Bivši aikidoka u zemlji ninja čudesa

utorak, 14.04.2009.

Uke i nage (svi zidovi su dobri dok krov ne propadne)

Pita me neki dan poznanik: „I? Kako je sada?“

Zbunjeno ga gledam i pitam:“Kako to misliš „sada“? “

„Pa sada, nakon što si položila za 5. Kyu!“

Razmišljala sam par trenutaka i onda mu odgovorila:
„Pa lakše je. Sad barem mogu bez opterećenja učiti ono što sam položila!“

U čudu me pogledao i onda promijenio temu.

Uskršnji praznici bili su prilično kontemplativni što se tiče aikida. Uglavnom su mi sugovornici bili moji prijatelji ninje.

Što se mene tiče, primijetila sam nekoliko fenomena u zadnje vrijeme.

Prvi je taj da tehnike koje sam položila proučavam pomnije i detaljnije nego prije. To je valjda rezultat što sam s „grbače“ skinula napetost pred polaganje.

Drugi fenomen je nešto što je već i prije postojalo, ali sada se iz meni nepoznatog razloga još više intenziviralo - tzv. „ukopani uke“.

S obzirom da sam „zelena“ i ne znam još gotovo ništa i proći će jako puno godina dok nešto i saznam, oprezna sam sama sa sobom, a onda i s drugima. Ponekad i preoprezna.

O čemu se radi?

Već sam nekoliko puta naletjela na to da mi se tijekom tehnike uke „ukopa“.

Ispočetka sam bila uvjerena da mi tehnika nije dobra i da ju ne radim kako spada pa jednostavno nisam u mogućnosti „oboriti“ partnera. No s iskustvom sam shvatila da to baš i nije uvijek tako.

Počela sam malo pomnije promatrati i shvatila da redovito imam probleme s jednim te istim ljudima.
Nadalje, promatrajući njihove pokrete, shvatila sam da rade dvije stvari: vraćaju ravnotežu nakon prvog koraka s moje strane istovremeno i istovremeno mijenjaju položaj. Neznatno, ali dovoljno primjetno.

Obično mi kažu da je to za moje dobro što se oni upiru jer tako ću kao naučiti – ako ih oborim, to znači da je prema njihovim riječima tehnika dobro izvedena.

Mene to, s druge strane, beskrajno frustrira i čini mi se besmislenim jer imam osjećaj da apsolutno ništa ne učim, nego se bezuspješno mučim odvalit ukopanu stijenu. Dead end.

Trebam li reći koliko puta mi je na pamet palo da odvalim atemi da „smekšam“ situaciju?

Ne razumijem kako mogu učiti s nekim tko nakon svakog mog „koraka“ vrati prvobitnu ravnotežu.
Prema mom vlastitom mišljenju sasvim je poželjno i u redu da se uke samoinicijativno ne baca pred noge i da pruža određeni otpor, da mu hvat bude čvrst i slično, ali od ukopanosti nema nitko ništa.

Osim toga, to mi se čini kontraproduktivno i iz drugog razloga: nekako mislim da bi se tehnika trebala raditi korak po korak dok se ne uhvati „grif“ i dok se na neki način nakon bezbroj polaganja ne pretvori u automatizirani tjelesni pokret.
Osobno mi „ukopavanje“ puno više šteti, nego koristi.

Na primjer, i sasvim neznatan otpor koji će pratiti moje kretnje dovoljan mi je da „osjetim“ jesam li napravila tehniku dobro ili loše. I to je ono što smatram bitnim.

„Ukopavanje“ pak s druge strane me dovodi u situacije gdje mi se fokus jedino usmjerava na to da „moram rušit“ jer mi uke preko puta sugerira da ništa nije dobro dok on ne padne na pod.

I tako se onda dogodi da imam 6 ponavljanja jedne te iste tehnike gdje se u 6 navrata ne uspijem maknut od početnog koraka.
Jer preko puta imam stijenu gibraltarsku.

Ovo su samo moja razmišljanja i ne moraju biti uopće točna, ali tako se to meni čini.
Morat ću malo popričati s hakamicama i višim kyuovima te vidjeti gdje je rješenje ovog problema i da li se uopće radi o problemu.

FALSHovski edit:
kažu FALSHovci da je svaki zid dobar dok se krov ne uruši. Možda kada se nađemo pred zidom, kada nam ne ide tehnika, kada ne vidimo izlaz iz problema ili ne shvaćamo apsolutno ništa od onog što nam se događa, trebamo jednostavno zid zaobići. Uzeti predah.

