Moon Maiden
27.02.2005., nedjelja
Endless wandering...
Sunce je sramežljivo provirivalo iza modrih oblaka te davalo potrebnu toplinu, dok je lagani vjetar nježno ljuljao zelene vlati trave. Vlati su bezbrižno okruživale latice cvijeća i zajedno s njima širile zvukove proljeća. Svaki bi se cvijet isticao svojom posebnošću i jedinstvenošću. Pjevao bi svoju pjesmu i davao svoj odgovor. U tu beskrajnu dolinu odgovora zalutala je djevojka, sjajnih očiju i svilene kose. Svojim jednostavnim, a istodobno posebnim izgledom, savršeno se uklapala u samu idilu prirodne ljepote. Zajedno s vjetrom lepršala je kroz tek ocvale cvijetove. Svakim korakom razigrano je zračila. Tražila je odgovor koji joj je trebao da se vrati u stvarnost. A ona, uživala je u tom traženju. Obožavala je miris svježine tog čarobnog mjesta… Od cvijeta do cvijeta, mirisa do mirisa, odgovora do odgovora… skakutala je i upijala svu tu čistoću. Miris svakog od njih odavao bi joj nešto novo, neviđeno. Razgovor i ples s njima potaknuo bi ju na novi osmjeh, dodatni sjaj. Neki cvjetovi skrivali su zagonetke, neki davali jednostavne odgovore. Ali ionako, nije se zadržavala dugo, bila je željna novih pjesma, životnih radosti. Tako je išla dalje, svaki put. Nakon nekog vremena lutanja i traženja umorila bi se, te legla. Ali uz svu tu ljepotu cvijeća osjetila bi i neku prazninu. Osjećaj da je nešto propustila. I znala je, došla je da ga nađe. Skriveni pupoljak tame. Odgovor koji vraća u stvarnost. Samo je trebala pomilovati njegov zeleni list, učiniti da se rascvjeta, zapjeva svoju pjesmu, te širi miris svoje slobode… Ubrzo je udahnula je, a novi mirisi su je opet natjerali da luta i dalje. Nesvjesno je prohujala kraj nevidljivog pupoljka, a njena mana učinila je svoje. Nikad se nije osvrtala. Za nju je postojalo samo naprijed, put u novu čistoću. Tako traži, još uvijek. U dolini beskrajne mašte, kraj veselih melodija i primamljivih mirisa kušnje. Vesela i razigrana. Zarobljena i izgubljena. |
23.02.2005., srijeda
Need to blame
|
I had tried to write a book, about their souls But it was too stupid, without a name. Papers were empty and pencil was dull, Couse so called souls are one big shame. Their touch to my skin is one big shoot, In front or to my head. I don't need their pity questions- Why am I so exhausted, so sad. I don't feel anything, All is the same. With no tones and no shapes, Who do I need to blame… Empty faces in freezing cells… I've been seeing that all freaking day. And just ask those thiefs- Is it leading to same old or even worse, new way. To the book from begining of story I'm throwing their candle of greed. Maby I'm beeing frustrated, or what, But with their air don't want to feed. I don't feel anything, All is the same. With no tones and no shapes, Who do I need to blame… To blame, couse we need to blame… Need to blame…when all is the same… Yeah… |
22.02.2005., utorak
Mama, they try and break me
Biram između smješka i suza, pretvaranja i istine. Svakome dođe taj trenutak kada se osjećaji više ne mogu čuvati zarobljeni u starim ožiljcima jada… Ne podnosim ih… Sve te likove… Ne da mi se više van, uopće, među njih, među gužvu. Ne podnosim njihov pogled. A gledaju me, i pogledom izjedaju moju već napola osakaćenu vanjštinu. Ne podnosim ni dodir. Pružajući im ruku osjećam se prljavom. Prljavština koja se usijeca duboko i širi se još dublje, dalje, snažnije… Sam dodir me boli. Ne vjerujem njihovim riječima …Laži iz kojih se rađaju još veće... Melodije pokvarenih glazbala i mrtvih žica… Stvarnost, ravnodušna zvjerka. U svoj toj gomili stoke koje jure za nečim… Osjećam se suvišnom. Nepotrebnom. Nestvarnom. Umorna sam. Fali mi sna. Mrzim se buditi. Kad se iznova budim, a stvarnost mi je opet pred očima, poželim snivati zauvijek. Svako jutro… bizarno jutro…u staklenim očima rodi se novo razočaranje. I raste, gomila se… Volim mrak. Ne zamjeram ni hladnoći. Kad padne moj očaj tame šećem mjestima koja zapravo ne postoje. Lutam od ulice do ulice, od grada do grada, od zvijezde do zvijezde… Tražim… ne znajući put. Bez cilja, bez svrhe, ali tražim...slijepo. Gdje li je to nešto? Nešto u čijem zagrljaju ne trunem, čiji mi dodir ne smeta, a šapat ne iritira… Wish to deny it, but I can`t. I need it, someone or something… need a friend, someone to talk with. Without lies, pretend and same old haterd. Često pokrivam svoje lice. I zamišljam, jedno više, ili manje…sve ostaje isto. Sama… drhtući… jecajući… vrišteći… u tišini, tonem. Nisam jaka. Divim se onima koji jesu. Did they won? And I´m not asking myself why, just keep answering why not. |
