti padovi uopće nisu mrski, došao je kraj treninga i najveći izazov. Postavljene su dvije debele strunjače i od svih se očekivalo da iz zaleta u zraku naprave kolut naprijed i padnu na strunjaču na leđa.

Stala mi je knedla u grlu.
Prvo što mi je pred očima bilo zatitralo je ovo ljeto kada je prijatelj od mene očekivao da s mola skočim u more istovremeno čineći salto u zraku. Nije bilo šanse da to napravim jer sam se paralizirala od straha.
Bez obzira na prijateljsku vodenu površinu ispod.

A sad se očekuje da to isto napravim na suhom iz zaleta ?!?!

Dril je odlična stvar za ljude mog karaktera jer ne dozvoljava suvišnu umnu analizu. Slijedeće čega se sjećam jest da sam kao u nekom magnovenju došla na red i sa stavom nekog tko nema ništa za izgubiti potrčala prema toj nesretnoj strunjači.
Sjedeće čega se nakon toga sjećam je komentar - "Odlično!"
Uspjela sam. Nevjerojatno...I to ponovila još dva puta.
Dakle, nije bilo slučajno..

Ekstaza u kojoj sam napustila trening neopisiva je i najveća je nagrada koju sam dobila. Nakon 6 mjeseci frustracija, straha i nelagode u sat i pol pobijedila sam svoj najveći strah i nelagodu.
I ne samo to - na kraju priče shvatila sam da su mi ta kolutanja zapravo nadasve zabavna!

četvrtak, 23.10.2008.

Zasto bas aikido?

Pricam neki dan s kolegom i pita me, zasto bas aikido?

Kako molim?

Zasto od svih borilackih vjestina treniras bas aikido?

Stala sam sekundu i razmislila. Uistinu, zasto bas aikido?
Prije toga sam probala par stvari. I svaka od njih mi je na neki nacin prirasla srcu.

Ali..uvijek je bio taj ali. Kada sam naisla na prve prepreke, jedva sam se nosila s njima.
Nesto je nedostajalo. Ostajala sam jer sam s vremenom na neki nacin zavoljela to sto radim. Ali ostajala je ta neka praznina unatoc odredjenoj ljubavi koja se tijekom razdoblja treniranja neminovno rodila.

Pitala sam kolegu zasto bas ta djevojka?

Zbunio se nakratko.

Zatim je rekao: "Bilo je to prepoznavanje na prvi pogled. Kada sam je prvi puta ugledao, imao sam osjecaj kao da ju poznajem cijeli zivot. Prvi susret i osjecao sam se kao kod kuce. Kao da ju oduvijek znam, a tek sam ju bio upoznao."

Nasmijala sam se i rekla:"Tako je to. Ne osjetimo li to prepoznavanje na prvi pogled, tu povezanost, taj "klik" na prvi pogled, veza tesko da ce uspjeti. Osobu mozemo zavoljeti s vremenom i stvarno ju voljeti na jedan odreden i dubok nacin. No, izostane li ta povezanost sa samog pocetka, taj snazan osjecaj kao da ju poznajes cijeli zivot, prva prepreka i prvo dublje i vece iskusenje i stvar neminovno puca."

Naravno, treba imati na umu i da taj "klik" na prvi pogled nije garancija da ce odnos opstati.To nije dovoljno da veza uspije ili potraje, ali omogucava nam da ostanemo i onda kada je tesko. Da teskoce prebrodimo i damo si truda da izgladimo stvari, nadjemo kompromis jer duboko u sebi od prvog trena znamo da je to prepoznavanje, ta povezanost i bliskost na prvi pogled uistinu rijetka i dogodi nam se mozda par puta u cijelom zivotu - ako nas nebo voli. Bez toga odnos nema smisla.

Eto zasto aikido.
Pogled na prvi trening bio je dovoljan da se osjetim kao da sam dosla kuci.
Iako nista nisam znala o vjestini, osjecala sam se kao da se poznajemo odavna, aikido i ja. Jednostavno sam znala.
I kao sto nas veze koje prolazimo pripremaju za "onu pravu", tako je okolni put do aikida bio nuzno potrebno iskustvo iako jos ne znam da li ce nam odnos uspjeti.

