Marketing
Gdje god da kreneš, već si tamo – glas pripovjedača za sve putnike
Nitko ne mora nikuda ići. Svi smo već tamo, samo kad bismo to znali. Tamo se ne dolazi. „Tamo" dolazi k nama. Ili bolje, tamo je zapravo ovdje. (A. Huxley)
Možda je to znao i Saito Morihei koji je, (čemu sam prije par dana podučena 
), na samrtnoj postelji rekao nakon što su ga pitali što će biti s aikidom kada umre - ljudi neće više dolaziti u Japan, nego će Japanci i ostali ići trenirati aikido u Europu.
Kada bih znao tko sam, u stvari, prestao bih se ponašati kao onaj za koga se smatram, a kada bih se prestao ponašati kao onaj za koga se smatram, znao bih tko sam. (A.Huxley)
Odnosi među stvarima uvijek su istiniti. Jedino se čovjek vara. Kod njega ništa nije istinito, osim da luta i ne može naći svoj odnos prema sebi, prema drugima, prema stvarima. (J. W. Goethe)
Jedan od prošlosubotnjih treninga većim dijelom bio je posvećen predavanju o tradiciji u aikidu i dojo etiketama.
Tradicija je, po definiciji, prije svega usmena predaja znanja, vještina, načina ponašanja i običaja unutar jedne kulture ili grupe ljudi.
Svojstva jedne u ovom konkretnom slučaju grupe, ne nastaju sakupljanjem njenih dijelova, niti ti dijelovi dobivaju svoja svojstva iz toga tko su članovi te grupe.
Suština je u odnosu – jer izvan odnosa postoji samo „ja“. Dinamička kretanja kroz poredak u grupi čini sustav dinamičkih sila koje upravljaju ljudima.
Čovjek nema izravnog pristupa „sebi samom“, svom najintimnijem životu, nego mu je to omogućeno tek samopromatranjem sebe u odnosu na druga bića.
Kako i u životu, tako i na treningu, možemo razlikovati tri stupnja ili tri etape:
življeno i doživljeno iskustvo, shvaćanje tog iskustva i svjedočenje tom iskustvu.
Svako „putovanje“ (kako fizičko, tako i duhovno) donosi određeno iskustvo koje je kasnije nekom drugom jako teško prepričati.
Teško kao što je teško opisati ljepotu Michelangelova Davida i uvjeriti sugovornika po čemu je on više od običnog golišavog kipa. No, na razini doživljaja, kada se kip vidi, to je nešto sasvim drugo – ljubav koja je dodirnula dušu, kao što će reći Hellinger.
Einstein je rekao da je sve moguće objasniti naučno, ali da to ne bi imalo smisla.
To bi izgledalo kao da Beethovenovu simfoniju opisujemo kao promjenu zračnih valova koji dopiru do naših ušiju.
Nedugo se sjećam da sam upravo to pokušala predočiti jednoj kolegici medicinskog obrazovanja iz kluba u raspravi oko fenomena „žene koja diže fićeka golim rukama da bi spasila dijete“ što je ona uporno pokušala svesti na prijenose živčanih impulsa do mišića.
Što je putovanje?
Putovanje je odlazak u nepoznato – nešto što još ne poznajemo.
Nešto što nam je strano.
Jer sve ono što nam je strano, omogućava nam da budemo manje strani sami sebi.
Tek egzaltirani u nepoznato imamo mogućnost „probuditi se“ i sagledati sebe u novom svjetlu jer tek moramo uspostaviti odnos s onim što ne poznajemo.
Tada najjasnije vidimo sebe.
I zato je svaki put nekamo povratak onome što jesmo. Ponekad je nužno otići da bi se vratili. 
Post je objavljen 02.04.2009. u 12:51 sati.