Moon Maiden
30.03.2005., srijeda
Unknown. Leaving home.
|
Slušam srce grada kako kuca. Polako. Umorno. Tromo. Grobnice zaboravljenih. Ruševine uklesanih. Šume izgubljenih. Dišu, ali jedva. Zrak je otrovan. Zagađen nečistim dušama, zlobom koja proždire, ravnodušnošću koja ne bira žrtve. Čujem zavijanje prokletih. Širi se maglom kroz postojanje. Varkom dobiva. Ne kleči, već uzima onima koji kleče. Tko odluči da oplakuje, sam će zavšiti oplakivan. Zaboravljenje su vrijednosti dobra. Moral je utopljen. Samilost bačena na rub ruba. Duhovi su postali izopačeni, a sjene izgubile oblik. Gledam nebo kako plače. Ne uspijeva isprati ni zrno pijeska u pustinji uništenja. Oblaci upijaju sivilo. Ali uzalud, jer ono se širi svakim dodirom i uzdahom živih. Postaje vječno. Ne postoji granica neba. Ne postoji smrt vječnosti. A naivno nebo će suze liti i dalje. Vidim blijedo mrtvilo. Zatupljeno ne shvaća da je život negdje drugdje. Žilama grada teče sve manje krvi. Ulice se raspadaju, a zdravu krv puštaju u ponore da trune. Bol tijela postaje bol duše. A napustiti ovo znači nositi oznaku- lud, među zdravima. Nepoznati autor koji bez hvale umire sretno, među hvaljenima i bogatima.  |
25.03.2005., petak
Ein Bier, bitte!
|
Oko pola jedan ujutro zadnji put sam pred autobusom udahnula sviježi zrak. Već nakon kojih 5 minuta vožnje sam izvadila prvi sendvič, stavila slušalice na uho i bacila pogled kroz prozor autobusa. Puni mjesec je izgledao divno. Takvog bi ga mogla promatrati noćima. Još da sam se nalazila negdje vani i lutala pod njim…nazvala bi se čak i sretnom. Pažnju od mjeseca bi mi odvratilo tek kakva pitanja onih koji su sjedili oko i do mene. I naravno…onda razgovori o temama na koje obično dajem komentare nakon kojih me proglase da preveč filozofiram (jedna od tema je bila čemu uopće živjeti), psihoanaliziram (na jednoj curi sam napravila neki test iz psihologije, pa joj rekla neke o njoj kaj ni sama nije znala), kolutam očima (nekim ljudima je uzaludno dokazivati da su u krivu), te da sam svako malo odsutna (a kak nebi bila kad je pored mene bil discman, a vani tak ljepi prizori da nekad nemreš ostati ravnodušan…). Tak smo prolazili kroz Salsburg, kaj me podsjetilo na uobičajene snježne prizore na putu do skijanja, odnosno kotline ispunjene rano jutarnjom maglom i polusnježne planine…te naravno, Mozarta. Sumnjam da su kome ti opisi prirode zanimljivi i da ih ko uopće promatra tolko pozorno dok nekud putuje, pa nebudem gnjavila s njima. U biti, bilo je oko 9 sati ujutro kad smo došli na željeno mjesto, glavni grad i kulturno središte Bavarske, Munchen, između ostalog poznat po pivu, Oktoberfestu i nogometu. Još je uvjek sve bilo u magli, pa smo prvo išli u Tehnički muzej. Prevelik je da ga se u tak malom vremenu prijeđe cijelog (trebalo bi više dana čak), pa sam s svojima išla do dijelova koju se me više zanimali… Za istaknuti je dio na kojem su muzički instumenti, te astronomija. Ipak, muzički instumenti su se meni kao obožavateljici glazbe najviše dopali. Jedva čekam slike mene kak, khm, sviram bubnjeve i piano, te požudno gledam gitare. Bilo je opuštajuće u slušaonici uz Beethowena… Zatvoriš oči, slušaš, te zamisliš da si negdje drugdje… A i od orgulja koje je neka žena počela svirati tam me sve protreslo… Opet sumnjam da i to koga zanima. Nekak sam bila umorna (pitam se zake, a nisam oka sklopila tada već dulje od 24 sata), pa sam se zavalila na prvu udobniju klupu i tak provela gotovo 