19.02.2005., subota
Happy childhood
Dječji smjeh čuo se s igrališta. Žuti tobogan, par ljuljački, te šarena lopta na mirisnoj travi blještali su pod suncem. Sve je žuborilo veselim bojama i razigranim glasovima. Plavo nebo lebdjelo je grleći sunčeve zrake. A lagani, topli vjetar dodirom bi pomaknuo tek koji pupoljak drveta…Lagano je zakoračila djevojčica svijetle puti, crne kose i odjeće. Čuvši njen hod, neka životinja je hitro pobjegla do što daljeg stabla. Svojim mističnim izgledom djevojčica je prkosila sunčevoj svjetlosti. Ni ona, ni sunce, nisu posustajali zureći jedno u drugog. Djeca su je gledala, ne skrivajući podrugljivi šapat. Bila je drukčija od svih tamo, smatrali su je čudakinjom. Lagano je koračala do jedne od ljuljačka. Djevojčice koje su tamo bile odgurnu ju i podrugljivo joj se nasmiju. Vidjevši da ne reagira, ostavile su je na miru, te otišle dalje. A ona, nije izustila ni dah. Djevojčica se zaljuljala, te uživala osjećajući kako joj se koža ježi od vjetra. Šupljim pogledom je tražila drugu djecu, ali primijetila je kako sva odlaze. Opet isto, ponavlja se. Znala je da to mora učiniti. Nisu joj ostavila izbora, djeca su to zaslužila. Nasmijala se dok je prizivala oblak da prekrije sunce. Njena koža mora ostati bijela, tako da bi lakše na njoj našla uspomene. Sada zna, vrijeme je da oživi jednu od njih. Ljuljajući se para šav na ruci. Crna krv nabubri i pohlepno se izlije nježnom kožom. Prestane se ljuljati te pusti da kap krvi padne na zelenu vlat trave. Lagano se slije niz vlat, te dopre do zemlje koja ju proždrljivo upije. Njeni mali prijatelji čuli su njen poziv. Oni bi ga uvijek čuli, nikad ne bi okrenuli leđa, te joj se rugali. Sporo gmižući približavali su se površini. Svojim struganjem proizvodili su jecaje čineći travu suhom, i crnom. Kad izađu na površinu ne smije ih dočekati svjetlost. Ona je to znala, te je zrak svojim šupljim očima obojila u crno. Crvi su napokon izašli na tlo. Djevojčica im pokloni svoj osmijeh straha, a oni uživaju hraneći se njime. Prisloni ruku na tlo, a crvi cvileći dogmižu do njenog šava natopljenog crninom. Oštrinom zubi zabodu se u kožu, te sišu. Uvlače u sebe bez milosti, dok ne postanu siti. Nahranivši se, zastanu. Znali su, sada slijedi da joj daju nešto, zauzvrat. Djevojčica im se sretno nasmiješila i zahvalila im. Krenuli su prema domovima dječurlije. Ni ovog je puta nisu iznevjerili. |
16.02.2005., srijeda
Death, picking up the black rose...
Sporim koracima tužno ulazi kroz vrata svojeg stana. Nešto je ubilo njenu zadnju svijetlu nit. Previše osjećaja je buknulo u njoj, te se pokušavalo osloboditi površine. Uzalud. Umorna je i ne može više ispraviti tužno lice. Laktom se slabo osloni na drvenu, prašnjavu policu punu starudija. Nazire se metalna vaza s naslagom zmazanoće, istrošeni svijećnjak s uzorkom gotičkih rešetaka i prljavo zrcalo. Pogleda u njega i ne vidi ništa. Tek neki izobličeni odraz tame. Začuje škripanje prozora koji se lagano otvori. Sobom prohuja ledeni val tišine. Tijelom ju prođu trnci dok se topla krv strmoglavi njenim venama. Odjednom zadrhti, i njena se ruka obruši niz policu. Tišinu prelomi tupi prasak starudija koje su se našle na podu. Pritisne hrapav zid iz kojeg isijavaju hladni uzdasi mrseći joj kosu. Spusti se zidom sve dok ne dodirne hladnoću samog poda. Drhtave ruke stavlja na njega, te se pokušava njima kretati. Puzajući se povlači podom i sa sobom kupi sve te vrištuće čestice prašine. Uz tijelo joj se provlače komadići razbijenog zrcala. Ne osjećajući to ide dalje. Gega se tako sve do kreveta. Jedva dižući ruku stavlja ju na krevet, te se osloni na njega uspijevajući se popeti. Legne u polukružni položaj i šćućureno drhti. Crne latice njene duše polako padaju na svilene plahte. Hladan znoj probija joj kožu i lijeva duž tijela vlažeći ih. Rukom slijepo