I koliko god bilo tesko, koliko god bilo prepreka na koje nailazim na svakom treningu, koliko god bila ponekad ljuta, obeshrabrena i puna pitanja i neizvjesnosti, taj prvi susret i taj osjecaj duboke povezanosti pomaze mi da i dalje ustrajem. Nisam jos prosla onu prvu kriticnu tocku, ali nemam straha pred njom.

Iako "ljubav na prvi pogled" nije garancija da ce neki odnos uspjeti, ona je nuzno potrebna da bi ostali motivirani, da bi se trudili i dali sve od sebe.

Tko zna sto buducnost donosi, ali taj osjecaj "prepoznavanja" da se aikido i ja znamo odavna, i prije nego li smo se sreli, znatno olaksava cijelu stvar.

nedjelja, 19.10.2008.

Quo vadis..mali filozofski intermezzo

Sinoć uvaljena u krevet i s termoforom na trbuhu, dva painkillera u krvi i uz lagani jazz četam s frendicom o svemu: treninzima, ljudima, svijetu, ljubavi..

Ona isto zavaljena u krevet, s laptopom na koljenima.

Zaključile smo da je čet predivna stvar kada si tako u bananin, ne moš' iz kreveta, u drugom gradu, a baš ti se priča.
Uvijek ću dati prednost nalaženju i druženju uživo, ali u određenim situacijama kada smo željni društva i bliskih ljudi, a nismo u stanju sastati se s njima, čet je spas.

I tako nakon što smo pretresle prošlotjedne treninge i razmijenile dojmove (njeni interesi su kenjutsu, ninjutsu i kiaikido), dotakle smo se osobnih tema.

Kaže ona kako je neki dan na pitanje prijateljice o čemu ona potajice sanja, odgovorila:

"Sanjam o kući, šumi, mužu ninđi , dvije mačke i ateljeu u potkrovlju."

I zaključimo da ljudi danas sanjaju o jednostavnosti - jednostavnost je ono čemu se teži.

Pa zašto onda nije jednostavno?
Zašto tako jednostavne stvari redovito izostaju? Kamo smo to došli?

Kaže ona dalje: "Ljudi idu na aikido da nauče disati..stajati..kretati se.. koristiti tijelo..sve same JEDNOSTAVNOSTI!"

Rekoh da znam. I da je to tužno. Kao djeca smo sve te stvari znali, nismo ih morali učiti. U međuvremenu smo ih zaboravili jer smo bili prisiljeni "odrasti".

Kao djeca govorili smo sve što mislimo, sve što je. Rekli smo za nekog tko nam se sviđa: "Ovo je Mario iz 2 b i on je moj dečko!"

I dali smo mu poljubac, bez obzira da li je Mario možda pobjegao istog trena učiteljici iza suknje sav u suzama.

Danas, prije nego li to učinimo, kalkuliramo koja je šansa da se i mi Mariu sviđamo, da li ima smisla to što nam se Mario sviđa, jel' mu ona koju je predstavio cura ili frendica, da li je Mario možda nedavno izašao iz veze, hoće li Mario pobjeći ako mu kažemo da nam se sviđa, možda trebamo biti nedostupni jer Mario je ipak lovac, Mario ima toliko godina i sam je - sigurno nešto s njim ne valja...

Kriste, koju cijenu plaćamo toj "odraslosti"..

Kaže ona: "A ti? Ti si sigurno u vrtiću i osnovnoj zgrabila njih pet i poredala ih kao svoje dečke!"

Nasmijala sam se glasno i rekla:"Nećeš vjerovat, ali ni blizu tome. Ja sam uvijek bila postrani i škicala Gordana koji mi se sviđao. Kad god bi me pogledao, uvijek bih se zacrvenila i spustila pogled u pod.Druge curice su ga grabile."