1 sat…mislim da sam čak i probala leći ili nekaj, sve u svemu onak ko zombi sam bila i sama aktrakcija za turiste… Poslije smo išli na toranj. Nije da sam neke očekivala, ali mislim da su nečiji komentari koje sam sa strane čula (fascinantno, wow, fenomenalno) pretjerani. Okej, svako nek uživa u onome kaj njega fascinira. Ipak se ne vidi tak neke svaki dan… a sad ak se pitati kaj se to vidlo, ja vam velim- hrpa lego kockica posloženih jedno pored drugih, autići koje je neko pokrenul, i tak do kud ti se ne smanji vidik. Sve onak, auotmatsko. Ko da ak neko pririsne tipku stop bude cijel grad stal. Okej, s druge strane je pogled bil malo bolji. Videl se je staidon i bar neke zelene površine… Ono jedino kaj je mene fasciniralo je –nice idea for suicide-, ipak, baciš se dole, i nema te…fascinantno :). I umalo da sam zaboravila spomenuti Rock Muzej na samom tornju. Možda vam jednom i stavim ovdje na net slike gitara Beatlesa, Stonesa, Kissa i mnogih drugih, majicu Morrisona, ploče nekih starih rock bandova i punk, metal, rock , grunge cd-a, bubnjeva Beatlesa, plakate i sve navedeno s njihovim originalnim potpisima. E to je neke za videti ak se mene pita. A sad, idemo dalje, Olimpijski stadion. Savršeno za ljubitelje nogometa (ne za mene). Napravila sam krug oko njega, slikala se, još jednom pogledala sve to zajedno i opet me uzel umor… Bilo je još tu dost toga viđenog, ali ne baš bitno spomena. Možda jedino još rijeka Isar. Naravno, ne zbog rijeke, ljepote ili nečega očekivanog od mene, nego radi činjenice da je rijeka otrovna. Mislim, ak se ideš slučajno kupati, padneš ili samo probaš kakva je voda, mrtav si od virusa ili nečeg takvog. Opet suicidno, nije li? Oh well, onda smo išli u centar. To je bila uživancija za one ovisne o šopingu. Ja nisam baš bila raspoložena za šoping, a i nikakav alternativni dućan nisam našla, tak da sam većinom bulaznila tam, zaustavljala se kod uličnih svirača, išla jesti, piti, i tak… Tek kad smo navećer išli natrag do autobusa sam naišla na neki Music shop, a s druge strane izlog s Che Guevarom, ali bilo je već prekasno. Tipično… peh… kad smo se vraćali doma opet sam gledala kroz prozor… već nisam ni brojila koliko sati nisam spavala… pustila sam si load, pa reload, pa malo pearl jama, i na kraju azru…kad sam nekak uspjela strgati si slušalice, ne kužim još uvijek kak, ali su raspolovljenje. Tak smo došli, nakon puno sati vožnje… Išla sam tak prema doma, pješke… E, tu je zrak tolko drugačiji…i sve je nekak ljepše… A mjesec, puni mjesec… nekak mi je bil ljepši neko ikad… Ne vjerujem da ga je itko od vas promatrao danas oko 5 ujutro… došlo mi je da samo ostanem tak vani, na klupici, dok ne svane jutro… Oh well, mobitel je zvonil… i morala sam doma… |
22.03.2005., utorak
When streets are empty and imagination is dead
|
Gdje je onaj vjetar koji je nekad govorio kroz mene, te svakom svojom, tišinom izrečenom, riječju oživljavao moje korake na putu do mašte? Zovem ga, a ne pojavljuje se. Šetnjom kroz ovo lažno postojanje naslućujem samo miris izgaženih latica, trulih grana na podu. Ulica je tako prljava, bježim nekud dalje. Evo i starog mjesta bivanja. Mora da je tu utjeha koju nalazim, svakog puta. Ali sve, sve je uvenulo. I ono uvenulo, vene još i dalje. Mašta me napustila. Nema ga. Nema nikoga. Sjene su noćas negdje drugdje. Više ne sanjam. Oni su mrtvi, ovdje, sada. Ispod zemlje na kojoj stojim. Moji koraci nisu koraci. Dospijevam nikamo. Ne