Noć je čvrsto obgrlila polumrtav, usnuo grad. Zagrljajem je zarobila mukla zavijanja vjetra između starih, zapuštenih kuća koje su nepravilno poredane zajedno činile kakav jezivi dojam tuge. Ulica je nijemo čuvala prljave tragove automobilskih guma i skrivala se od mjesečeve svjetlosti ispod golih, plačućih stabala. Odsjaj koji bi provirivao između vjetrom oživjelih grana, padao bi tek na naslage nečistog snijega i zadržao se dajući mu neku nevidljivu ljepotu.
Zastala sam na kraju ulice, kraj usamljene kuće, podosta udaljenije od drugih. Došla sam prerano, ali nije mi bio problem čekati. Našla sam se u tom tužnom pogledu na ulicu, ne razlikujući sebe od onih stabala. Vjetar mi je ježio kožu, a istodobno je ljubio svojom čežnjom. U vrtlogu njegove pjesme mislima sam vihorila baš poput one prašine koja se svaki čas izdizala, provirila u novi kut ili se stopila u sam zrak. Pripadala sam toj bezbojnoj slici, utapala se u njoj, te kistom lagano miješala gustu naslagu u jedno, u mrtvu točku.
Razmišljanje mi je u tom trenutku prekinulo gotovo nečujno škripanje gumenih potplata. Pogledala sam u njegovu visoku, usku sijenu koja se svakim novim korakom približavala sablasnoj kući, mjestu na kojem sam stajala. Sjena je koračala prema mojem skamenjenom liku.
Udahnula sam hladan zrak. Nisam prije ni primijetila koliko je hladno. Ruke su mi bile ledene, ali slabo sam to osjećala. Nisam ni htjela razmišljati o takvim, meni tada nebitnim sitnicama. Zanemarila sam hladnoću, jezu i zavijanje vjetra, te se upustila o očekivanje sjene. Koračao je sporo, gotovo tromo. Otkopčani kaput lepršao je pod valovima vjetra te sakupljao tugu u zagrljaju. Sakupio je svoju dugu, crnu kosu u rep. Rijetko nosi rep, ali zna da ga volim takvog. Nažalost zna. Nestrpljivo sam hvatala tragove mjesečine na njemu. Činilo mi se kao da je vrijeme sporo prolazilo. Trenuci između njegovih koraka nisu označavali sekunde, već minute u kojima bi se njegovim hodom probudio jedan po jedan dio mene. Napokon se približio nešto bliže, te sam mogla naslutiti blizinu koja bi svojom toplinom izliječila i najgore noćne more. Udarci po nečistoj cesti prestali su u trenutku njegove pojave, preda mnom, sanjivom mjesečevom služavkom. Nisam to prije naslutila, niti vidjela, u ruci je držao ružu. Stopili smo dlanove, te je ruža dospjela među moje krhke prste. Na trenutak je izgledala potpuno crno, ali joj je mjesec ubrzo otkrio opojnu boju krvi. Stopljeni uzdasi lebdjeli su oko naših tijela i čarali zvižduke vjetra u umirujuća šaputanja utješnih riječi. Poželjela sam ostati tako zauvijek. Zagledala sam se u njegove oči, sluteći odraz mojih u njima. Utonula sam u zagrljaj, prislonila glavu na njegovo rame. Mogla sam čuti vlastite ubrzane otkucaje srca, te njegove čisto normalne. Uvijek je takav, ne usuđujem se reći hladan. Hladan izvana, a u trenutku iznenadi svojom osjećajnošću.
Ne znam ni sama koliko smo dugo tako stajali. Nisam htjela da se bliži kraj, ali bližio se. Podigao je lagano moju glavu te stopio svoje meke usne s mojima. Osjetila sam mekoću koja ne silazi. Tijelom me prošao osjećaj koji steže iznutra, iz dubine. Neizlječiv otrov, želja za vječnošću tog trenutka.
Ruža iz mojih ruku skliznula je na tlo, opet je morao otići. Pogledao me i u trenutku se okrenuo na ulicu. Zakoračio je ponovo istom ulicom, samo su se tromi koraci čuli sve tiše. Toplina je polako nestajala, uzdasi su se gubili u visinu. Ostala sam tako zuriti u tlo, u ružu na tlu. Ne skrivajući se od tuge, osluhnula sam njezino jecanje. Ovako odbačena, pripadala je istoj slici. Kistom sam dodala njezinu sada izbljedjelu boju, uklopila se u onu istu mrtvu točku platna.
Post je objavljen 09.03.2005. u 00:55 sati.