Nije mogla vjerovati, a onda mi je priznala da je zapravo i ona bila takva kao mala.

Zatim me pitala kako je sada.

Rekoh joj da je isto. Ništa se nije posebno promijenilo.

"A Gordan? Jel' konačno shvatio da ga škicaš sva crvena u licu?"

Malo sam stala i razmislila.
Je. Jednom davno jdavno jedan je Gordan shvatio i uhvatio moje crvenilo unatoč mom skrivanju, nedostupnosti i analizama. Doduše, trebalo mu je tri gladne godine da mi ubere taj maslačak i stavi ga na stol i na kraju je to napravio bez velike pompe - mirno i pragmatično u trenutku kada sam izgubila već svaku nadu. Nisam mogla vjerovat jer se uvijek činio hladnim i distanciranim.

"A o čemu ti sanjaš?", pitala me.

O vrlo jednostavnoj stvari.
O maslačku na stolu.
Pouzdano i mirno položenom.
Bez velike pompe.
Ali ovaj put na vrijeme.

petak, 17.10.2008.

Zenga - kad japanski zen svećenici slikaju! (dio prvi)

Kossha tairi ni seki o kômuri,
Tenka o musaboru ni yotte shôkin seraru.
"Te nashi ni uri o hikyaru nara,
Naruhodo ashi nashi de mairi môsô."

Wearing a straw mat among the crowd of beggars,
Through his greed for sweet melons he's been taken alive.
"If You give me the fruit without using Your hands,
Of course I'll enter Your presence without using my feet."

Zaogrnut slamnatim tepihom među gomilom prosjaka,
koristeći njegovu pohlepu za dinjama, bijaše živ otet.
"Ako mi daš voće bez korištenja ruku,
naravno da ću ti prići blizu bez korištenja nogu."

(na slici Daitô-Kokushi kao prosjak, autor Hakuin Ekaku (1685-1768))



Sumie je vrsta japanskog slikarstva koja se bazira isključivo na japanskoj kaligrafiji (shodo – put pisanja) koristeći iste alate.
Upravo se kamen za dobivanje tuša koji se mora namočiti u vodi naziva sumie.

Inače kaligrafija je riječ grčkog podrijetla i doslovno znači krasopis (kalos=lijepo i graphein=pisati), a postoji mnogo vrsta kaligrafija: japanska, kineska, perzijska itd

Fude - kist, suzuri - teška crna kutija za spravljanje tuša, sumi - masivan crni materijal koji služi za dobivanje tuša

Zenga je općenit naziv za borilačke vještine, slikarstvo i čajnu ceremoniju koje su prakticirali budistički svećenici.

Zenga stil slikarstva direktan je vizualni izražaj najvažnijih zen majstora proteklih nekoliko stotina godina, a što je zapravo zenga u slikarstvu, predočit će možda meni osobno genijalna usporedba koju sam jednom pročitala:
zenga slikarstvo, to je kao da su biskupi oslikali Sikstinsku kapelu umjesto Michelangela!

Iako je zen budizam u Japan stigao krajem 12 stoljeća, zenga se pojavila tek u periodu Edo (1600.g.)

E sad, stvar je osobnog afiniteta i čak bih rekla individualne mogućnosti percepcije zena u bilo čemu pa tako i u slikarstvu.
Mnogima će zenga slikarstvo izgledati kao loša karikatura na prvi pogled. Većina će estetiku pronaći prije u sumie slikarstvu delikatnih pejzaža. Vrlo često je kaligrafija bila odmah pored zenge: pjesma i slika zajedno.

Zenga ne pazi na stil i estetsku ljepotu: više se radi o naglašenoj jednostavnosti dramatičnog izražaja koja se ne libi kao motive koristiti životinje, humor i folklor.

S obzirom da i sama pomalo crtkaram i to od ranog djetinjstva osvrnut ću se na osobnu percepciju i razvoj misli po pitanju vlastitog poimanja slikarstva.