dospijevam. Mrtvo je ono nešto u meni. Tko je ugasio moje snove? Nitko ne govori. Ništa se ne čuje, tiho je. Kako je glasna ova tišina! Izgubila sam put kojim sam nekad išla dalje. Ne vidim ga. Gdje je nestao? Neka mi netko odgovori! Zašto sada… Sada kada sam oslijepila. I kada ne čujem. Zašto noćas… Zašto me mašta napustila? Sada, u trenutku kada ne živim. I što, što je čovjek bez mašte? Umirem. Ali kako, kad već sam mrtva? Nepomična i blijeda… Zar ne vide? Ne vide. Duh sam u ovoj noći. A oni, zaboravili su me položiti u zemlju. Na toplo, k njima. Jer svi koraci, vjetar, te izmišljene sjene… umrli su prije mene. Noćas, nisam ih uspjela oživjeti. |
20.03.2005., nedjelja
Iza rešetka
Neda mi se biti na ovom, istom mjestu tak dugo. Volim tu svoju sobu, pogotovo sad kad je mir, pa mi ne smetaju. Ali nije mi to dosta. Tolko sam ograničena. Drvo koje vidim kroz prozor sam već nacrtala u svakom godišnjem dobu. Sunce koje tu i tam proviri kroz tamno plave rolete me nekad tolko iritira da poželim uzeti kist i ofarbati prozore u crno. Zbilja. I onda, kad padne noć, želim razbiti taj prozor i ići dalje. Lutati s kistom i blokom do drugih mjesta. Jer dosta mi je ovog ograničenja. Moja sloboda se svela na ovu mračnu sobu: kut u kojem pišem pjesme, krevet na kojem stvaram priče, pod na kojem crtam, tepih zmazan od raznih boja, prostor iza kreveta na kojem se nalaze moji neuspjeli pokušaji stvaranja (znači svi), ormar u kojem se obično nalazi gitara, i naravno prozor kroz kojeg u zadnje vrijeme prečesto buljim. I ne sviđa mi se više ta slika. Ne, nije presiromašna. Kad vjetar puše izgleda užasno živo, i to je nešto predivno. Ali, svatko želi i nešto novo. Zar ne?! Mali gradić, zapuštene livade i puste ulice. Volim to, da. Po noći je mir i to je jedino dobro. Ali opet, možda na drugom kraju svijeta postoji isto takav gradić. I onda još treći. I tak dok ih sve ne otkrijem, dok ne vidim ljepotu svih slika koje pružaju, dok ne udahnem te nove mirise i čujem da li se tamo vjetar drukčije glasa, neću imati mira. Ali opet. Tolko sam ograničena. Zašto sam toliki sanjar? Sanjam o nemogućemu. Moja želja za lutanjem, krađom prizora koje priroda pruža i onih koje je ljudska ruka izgradila uništivši ju, življenje bez materijalnih sredstava, jednostavno postojanje u vremenu dok se i ono ne izgubi…moja želja mi se čini nerealnom. Jer jest nerealna. |
16.03.2005., srijeda
Simfonija platna
|
Bijelo platno. Kist. Ne događa se često da upotrjebim boje. Ali iznimke ispadnu najbogatije njima. Gusti nanosi slagali su se jedan nad drugog. Stapali se u vrištuće vizije, neviđene boje. Svaki novi pokret oduzimao me. Odavao novi stih otkucaja srca. Izvukla sam krik iz svoje duše i odjednom ga vidjela pred sobom. Plesao je, luđački. Skladao simfoniju smrti. A smrt je život. Nije se bojao. Ali tjerao je strah drugima, u samu srž. Kako je samo volio gledati njihovu trulež u očima straha. Oštricom, nemilosrdno bi ih parao. Neodoljiv, samo luđaku. Ili luđakinji. Kako se samo smijao, u lica onih na podu. Bijesan na njihovu slabost. Gladan čuđenja, pokazivanja prstom. Mogao je zaslijepiti, zalediti, zaglušiti. Ali plesao je, luđački. Živ, kao nikad prije. Disao je, glasno. Iznad svih, u svima. Besmrtan. Da li je? Otkucaji su zaglušili. Bilo je lijepo gledati platno kako gori. |
13.03.2005., nedjelja
|
