Marketing
Unknown. Leaving home.
Slušam srce grada kako kuca. Polako. Umorno. Tromo.
Grobnice zaboravljenih. Ruševine uklesanih. Šume izgubljenih.
Dišu, ali jedva.
Zrak je otrovan. Zagađen nečistim dušama, zlobom koja proždire, ravnodušnošću koja ne bira žrtve.
Čujem zavijanje prokletih. Širi se maglom kroz postojanje. Varkom dobiva. Ne kleči, već uzima onima koji kleče.
Tko odluči da oplakuje, sam će zavšiti oplakivan.
Zaboravljenje su vrijednosti dobra. Moral je utopljen. Samilost bačena na rub ruba.
Duhovi su postali izopačeni, a sjene izgubile oblik.
Gledam nebo kako plače. Ne uspijeva isprati ni zrno pijeska u pustinji uništenja.
Oblaci upijaju sivilo. Ali uzalud, jer ono se širi svakim dodirom i uzdahom živih. Postaje vječno.
Ne postoji granica neba. Ne postoji smrt vječnosti.
A naivno nebo će suze liti i dalje.
Vidim blijedo mrtvilo. Zatupljeno ne shvaća da je život negdje drugdje.
Žilama grada teče sve manje krvi. Ulice se raspadaju, a zdravu krv puštaju u ponore da trune.
Bol tijela postaje bol duše.
A napustiti ovo znači nositi oznaku- lud, među zdravima. Nepoznati autor koji bez hvale umire sretno, među hvaljenima i bogatima.
Post je objavljen 30.03.2005. u 13:33 sati.