Ovdje moram napraviti digresiju i odati priznanje svojoj profesorici povijesti umjetnosti iz gimnazije Iri Mardešić i njenoj oštroumnoj percepciji, koja je „sirota“ svojedobno prije mnogo godina rezignirano zaključila da ću sigurno sve iznenaditi i umjesto da odem na Akademiju, odabrati neki fakultet koji nikom ni u peti neće biti – i bila je u pravu.

Iako me bogatstvo visoke renesanse uvijek oduševljavalo i fasciniralo, osobito u kiparstvu, krajičkom oka sam promatrala jednostavnost tapiserije koja mi je godinama visjela na zidu i prikazivala Japanku u kimonu kraj rijeke s drvetom.

Lakomisleno sam u sebi mislila: bah, ako je to umjetnost onda sam ja Rubens!
Jednom sam tako sjela i uzela ugljen i pokušala prenijeti taj jednostavan motiv s tapiserije na papir. Nemalo sam se iznenadila kada sam shvatila da to nije nimalo lako!

Nakon 15 pokušaja sam odustala u nevjerici.

Tijekom godina moja fascinacija bogatstvom i kićenošću usmjeravala je sve više svoj fokus ka jednostavnosti izričaja. Do tog trenutka izjednačavala sam jednostavnost s trivijalnošću – kakva zabluda!

(tu bi kontinjued..)

četvrtak, 16.10.2008.

Hey, Jo! What am I going to do with that long staff in my hand?

Slika govori više od tisuću riječi pa evo..čisto da ilustriram kako izgleda moj Jo trening

Na muci se poznaju junaci tako da kad se nađem među cijelom grupom koja izvodi 20 osnovnih Jo suburi zamaha, sve je donekle ok dok se svaki posebno prije izvođenja demonstrira, no kad krene serijal bez pauze, doslovno je kud koji..kao na donjoj ilustraciji. Ili u naslovu posta. Uglavnom, za početak se trudim da sačuvam svoju i tuđe glave, da budem okrenuta na pravu stranu i da početak i kraj barem nalikuju onome što drugi rade.


(slika preuzeta s www.fudebakudo.com)

Prvi susret s drvenim dugačkim štapom imenom Jo za mene je bio prilično traumatičan - pravo vatreno krštenje.

Dakle, za početak, malo uvoda:
Aiki Jo je naziv za skup tehnika koje se u Aikidu izvode drvenim dugačkim štapom pod nazivom Jo (čita se Džo , kao u Hendrixovoj pjesmi).
Dugačak je oko 130 cm iako je idealna individualna dužina ona koja nam seže do pazuha.

Vježbe su, osim za bolje shvaćanje i poboljšanje taijutsu tehnika što je uostalom svrha svih vježbi s oružjem, korisne i kao metoda razvijanja i poboljšanja koordinacije cijelog tijela i uma.

Postoje Jo suburi tehnike osnovnih zamaha i udaraca koje se izvode pojedinačno (pet ubodnih pokreta, pet udarca, tri pokreta sa štapom u jednoj ruci, pet pokreta u obliku „osmice“ i dva fluidna), zatim Kumijo tehnike koje se izvode u paru i kate.

Sve to ima svoja imena u što sada neću potanko ulaziti jer je razina mog znanja početnička, a smisao ovog bloga je pisati o stvarima onako kako ih usvajam, korak po korak i sistematično u skladu s vlastitim napretkom i razvojem, a ne prepisivanje s neta.

Osobno imam neku čudnu naklonost tim štapovima još od filipinskih tehnika iako dok vježbam s njima osjećam se kao da sam ih u najmanju ruku progutala.
Možda iz razloga što intuitivno osjećam da će me drvljenje po tome omekanit.

No, jedan majušni napredak sam osjetila na zadnjem treningu vezan uz Tsuki no kamae stav - tj. osnovni stav za ubod štapom. Konačno imam filing da mi je "sjeo".
Dok sam tijekom treninga bila ispravljana po pitanju "sitnica", prvi put sam osjetila da mi je onak, udobno u tom položaju. Nestao je grč iznutra i kao da sam probavila konačno štap koji mi je s početka zapeo u grlu.