-Na koga uopće ima tak mračnu stranu? Pa niko iz naše obitelji nije bil takav… niti mi nikad nismo bili u dodiru s takvim stvarima. -Ja pogotovo nisam nikad bila takva, čak ni u fazi. Bolje bi bilo da nosi štiklice nek da crta mračnjake. -Da, i radije joj dam nek ide van, bilo kud. Od kud joj samo takva osobina, takva ideja? Nije mi jasno, nije… -Kaj se uopće pitaš takve stvari, kakva je bila oduvijek tak je neke za očekivati. Čudna je. Ionak se nikad nije s nama preveč spominala. Meni niti ne odgovara nekad, ko da me ne čuje. -Samotnjak je, zato… Samo ne znam na koga. Ležala sam u krevetu, još u polusnu. Polako se budeći, postajala sam sve više mrtva. Ili bolje rečeno, polumrtva. Budili su me glasovi, zvučali su poput neugodnog glasanja kakvog krilatog stvorenja dok umire. Nitko. Štiklice. Čudna. Mračnu stranu. U fazi. Stranu. Od kud. Nije. Nije. Nikad. Nije. Nitko... Odjekivalo je u mojim ušima. Nije prestajalo, pustite me. Zašutite!!! Nešto me stezalo u unutrašnjosti tijela, netko je upravo gurao tupi bodež, polako. Parao mi kožu, šavove i teško dopirao do same utrobe. Glasovi su me parali! Spoznaja da su nešto otkrili, da znaju nešto o meni. Bila sam poput golog tijela izloženog na kiši, dok bi likovi žurno prolazili pored mene, a njihovi pogledi značili samo sažaljenje, ništa više. Morala sam ustati iz kreveta, a nisam htjela. Ne, nisam htjela suočiti se s njima. Uvijek sam se pravila da ih ne čujem kad govore o meni, uvjeravala samu sebe da ne postojim i da nije ni moguće da je riječ o meni. Možda o kakvom liku iz filma kojeg su gledali jučer popodne, ali ne o meni. O meni ne znaju, o meni ne govore, mene ne vide. Ne želim da me vide, ne takvu, ne stvarnu, ne u dušu. Svoje snove i dušu želim zadržati za sebe. Ne, ne želim da mi i to ukradu! Ne želim biti izložena u galeriji čuđenja, prodana njima, prodana za ništa. Morala sam se smiriti, usporiti otkucaje srca. Falilo mi je snage da pobijem bodež, da ubijem glasove. Ali, pokušavala sam, bar sam pokušavala. Otkucaje nisam mogla smiriti, nikad nisu bili normalni, ne danju. A dan se budio, jutro me budilo, nisam željela, ali morala sam ustati i zakoračiti prema njima. Otkrili su tek jednu od mojih slika. Kada se pomire s time, kada ju prihvate i postane im manje čudna, neće imati ni najmanje ideje o mojim drugim stvaranjima. Slikama koje ću zasigurno bolje skrivati od ove, snovima na slici i slobodi mojih misli koje nisu ni približno jednake njihovima. I ne smije se. Daj se smij. Ne budi čudna. Smij se. |
09.03.2005., srijeda
Drawing picture of night
|
Noć je čvrsto obgrlila polumrtav, usnuo grad. Zagrljajem je zarobila mukla zavijanja vjetra između starih, zapuštenih kuća koje su nepravilno poredane zajedno činile kakav jezivi dojam tuge. Ulica je nijemo čuvala prljave tragove automobilskih guma i skrivala se od mjesečeve svjetlosti ispod golih, plačućih stabala. Odsjaj koji bi provirivao između vjetrom oživjelih grana, padao bi tek na naslage nečistog snijega i zadržao se dajući mu neku nevidljivu ljepotu. Zastala sam na kraju ulice, kraj usamljene kuće, podosta udaljenije od drugih. Došla sam prerano, ali nije mi bio problem čekati. Našla sam se u tom tužnom pogledu na ulicu, ne razlikujući sebe od onih stabala. Vjetar mi je ježio kožu, a istodobno je ljubio svojom čežnjom. U vrtlogu njegove pjesme mislima sam vihorila baš poput one prašine koja se svaki čas izdizala, provirila u novi kut ili se stopila u sam zrak. Pripadala sam toj bezbojnoj slici, utapala se u njoj, te kistom lagano miješala gustu naslagu u jedno, u mrtvu točku. Razmišljanje mi je