Marketing
Sreća je postignuće duše..
Počesto se pitam, zašto pišem ovaj blog?
Onda shvatim da je to zato jer mi ponekad jako nedostaje netko s kim bih mogla podijeliti ovakav način razmišljanja. Nedostaje mi sugovornik - sugovornik koji bi razumio način na koji razmišljam pa makar bio i krivi. 
Sugovornik koji bi razumio što i kako proživljavam i intenzitet toga. No, to je tema za drugu priču...
Blog je moj alter ego - neki imaju plišane lutkice, neki pričaju naglas sami sa sobom, neki imaju imaginaran lik s kojim se poistovjećuju. Ja imam blog. Mislim da je dubinska želja svakog čovjeka da izrazi svoju istinsku unutrašnjost na jasan i razumljiv način - sam sebi, a posljedično i drugima. Otuda i naslov teme - sreća je postignuće duše.
Jučer je bio jedan vrlo zanimljiv trening.
Naš predrag(i) 
instruktor potrudio se iznenaditi nas (ok, nekima to možda i nije bilo takvo iznenađenje, ali meni je) i cijeli trening bio je koncipiran na fluidnosti - tehnički vrlo zahtjevan, pogotovo meni početniku, ali s naglaskom na fluidnost u prvom redu - katate dori tai no henko u sto pet varijacija, ali po mogućnosti "hvataj kaj stigneš, samo nemoj stat"
Trening sam odradila otprilike kao kad jedem špagete: cijelo vrijeme su mi ispadali ti dugački rezanci s vilice i iz usta jer nisam svladala tehniku namotavanja još kak spada, ali na kraju cijele muke i lova po tanjuru i okolo, budem sretna kaj malo dete jer je klopa bila fina, a želudac je ugodno popunjen kvalitetnim sastojcima. 
Koja je svrha toga bila, ne znam, mogu samo opisati osobni doživljaj.
I to tek dan nakon, jer mi jučer baš nije nekak bilo sve sjelo, onak, kristalno jasno.
A doživljaj je bio toliko nevjerojatan, iako u prvi mah skoro pa nevidljiv..
Najupečatljivije mi je bilo to kako sam ljude s kojima sam vježbala po prvi puta doživjela kristalno jasno. Nisam baš sigurna kako bih to objasnila, ali radeći u tako brzom ritmu, odjednom sam točno znala tko mi stoji preko puta.
Na primjer - A mi se ucinio nekoncentriran i kao da radi preko volje sa mnom. U tom trenu mi je postalo jasno da je to vjerojatno zato što ima nekog stalnog partnera s kojim se trudi raditi jer je navikao i sad ima problema prilagoditi se jer ovoga nema.
B je rutiner. S njim je bilo uistinu lagano i ugodno raditi rutinski, ali je to išlo kao na traci. Pomislih da mu je tako sve u životu, jer da mu kažem odjednom "BU!", srušio bi se u nesvijest. Kada nešto ide glatko, tu nema mogućnosti prevelikog rasta.
C je promijenjiv - oprezno mi je pristupio s poistovjećivanjem "eh, tako je i meni bilo" i štedio me jer vidi sebe u meni s početka pa radi oprezno i s pola snage.
D je užasno čvrst - tolika silina u jednom trenutku je u meni izazvala istu silinu što je dovelo do male neugodnosti i to obostrane. No, on mi je bio najveća poduka jer je prepoznao točno tijek i način izvođenja i pozadinske motive u meni, ali se desio "sila na silu" udar.
E je bio malo zbunjen. Onako, u jednom trenutku me doveo do toga da nisam točno bila sigurna kada je trenutak primitka i prijenosa tako da sam napravila najtraljaviji mai ukemi u povijesti svojih kolutova, a zbunjenost koju je izazvao u meni "potvrdila" sam sekundu kasnije i pred samim instruktorom izvevši kao uke još traljaviji mai ukemi od ovog prije. 
F je bio poslovično u redu, ali je previše pričao, a ništa nije rekao. Pričao je zapravo objašnjavajući i pojašnjavajući sebi, iako se ophodio kao da to objašnjava meni.
I tada sam u jednom trenutku pomislila: "Pa možda je u tome stvar. Ja sam ogledalo u kojemu se kristaliziraju svi ovi dragi ljudi koji mi stoje nasuprot. Da nema mene, ne bi bilo njih. Da nema njih, ne bi bilo mene. Nevjerojatno je kako se kroz njihovu tehniku, kristalizira njihova osobnost, a još je nevjerojatnije kako je to u jednom trenutku upravo inzistiranjem na tom uzastopnom fluidnom ponavljanju raznih tehnika to postalo, barem meni, kristalno jasno."
E sad, kaj s tim? I gdje sam sama u svemu tome?
Uhvatila sam se kako u nekoliko navrata reflektiram. A to ne bih trebala. Ili možda bih? Hmmm...
Prvi puta sam dobila predodžbu, maglovitu doduše, koja je zapravo veličina aikida, iako mi je to sve nekako još uvijek mutno.
A o tehnikama da i ne govorimo - tu me čeka još toliko žganaca da nisam sigurna hoće li biti dovoljno berbi kukuruza. 
Post je objavljen 23.11.2008. u 23:10 sati.