Taj osjećaj je neprocijenjiv - to kad ti se desi taj "klik" iznutra. Sad, nekom to može bit čudno, radi se ipak o osnovnom stavu za ubod koji čini jednu tisućstosedamdesetinu Jo suburija, ali kao što mudraci kažu, svaki put započinje s prvim korakom.

utorak, 14.10.2008.

Kako pobijediti? Tako da se ne ostavi ništa za povratak nazad

Pita me danas kolegica po vještini: „Kako ti izdržiš raditi s nekim tko ti nikako ne leži?"

Pitah se u prvom trenu misli li na vodoravni položaj, ili..

Pita ona dalje, kako radim s onima kojima bi najradije prilijepila pljesku samo da smijem, onako, bez nekog povoda..

Velim joj da škicam krajičkom oka strateške položaje i kad učitelj vikne „Dozo!", manevarski izbjegnem nepodobne.

Šalim se.

Čovjek dođe u priliku raditi s mnogim ljudima. Ne može se tu baš nešto birati. Neki nam legnu, neki ne. S onima s kojima nam je najteže, daju nam mogućnost najvećeg napretka.

Mislim da je presudno razumijevanje. I trenutno rješavanje konflikta. Izreći ono što nam odgovara u radu s nekim, obratiti pažnju i partneru dati do znanja što nam ne valja. Tako dajemo priliku jedno drugome za međusoban rast.

Najgore je šutjeti i unijeti se u dramu. Već negativan stav o nekome skreće nam pozornost s onoga što jest.

Naravno, uvijek će biti ljudi s kojima ćemo biti kompatibilni i oni s kojima tu kompatibilnost nikada nećemo postići. Ali i to saznanje je zlata vrijedno jer nam omogućava da budemo u pravom trenutku kompatibilni sa samim sobom.

Kao što naslov govori:
kako sam pobijedio (sebe)?
Tako što nisam ništa ostavio po što bih se morao vratiti...

To vrijedi i za međuljudske odnose i za izvođenje same tehnike.

Sad idem spat jer jedva gledam...

petak, 10.10.2008.

Muke po maču

Aiki-ken je naziv za tehnike koje se izvode mačem.


Suburi su elementarni pojedinačni rezovi aiki kena i ima ih sedam:




1. Uchi – no suburi – jednostavan vertikalan rez
2. Ni – no suburi – korak unatrag s mačem iznad glave (jodan no kamae) i zatim vertikalan rez dolje
3. San – no suburi – korak natrag, mač spušten iza tijela (waki no gamae)i zatim vertikalni rez dolje
4. Yon – no suburi – korak naprijed i vertikalni rez dolje
5. Go – no suburi – korak naprijed i u stranu i vertikalni rez prema dolje
6. Roku – no suburi – korak naprijed uz vertikalan rez prema dolje i ubod
7. Shichi – no suburi – korak naprijed i u stranu uz vertikalan rez dolje pa korak naprijed i ubod

Ovo je sad ovako vrlo pojednostavljeno i zvuči jednostavno. Ali nije.

Pogotovo ne za nekog tko drugi put u životu drži bokken u rukama. Koliko god se može naslutiti vlastita nespretnost i krutost tijekom vježbanja taijutsu tehnika, toliko te „slabosti“ postaju enormno naglašene i vidljive tijekom buki waze. Govorim o sebi, naravno.

Inač, smisao vježbanja oružjem je zapravo poboljšavanje i usavršavanje taijutsua.
A smisao ovog bloga je iznošenje vlastitih (ne)iskustava od samog početka, nedoumica, strahova, uspona i padova.

Za mene je rad oružjem izvor konstantnih frustracija – koja noga, koja ruka, kako zamahnuti, kud sad, gdje primiti…

Dok gledam prikaz tehnike, mentalno mi je sve savršeno jasno – do onog trenutka dok to trebam sama izvesti. Onda nastupa cirkus.