u tom trenutku prekinulo gotovo nečujno škripanje gumenih potplata. Pogledala sam u njegovu visoku, usku sijenu koja se svakim novim korakom približavala sablasnoj kući, mjestu na kojem sam stajala. Sjena je koračala prema mojem skamenjenom liku. Udahnula sam hladan zrak. Nisam prije ni primijetila koliko je hladno. Ruke su mi bile ledene, ali slabo sam to osjećala. Nisam ni htjela razmišljati o takvim, meni tada nebitnim sitnicama. Zanemarila sam hladnoću, jezu i zavijanje vjetra, te se upustila o očekivanje sjene. Koračao je sporo, gotovo tromo. Otkopčani kaput lepršao je pod valovima vjetra te sakupljao tugu u zagrljaju. Sakupio je svoju dugu, crnu kosu u rep. Rijetko nosi rep, ali zna da ga volim takvog. Nažalost zna. Nestrpljivo sam hvatala tragove mjesečine na njemu. Činilo mi se kao da je vrijeme sporo prolazilo. Trenuci između njegovih koraka nisu označavali sekunde, već minute u kojima bi se njegovim hodom probudio jedan po jedan dio mene. Napokon se približio nešto bliže, te sam mogla naslutiti blizinu koja bi svojom toplinom izliječila i najgore noćne more. Udarci po nečistoj cesti prestali su u trenutku njegove pojave, preda mnom, sanjivom mjesečevom služavkom. Nisam to prije naslutila, niti vidjela, u ruci je držao ružu. Stopili smo dlanove, te je ruža dospjela među moje krhke prste. Na trenutak je izgledala potpuno crno, ali joj je mjesec ubrzo otkrio opojnu boju krvi. Stopljeni uzdasi lebdjeli su oko naših tijela i čarali zvižduke vjetra u umirujuća šaputanja utješnih riječi. Poželjela sam ostati tako zauvijek. Zagledala sam se u njegove oči, sluteći odraz mojih u njima. Utonula sam u zagrljaj, prislonila glavu na njegovo rame. Mogla sam čuti vlastite ubrzane otkucaje srca, te njegove čisto normalne. Uvijek je takav, ne usuđujem se reći hladan. Hladan izvana, a u trenutku iznenadi svojom osjećajnošću. Ne znam ni sama koliko smo dugo tako stajali. Nisam htjela da se bliži kraj, ali bližio se. Podigao je lagano moju glavu te stopio svoje meke usne s mojima. Osjetila sam mekoću koja ne silazi. Tijelom me prošao osjećaj koji steže iznutra, iz dubine. Neizlječiv otrov, želja za vječnošću tog trenutka. Ruža iz mojih ruku skliznula je na tlo, opet je morao otići. Pogledao me i u trenutku se okrenuo na ulicu. Zakoračio je ponovo istom ulicom, samo su se tromi koraci čuli sve tiše. Toplina je polako nestajala, uzdasi su se gubili u visinu. Ostala sam tako zuriti u tlo, u ružu na tlu. Ne skrivajući se od tuge, osluhnula sam njezino jecanje. Ovako odbačena, pripadala je istoj slici. Kistom sam dodala njezinu sada izbljedjelu boju, uklopila se u onu istu mrtvu točku platna. |
05.03.2005., subota
Just a dreamer
|
Stajala sam tog dana, kao i obično, sama, između jeke različitih tonova i odbljeska divljih boja. Sjećam se, trenutka kojim se rađala ljepota nove noći, a danja svjetlost je umirala. Odahnula sam u tom savršenom momentu stapanja neba u jedinstvenu boju tame. Napokon sam mogla disati normalno i promatrati tminu bez da mi nešto sklanja moj sanjivi pogled u prazno, u život. Lupanje njihovih tupih koraka postajalo je sve udaljenije. Odlaze. Savršenstvo se postiže, nema ih. Osjećaj slobode, neograničenost putovanja kroz misli. Odmor, izvan granice svijesti. Upravo ovdje. Sama, opet ikreno sretna, iznutra i izvana. Napokon, bez skrivanja osjećaja pred nekim. Jer nikoga nema. Krenula sam kroz vjetar, jer bilo je vrijeme. Otkucavala je ponoć, nagovijestila tišinu koja