Umjesto da zidove gradimo, najbolje je možda da ih lijepo zaobilazimo. Tako si na neki način širimo vidike. Jer koliko god se trudili (o)graditi, uvijek postoji opasnost da nam krov padne na glavu.

Ako kojim slučajem preživimo, otvorit će nam se dio nebeskog svoda. A kad primijetimo njegovu ljepotu, uzet ćemo čekić i razbit preostale zidove kako bismo mogli uživati u punom pogledu. U skladu s time jako mi se sviđa ovaj kissi nage pod vedrim nebom. Savršena uke nage harmonija bez ijednog zida.









(photo by Kjartan Clausen)

četvrtak, 02.04.2009.

Gdje god da kreneš, već si tamo – glas pripovjedača za sve putnike

Nitko ne mora nikuda ići. Svi smo već tamo, samo kad bismo to znali. Tamo se ne dolazi. „Tamo" dolazi k nama. Ili bolje, tamo je zapravo ovdje. (A. Huxley)

Možda je to znao i Saito Morihei koji je, (čemu sam prije par dana podučena ), na samrtnoj postelji rekao nakon što su ga pitali što će biti s aikidom kada umre - ljudi neće više dolaziti u Japan, nego će Japanci i ostali ići trenirati aikido u Europu.

Kada bih znao tko sam, u stvari, prestao bih se ponašati kao onaj za koga se smatram, a kada bih se prestao ponašati kao onaj za koga se smatram, znao bih tko sam. (A.Huxley)

Odnosi među stvarima uvijek su istiniti. Jedino se čovjek vara. Kod njega ništa nije istinito, osim da luta i ne može naći svoj odnos prema sebi, prema drugima, prema stvarima. (J. W. Goethe)

Jedan od prošlosubotnjih treninga većim dijelom bio je posvećen predavanju o tradiciji u aikidu i dojo etiketama.
Tradicija je, po definiciji, prije svega usmena predaja znanja, vještina, načina ponašanja i običaja unutar jedne kulture ili grupe ljudi.

Svojstva jedne u ovom konkretnom slučaju grupe, ne nastaju sakupljanjem njenih dijelova, niti ti dijelovi dobivaju svoja svojstva iz toga tko su članovi te grupe.

Suština je u odnosu – jer izvan odnosa postoji samo „ja“. Dinamička kretanja kroz poredak u grupi čini sustav dinamičkih sila koje upravljaju ljudima.


Čovjek nema izravnog pristupa „sebi samom“, svom najintimnijem životu, nego mu je to omogućeno tek samopromatranjem sebe u odnosu na druga bića.

Kako i u životu, tako i na treningu, možemo razlikovati tri stupnja ili tri etape:

življeno i doživljeno iskustvo, shvaćanje tog iskustva i svjedočenje tom iskustvu.

Svako „putovanje“ (kako fizičko, tako i duhovno) donosi određeno iskustvo koje je kasnije nekom drugom jako teško prepričati.

Teško kao što je teško opisati ljepotu Michelangelova Davida i uvjeriti sugovornika po čemu je on više od običnog golišavog kipa. No, na razini doživljaja, kada se kip vidi, to je nešto sasvim drugo – ljubav koja je dodirnula dušu, kao što će reći Hellinger.

Einstein je rekao da je sve moguće objasniti naučno, ali da to ne bi imalo smisla.
To bi izgledalo kao da Beethovenovu simfoniju opisujemo kao promjenu zračnih valova koji dopiru do naših ušiju.

Nedugo se sjećam da sam upravo to pokušala predočiti jednoj kolegici medicinskog obrazovanja iz kluba u raspravi oko fenomena „žene koja diže fićeka golim rukama da bi spasila dijete“ što je ona uporno pokušala svesti na prijenose živčanih impulsa do mišića.

Što je putovanje?
Putovanje je odlazak u nepoznato – nešto što još ne poznajemo.
Nešto što nam je strano.
Jer sve ono što nam je strano, omogućava nam da budemo manje strani sami sebi.
Tek egzaltirani u nepoznato imamo mogućnost „probuditi se“ i sagledati sebe u novom svjetlu jer tek moramo uspostaviti odnos s onim što ne poznajemo.
Tada najjasnije vidimo sebe.

I zato je svaki put nekamo povratak onome što jesmo. Ponekad je nužno otići da bi se vratili.

Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (12)
Rujan 2008 (2)

<	travanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Komentari da/ne?