Iskreno, čak me ni pretjerano ne brine nesavršenost izvođenja tehnike – konstantnim i redovitim vježbanjem tehnički dio se može za neko vrijeme izbrusiti do respektabilnog stupnja.

Ono što me baca u očaj je unutarnje stanje tijekom izvođenja pokreta.
Osjećam se ko slon u staklarni.
I dok razmišljam o tisuću i jednom detalju koji mi se sugerira, shvaćam da mač i ja, ne dan nismo jedno i ne da mi nije produžetak ruke, nego smo međusobno udaljeni galaksijama i svjetlosnim godinama!

Dakle, što sam sve otkrila o sebi nakon dva treninga:
krutost i ukočenost u predjelu ramena, što je inače moj kroničan problem, nekoordiniranost gornjeg i donjeg dijela tijela i apsolutan štrajk kukova koji odbijaju bilo kakvu suradnju sa mnom.

S obzirom da smo radili u paru, moram pohvaliti mog partnera koji je pokazao nevjerojatnu strpljivost, stalno me ispravljajući do najsitnijih detalja usput me verbalno provlačeći kroz ubrzani tečaj japanskog od kojeg mi je, nevjerojatno, ali istinito, gotovo sve terminološki ostalo u sjećanju.

Trudila sam se kao na tvorničkoj traci da uhvatim sve te detalje od izmicanja s centralne linije, do fiksacije bokkena tijekom uboda, izgovaranja i brojanja na japanskom, zamaha, koraka, ovog onog i nagradim njegov trud i strpljivost. Ako ništa drugo, barem da dobijem pet iz zalaganja.

Uz to sam imala nevjerojatan peh da sam prije treninga namazala leđa deep reliefom zbog uklještenja i nakon 15 minuta mi je predio između lopatica počeo doslovno gorjeti.
Toliko me peklo da sam mislila da će mi se gi u jednom trenutku zapaliti i nazočni će po prvi puta u životu svjedočiti spontanom samozapaljenju koji će dovesti do urbane legende – izgorjela je s mačem u ruci!

Dobra strana te muke je bila ta što su bolovi u leđima zbog nesnosnog žarenja bili kamuflirani pa sam uistinu mogla raditi kako spada. Nakon treninga gi mi je bio mokar kao da sam ga izvukla iz perilice za rublje, a na putu doma sam morala stati i udahnuti zraka da spriječim povraćanje od svladavanja bolova.

Netko će sada možda pomisliti da to baš i nije normalno , ali jednostavno ne znam drugačije. Osim toga, unutarnji osjećaj da nisi odustao unatoč preprekama, nekoordiniranosti, bolovima i trapavosti meni je neprocjenjiv.

utorak, 07.10.2008.

Izbjegavanje konflikta

Hm, zapravo sam htjela pisati o Ki-ju..pa onda o stripovima..onda o svojim frustracijama vezanim uz Jo suburi da bih na kraju došla do konflikta.

Pisat ću o Ki-ju drugi put. I o Tesli. Možda i o Reichu, orgonu i eteru.
Mnogi će se sada pitati: pa kakve to sad veze ima s Aikidom?!

Pa ako je Aikido ljubav, a ljubav je život, ima li ičega što nije vezano uz Aikido?

Trenutno sam već dva dana pokočena između lopatica. Naravno, to me uopće ne sprečava u treniranju s obzirom na to da uvijek imam potrebu pomicanja vlastitih granica. Jest da trenutno vidim cijeli planetarni sustav i obližnje galaksije, ali bar ne moram do Zvjezdarnice.

Energetski gledano, bolovi u srednjem dijelu kičme asociraju na emocionalne blokade – ljubav koju očekujemo, a iz nekog razloga nam je uskraćena – bilo od strane roditelja, partnera, prijatelja.
Za razliku od onih u donjem dijelu kičme koji ukazuju na egzistencijalne strahove.