slijedi. Puste ulice i teški zrak… nečujno sam se probijala i uspijevala kao nikad prije. Zbilja, hodala sam. Izvan stvarnosti, uživala. Podigla sam glavu i stala gledati. Stajao je, sam. Na starom mjestu svanuća. Nisam se nadala da će zbilja doći. S pognutom glavom i tužnim licem uživao je u tmini. Vidjela sam kroz njega, crnu odjeću njegovih misli. Pogled bi mi zastajao kod zakrpa, nedovoljno prišivenih. Pjesma. Dopirala je do mojih ušiju. Moja tajna melodija koju se ne usudim otkriti ni papiru. On ju je znao, pjevali su je njegovi osjećaji. Toliko čudan, primamljiv, svim mojim osjetilima. Ali, nisam se usudila dalje. Stajala sam, okamenjena. On, digao je pogled. Bezbrižno je zaplovio kroz oluju oceana, prema meni. Melodija, čula se sve jače. A njegova tama počivala je u mojim zjenicama. Došao je. Dao mi ruku, tišinom rekao da je prijatelj. Šetali smo, kroz čari noći. Divili se slikama naših snova. Lebdjeli kroz prošlost, povjerovali u cvijetove budućnosti. Bili smo slobodni, zajedno, u noći. Zajedno, bili smo svijet kakvog smo oduvijek sanjali. Vrijeme, prolazilo je brzo. Svanuće novih boja natjeralo nas je na rastanak. Otvorila sam oči. Nije ga bilo, ne više. Tonovi su ponovo zaglušivali melodiju tišine. Mrtva je još jedna noć. A prijatelj, oživljen mojom maštom sačuvan je u snovima vječne slobode, zauvijek. |
02.03.2005., srijeda
Die die die my darling
|
Back to school! Sad definitivno žalim za bolešću… škola me umara više nego bolest. Nije stvar samo u ocjenama i ispitivanjima… nego jednostavno onaj umor kada dođem nedovoljno naspavana u školu, gledam svu onu uobičajenu stoku, dođem u još gorem stanju iz škole, moram dovršit ručak, ne stignem se odmoriti (a kad stignem samo se prevrćem u krevetu), ne uspijevam se natjerati da učim, a povrh svega me sredinom dana kontinuirano počinje boljet glava… Oh well, ali kaj se ja žalim… Ima ljudi kojima je puno gore. Trebala bi biti zadovoljna… A sad, ipak me i ocjene bediraju. Znate ono kad nešto morate, npr. u mojem slučaju ispravit potencijalnu jedinicu (šmrc) kod bitchy profe, naučiti sve zaostatke kad postane frka (a sad je frka), napraviti još neke posliće u vezi s opet tom školom, i sve to u malom ograničenom vremenu… I naravno, javlja se moja prva strana- nebudem ništ stigla, bolje da ni ne počinjem; pa onda druga- ne smijem si pokvarit ocjene, skoro sam prošla s 5, rekla sam si da budem prošla s 5, moram proći s 5!!!!; i onda treća- ma ništa ja ne moram, kak je dobar ovaj stari S&M album (da, za to imam vremena, bar usput ili late at night)… Da me bar neko natjera da učim. To kaj me ne zanima i kaj budem za tjedan dana zaboravila, čim dobim neku ok ocjenu?! Eh da, baš to. Kad bi se bar svi ti predmeti sveli na par onih koji me zbilja zanimaju i izvan škole…bilo bi to super. Well…Dream on!!! U biti, nemam inspiracije, ni vremena za neki pametniji post u zadnje vrijeme. A i kad dobim inspiraciju tada je to u krivo vrijeme, na krivom mjestu. Oh well…priče ili pjesme…next time, hope so. Zadaća za danas…zamislite se nad ovim ako vam se da: Unutrašnji Bunt Unutrasnji bunt se u coveku javlja usled bilo kakve represije i neslobode. Njegovo javljanje je krajnje prirodan i spontan proces koji covek nikako ne moze da izbegne ili spreci, u njegovoj moci je jedino kanalisanje tog bunta. Neko taj svoj unutrasnji bunt vremenom stalno potiskuje duboko u sebe i zavrsava kao isfrostriran ili dusevno oboleo covek. Vecina ga usmerava na pogresnog neprijatelja i time ulazi u stalne konflikte sa drugima. Takvi ljudi su spremni da uniste sve ostale misleci da su im oni krivi za situaciju u kojoj se nalaze. Vreme je da otvorimo oci I ugledamo svog pravog neprijatelja! |
