Oko pola jedan ujutro zadnji put sam pred autobusom udahnula sviježi zrak. Već nakon kojih 5 minuta vožnje sam izvadila prvi sendvič, stavila slušalice na uho i bacila pogled kroz prozor autobusa. Puni mjesec je izgledao divno. Takvog bi ga mogla promatrati noćima. Još da sam se nalazila negdje vani i lutala pod njim…nazvala bi se čak i sretnom. Pažnju od mjeseca bi mi odvratilo tek kakva pitanja onih koji su sjedili oko i do mene. I naravno…onda razgovori o temama na koje obično dajem komentare nakon kojih me proglase da preveč filozofiram (jedna od tema je bila čemu uopće živjeti), psihoanaliziram (na jednoj curi sam napravila neki test iz psihologije, pa joj rekla neke o njoj kaj ni sama nije znala), kolutam očima (nekim ljudima je uzaludno dokazivati da su u krivu), te da sam svako malo odsutna (a kak nebi bila kad je pored mene bil discman, a vani tak ljepi prizori da nekad nemreš ostati ravnodušan…). Tak smo prolazili kroz Salsburg, kaj me podsjetilo na uobičajene snježne prizore na putu do skijanja, odnosno kotline ispunjene rano jutarnjom maglom i polusnježne planine…te naravno, Mozarta. Sumnjam da su kome ti opisi prirode zanimljivi i da ih ko uopće promatra tolko pozorno dok nekud putuje, pa nebudem gnjavila s njima. U biti, bilo je oko 9 sati ujutro kad smo došli na željeno mjesto, glavni grad i kulturno središte Bavarske, Munchen, između ostalog poznat po pivu, Oktoberfestu i nogometu. Još je uvjek sve bilo u magli, pa smo prvo išli u Tehnički muzej. Prevelik je da ga se u tak malom vremenu prijeđe cijelog (trebalo bi više dana čak), pa sam s svojima išla do dijelova koju se me više zanimali… Za istaknuti je dio na kojem su muzički instumenti, te astronomija. Ipak, muzički instumenti su se meni kao obožavateljici glazbe najviše dopali. Jedva čekam slike mene kak, khm, sviram bubnjeve i piano, te požudno gledam gitare. Bilo je opuštajuće u slušaonici uz Beethowena… Zatvoriš oči, slušaš, te zamisliš da si negdje drugdje… A i od orgulja koje je neka žena počela svirati tam me sve protreslo… Opet sumnjam da i to koga zanima. Nekak sam bila umorna (pitam se zake, a nisam oka sklopila tada već dulje od 24 sata), pa sam se zavalila na prvu udobniju klupu i tak provela gotovo 1 sat…mislim da sam čak i probala leći ili nekaj, sve u svemu onak ko zombi sam bila i sama aktrakcija za turiste… Poslije smo išli na toranj. Nije da sam neke očekivala, ali mislim da su nečiji komentari koje sam sa strane čula (fascinantno, wow, fenomenalno) pretjerani. Okej, svako nek uživa u onome kaj njega fascinira. Ipak se ne vidi tak neke svaki dan… a sad ak se pitati kaj se to vidlo, ja vam velim- hrpa lego kockica posloženih jedno pored drugih, autići koje je neko pokrenul, i tak do kud ti se ne smanji vidik. Sve onak, auotmatsko. Ko da ak neko pririsne tipku stop bude cijel grad stal. Okej, s druge strane je pogled bil malo bolji. Videl se je staidon i bar neke zelene površine… Ono jedino kaj je mene fasciniralo je –nice idea for suicide-, ipak, baciš se dole, i nema te…fascinantno :). I umalo da sam zaboravila spomenuti Rock Muzej na samom tornju. Možda vam jednom i stavim ovdje na net slike gitara Beatlesa, Stonesa, Kissa i mnogih drugih, majicu Morrisona, ploče nekih starih rock bandova i punk, metal, rock , grunge cd-a, bubnjeva Beatlesa, plakate i sve navedeno s njihovim originalnim potpisima. E to je neke za videti ak se mene pita. A sad, idemo dalje, Olimpijski stadion. Savršeno za ljubitelje nogometa (ne za mene). Napravila sam krug oko njega, slikala se, još jednom pogledala sve to zajedno i opet me uzel umor… Bilo je još tu dost toga viđenog, ali ne baš bitno spomena. Možda jedino još rijeka Isar. Naravno, ne zbog rijeke, ljepote ili nečega očekivanog od mene, nego radi činjenice da je rijeka otrovna. Mislim, ak se ideš slučajno kupati, padneš ili samo probaš kakva je voda, mrtav si od virusa ili nečeg takvog. Opet suicidno, nije li? Oh well, onda smo išli u centar. To je bila uživancija za one ovisne o šopingu. Ja nisam baš bila raspoložena za šoping, a i nikakav alternativni dućan nisam našla, tak da sam većinom bulaznila tam, zaustavljala se kod uličnih svirača, išla jesti, piti, i tak… Tek kad smo navećer išli natrag do autobusa sam naišla na neki Music shop, a s druge strane izlog s Che Guevarom, ali bilo je već prekasno. Tipično… peh… kad smo se vraćali doma opet sam gledala kroz prozor… već nisam ni brojila koliko sati nisam spavala… pustila sam si load, pa reload, pa malo pearl jama, i na kraju azru…kad sam nekak uspjela strgati si slušalice, ne kužim još uvijek kak, ali su raspolovljenje. Tak smo došli, nakon puno sati vožnje… Išla sam tak prema doma, pješke… E, tu je zrak tolko drugačiji…i sve je nekak ljepše… A mjesec, puni mjesec… nekak mi je bil ljepši neko ikad… Ne vjerujem da ga je itko od vas promatrao danas oko 5 ujutro… došlo mi je da samo ostanem tak vani, na klupici, dok ne svane jutro… Oh well, mobitel je zvonil… i morala sam doma…
Post je objavljen 25.03.2005. u 22:20 sati.