Koliko puta vam se dogodilo da frustrirano čekate u redu i netko vam ga preotme?
Ili, vozite se gradom i majmun iz lijeve trake koja ima skretanje lijevo, odluči ubaciti se pred semaforom u vašu traku koja vozi ravno i u kojoj strpljivo čekate već pola sata?
Ili, šetate psa po obližnjoj šumi i bedak se zapikne na vas pokušavajući vam na totalno agresivan način dokazati kako vam je pas opasan i kako će pojesti njegovo dijete?

Uglavnom, svima su nam poznate situacije gdje ljudi agresivno upadaju u „naše teritorijalne“ vode prisiljavajući nas na određenu vrstu reakcije.

Oni u nama traže „zidove“ na koje će usmjeriti svoju silu po principu „ko jači, taj kvači“.

Izmaknemo li „oslonac“, stvar pada u vodu - kao u Aikido tehnikama - jednostavno ne dopustimo suprotnoj strani da se svojom silom sruči na nas.

No, vrlo često to uopće nismo u stanju, nego se zakačimo na „lijepak“ i odgovaramo na agresiju agresijom. Mnogi će sad reći: to je ego. Ega se trebamo riješiti i sve bude pet.

Ne volim tu negativnu konotaciju vezanu uz ego – ego je odlična stvar i pomaže nam u svakodnevnom životu i obavezama. I na kraju krajeva, da nema ega, mi ne bismo bili u stanju uopće funkcionirati u realnom svijetu. A kada postavite pitanje takvom nekom mudracu koji ego razapinje na stup srama kako ga se riješiti, obično vam nitko neće dati normalan i prihvatljiv odgovor ili će to zamotati u neke spiritualne nju ejđ umotvorine od kojih će vam se samo dodatno zavrtiti u glavi.
No o tome drugom prilikom..

Svaku situaciju procjenjujemo kroz sebe i vlastita iskustva. Drugačije ni ne možemo. Naša cijela osobnost splet je životnih okolnosti i međudjelovanja nas i okoline.

Naše reakcije su vrlo uvjetovane – ovdje volim onu usporedbu da prvih 30 g. provedemo u žrvnju gdje upadamo u kalupe, a narednih 30 g. se tih kalupa oslobađamo. Ako imamo sreće, na kraju shvatimo tko smo mi uistinu, a tko su to „drugi u nama“.

Jedna mala epizoda koja će ilustrirati ovo o čemu govorim.

Ovo ljeto sam na moru bila u supermarketu. Gužva neviđena. Trebala sam uzeti nekih 20 dkg sira i već sam prema tezgi kretala s negativnom konotacijom koja je bila rezultat namrgođenog lica prodavačice preko puta.
Pomislih kako će sad žena poludjeti ako joj velim da ne želim narezan sir s plate (koji tu već stoji valjda pola dana i osušio se), nego hoću da mi od cijelog komada nareže 20 dkg sira u ploškama. Njena odbojnost i posluživanje „preko one stvari“ su u meni rađale sve veći otpor i gotovo sam bila sigurna da će me pogoditi sirom i satarom kad joj izložim svoj zahtjev.

Stala sam sekundu i duboko udahnula. Odjednom sam suosjećala s njom preko puta i razmislila što mogu učiniti da joj razveselim dan.
Pristupila sam tezgi i ljubazno ju pozdravila nasmijavši se od uha do uha i rekla: „Gužva danas nenormalna zar ne?“

Žena je zastala šokirana i pogledala me. Njen odbojni izraz na licu se polako počeo topiti. Pitala sam ju koliko sati radi i zar joj nije hladno tu kraj svih tih ledenica. Odjednom je iz nje krenula bujica riječi i počela se žaliti na turiste, na hladnoću i na svoj život.
Stajala sam nasuprot nje i pažljivo ju slušala ne skidajući smiješak s lica. Nakon što se malo požalila, najljubaznije me pitala što želim. Rekoh joj da bih 20 dkg sira i da ako je moguće, bila bih joj vrlo zahvalna kada bi ga narezala od svježeg dijela.