01.03.2005., utorak
Against the stage
Izbrisan mi je sinoćnji post. Peh! Tako mi i treba kad koristim Internet Explorer, a sva sreća da imam i Operu… But, za kaznu evo vam osvrt na proteklih, khm, tjedan dana.Bolesna sam… opet. Bar nisam u školi, većinom. Oh well, izbjegla sam neka ispitivanja, ljude koji me svakodnevno živciraju i možda koju lošu ocjenu. Ali ipak, nije tak lijepo kad me boli grlo na sve kaj gutam, a glava gnjavi svakih pol sata. Ali opet, i to bude prošlo…oporavljam se. Optimizam? Yeah, sure. Drop dead. Još uvijek mi puno toga ide na živce- 99 posto ljudi na ovom planetu, bespomoćnost mene da neke promijenim, mržnja, laž, pretvaranje… u biti, stare neizlječive stvari. Nothing new. Our brains are on fire with the feeling to kill And it will not go away until our dreams are fulfilled There is only one thing on our minds Don't try running away `cause you're the one we will find. Sad but true… Inače, ne vjerujem ljudima, velikoj većini njih. Njima nije za vjerovat. Upoznala sam ih mnogo, a još ću ih više upoznati :/. Neki izmišljaju, neki lažu gadno, a kod nekih je riječ o bezazlenim lažima. Ali, takvi su ljudi. I što, da se pomirim s tim? Možda bi i trebala. Ili možda previše očekujem od njih? Da, podrška, iskrenost i razumijevanje su zbilja prevelika očekivanja. Da se vratim na početak, općenito ne vjerujem ljudima. Ne objašnjava mi se točan razlog zašto. Oh well, preporuka- ne pokušavajte ni shvatiti, gubitak vremena. Živcira me i ova zima. Snijeg, neznam kolko stupnjeva i sve kaj već ide uz to. Jedva čekam da to prestane. A prestalo bude. I sad, nije sve crno? Maby not. Simpsoni su ludnica, a sad kad sam doma imam ih vremena gledati. A tu i tam postoje osobe koje uspijevaju nakratko ubiti moju bezvoljnost. Da, cijenim ja i to kratko vrijeme kad se smijem i uživam… Btw, Bang your head against the stage Like you never did before Make it ring Make it bleed Make it really sore In a frenzied madness with your leather and your spikes Heads are bobbing all around It is hot as hell tonight … Oh well, mogla bi ja odmorit svoje živce, i nadoknadit još jednu u nizu besanih noći. And I`ll bang my head…sure I will. Sva sreća na discmanu, kompu i mojoj bujnoj mašti. I da ne zaboravim, i na ljudima koji ostaju na netu do jutarnjih sati pa mi rade društvo (afkors, kad se udostojim uopće pojaviti na netu). I još samo nešto.- Jedna pjesma od Poa, nije najdraža, ali sve su njegove vrhunske. Napomena: me likes ending. Pa…uživajte, i pozdrav. Alone From childhood's hour I have not been As others were; I have not seen As others saw; I could not bring My passions from a common spring. From the same source I have not taken My sorrow; I could not awaken My heart to joy at the same tone; And all I loved, I loved alone. Then- in my childhood, in the dawn Of a most stormy life- was drawn From every depth of good and ill The mystery which binds me still: From the torrent, or the fountain, From the red cliff of the mountain, From the sun that round me rolled In its autumn tint of gold, From the lightning in the sky As it passed me flying by, From the thunder and the storm, And the cloud that took the form (When the rest of Heaven was blue) Of a demon in my view. |
