Neda mi se biti na ovom, istom mjestu tak dugo. Volim tu svoju sobu, pogotovo sad kad je mir, pa mi ne smetaju. Ali nije mi to dosta. Tolko sam ograničena. Drvo koje vidim kroz prozor sam već nacrtala u svakom godišnjem dobu. Sunce koje tu i tam proviri kroz tamno plave rolete me nekad tolko iritira da poželim uzeti kist i ofarbati prozore u crno. Zbilja. I onda, kad padne noć, želim razbiti taj prozor i ići dalje. Lutati s kistom i blokom do drugih mjesta. Jer dosta mi je ovog ograničenja. Moja sloboda se svela na ovu mračnu sobu: kut u kojem pišem pjesme, krevet na kojem stvaram priče, pod na kojem crtam, tepih zmazan od raznih boja, prostor iza kreveta na kojem se nalaze moji neuspjeli pokušaji stvaranja (znači svi), ormar u kojem se obično nalazi gitara, i naravno prozor kroz kojeg u zadnje vrijeme prečesto buljim. I ne sviđa mi se više ta slika. Ne, nije presiromašna. Kad vjetar puše izgleda užasno živo, i to je nešto predivno. Ali, svatko želi i nešto novo. Zar ne?! Mali gradić, zapuštene livade i puste ulice. Volim to, da. Po noći je mir i to je jedino dobro. Ali opet, možda na drugom kraju svijeta postoji isto takav gradić. I onda još treći. I tak dok ih sve ne otkrijem, dok ne vidim ljepotu svih slika koje pružaju, dok ne udahnem te nove mirise i čujem da li se tamo vjetar drukčije glasa, neću imati mira. Ali opet. Tolko sam ograničena. Zašto sam toliki sanjar? Sanjam o nemogućemu. Moja želja za lutanjem, krađom prizora koje priroda pruža i onih koje je ljudska ruka izgradila uništivši ju, življenje bez materijalnih sredstava, jednostavno postojanje u vremenu dok se i ono ne izgubi…moja želja mi se čini nerealnom. Jer jest nerealna.
Post je objavljen 20.03.2005. u 22:08 sati.