Ta mrka prodavačica s početka priče za koju sam mislila da će mi sir na nos nabit, smireno je uzela Gaudu i narezala mi traženih 20 dkg. Lijepo sam se zahvalila na ljubaznosti i otišla.

Svi smo mi krvavi ispod kože. Svaka neugodna situacija u nama okida slične priče koje smo sami proživjeli i često bespomoćno uopće nismo u stanju izvući se iz tog asocijativnog žrvnja – ponašamo se naučeno, po sjećanju i nismo u stanju razbiti taj obrazac. No ako nam to nekim čudom uspije, ako uspijemo samo promijeniti perspektivu, otvaraju nam se neslućene mogućnosti rješavanja i najbezazlenijih svakodnevnih konfliktnih situacija.

nedjelja, 05.10.2008.

Zen koan s regionalnim štihom

Zen koan je metoda učenja koja u svojoj osnovi ima za cilj srušiti mentalne barijere i omogućiti satori na način otvaranja uma neočekivanom izmjenom percepcije koja odudara od uobičajenih shema razmišljanja.

Iako ima formu pitanja i odgovora, njegov tijek nije linearan niti dovodi do logičnog zaključka:
upravo suprotno.

Forma koana više nalikuje bukovoj grani koja kada padne na glavu za učinak ima promijenu stanja svijesti

Evo jedan koan kojeg autorski potpisujem:

Unuka i baka sjede uz popodnevnu kavu i kolače.

Baka se okrene unuci i prozbori:
"Čujem da si se opet zaljubila kćerce. Nešto to kod tebe brzo ide.
Kako mu je ime?"

Unuka prozbori: "Aikido!"

Baka će na to: "Ma glavno da dobro okida!"

Tradicionalno gledajući forma koana obično ima Majstora i Učenika kao glavne aktere.

Zen konan na neki način poručuje da na spiritualnom putu traženje odgovora potrebuje drugačije stanje svijest i drugačiji modus razmišljanja.

Logika i razum pri pokušaju dešifriranja koana ne samo da nisu od koristi, nego i odmažu jer cilj koana upravo jest razbiti logičan i racionalan način razmišljanja.

Istovremeno kada se shvati koan, nema logičnije i racionalnije stvari na svijetu od njega.

Takva su moja osobna iskustva.

srijeda, 01.10.2008.

Tajming je sve...

Kako volim vući paralele između svih stvari u životu gdje god je to moguće, osvrnut ću se i na prvi pokazni trening na kojem mi je u uhu zapela jedna riječ: tajming.

Prilikom pokazivanja jedne tehnike, naglašeno je kako pravi tajming izvođenja upravo omogućava rješavanje konflikta u vlastitu korist bez puno muke.
Krene li čovjek prerano, sudara se sa silovitom namjerom u njenoj punoj žestini i tada se mora jako pomučiti ako želi stvar dovesti u svoju korist.
To narod lijepo naziva “trčanjem pred rudo”.

Osobno patim od karakterne bolesti srljanja. I upravo zbog tog srljanja, jer vrlo često molim Boga da mi da strpljenja - ali odmah , budem prisiljena gubiti dragocjenu energiju da bih u red dovela sve ono što moji rogovi uspiju razbiti kada se zalete u zid.
A da ne pričam o tome koliko glava boliiiii..

Naravno, postoji i ono drugo, a to je kašnjenje.
Zakasnimo li u reakciji, situacija nas ponese tako da se na kraju izgubimo i više ne znamo što smo ono htjeli, a ispravljati nešto naknadno kad te već konjica pregazi jer se nisi uspio maknuti i odreagirati na vrijeme, gotovo je pa nemoguće.
Kaže narod: „ne treba plakati nad prolivenim mlijekom“.

Osjetiti namjeru i zatim pravovremeno odreagirati te preusmjeriti energiju situacije u svoju korist, dvije su ključne stvari u postizanju harmonije – kako u aikidu, tako i u životu.

Tajming je uistinu sve…

Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (12)
Rujan 2008 (2)

<	listopad, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Komentari da/ne?