traži nešto da se pokrije. Dotakne prozirnu deku i drhtavo je privine uz tijelo. Sluša vlastite uzdahe, teške i usporene. Zubima pređe preko plavih usana i osjeti suhoću, grubost stjenjaka. Pokuša upiti gorku kap suze ispunjenu otrovom. Srećom, suze lijevaju bez muke…a otrov joj lagano prolazi grlom, ulazi u utrobu i polako pretvara žile u metalne cijevi koje joj lede krv. Diše sve teže. Zrak se tromo odbija o njezin dušnik ispunjen parama zamrznutog otrova. Naposljetku, više ne ulazi. Previja i steže tanak vrat, stavljajući ruku na njega. Ne osjeća više dodir, samo osluškuje vlastite uzdahe davljenja. Prepušta se i ne opire smrti. Otrov ledi njenu unutrašnjost. Lagano, ne žureći se, njene suze uživaju hraneći se mjestom gdje su dosad bile zatomljene. Ruka joj klone, a zatim polako nestaje, od vrška noktiju pa na dalje… isto kao i utroba. Nestaje cijelo biće, pretvarajući se u nevidljiv oblak tuge. Ne osvrće se, ne ostavlja poruku, ne kaže ni riječi… Otpala je i zadnja latica. Latice žalosti, ostale same, naziru se pod dekom koja je jedina upila njen miris smrti. Plačući ju zovu da se vrati. Vjetar nosi njihovu jeku ploveći nebom. Ali jeka ju ne pronalazi, samo polako vene. Prozor se zatvori, te se soba ispuni toplinom. Latice u vrtlogu polebde prema vrhu i zasjaju prozirnošću. Upiju se u zrak, i nestanu. Ali ne i njihov jecaj. On ostaje, zauvijek zarobljen, u sjeni sjećanja. |
14.02.2005., ponedjeljak
Stranger from my dream
This is one more sleeples eve When I`m lying in my tower of fantasy. I can hear your breath, see you walking in While I`m saying my worthy prayery. Your body lays down with me, I`m closing my eyes without fear. I`m telling you my life fable, Putting my head near. Your vicinity is feeding me Like some cure of bliss. I can feel your cosy touch And just waiting for one peceful kiss. I`m melting my soul inside While flowing in your hug toonigt. Stay here and never leave Don`t break my hope of light. And I don`t want to find out If your heart is already taken. Watch my sight, hear my whisper, Don`t make it forsaken. |
12.02.2005., subota
Secret Drawer of Love
Dok stojim nasred ceste, sjedim sama u razredu ili pijem čaj u nekom kafiću moje misli kao magla otplove kroz svu tu gomilu koja me okružuje. Pokušam osluhnuti zvuk oko sebe, ali čujem samo tonu različitih isprepletenih glasova ne razlikujući priču jednog glasa od drugog… Gledam polako stvaranje jednog zajedničkog jauka zvijeri koja preplašeno vrišti u agoniji boli. Pokušavajući pobjeći od tog razarajućeg zvuka trčim prema sjeni provalije, propadajući svakim korakom sve dublje. Nestajem polako u toploj utrobi zemlje. Tamo nalazim potreban mir, samoću. Mjesto gdje uživam u svjetlosti tame, gdje me ne bole oči od sunca, gdje netaknuta priroda omamljuje svojim mirisom ljepote, a krikovi tišine se zaista čuju. Hodajući sve laganije kao na oblacima, zaustavljam se na rubu provalije. Nalazim na zvijezdu sreće i poklanjam ju nekome tko ju je zaslužio, pružam zagrljaj nekome tko ga nikad dosad nije osjetio, ostavljam prozor otvorenim ne uskraćujući vjetru da puše i suncu da grije… Brišem svoje tragove, pretvaram ih u prah. Kome je suđeno da me nađe tragovi mu nisu potrebni. Skačem i pretvorim se u čistoću praha koja lebdi na nježnoj melodiji. Melodija tog neviđenog instrumenta čuje se sa samog dna. Bezbrižno me nosi, te spušta na more slobode. Ono koje me cijeli život oplakivalo i svakim doticajem stvaralo led ne dopuštajući da ga osjetim. Sada se smilovalo, očistilo moju dušu, naučilo me opraštati, te iskorijenilo moje uzdahe ogorčenja. Melodija mi je tiho šapnula da ću plutati na glatkoj površini sve dok ne shvatim smisao, a tada će dopustiti da uronim u mekoću samog dna. Pomislim kako imam sve. Ali ipak u presudnom trenutku osjećam kako mi komadić duše nedostaje. Komadić u obliku latice koja tek treba procvasti. Lutam prošlošću i pokušavam shvatiti. Umorna sam od kopanja po zastarjelim ladicama. U trenutku iscrpljenja ostaje još jedna ladica. Zaključana je i nedotaknuta, baš kao ona mekoća mora. Tužno ju ostavim na mjestu i nastavim plutati. Zaklopim oči i zamišljeno utonem u san ogrnut plaštem sretne boje. Možda ću jednom sanjati odgovor koji će me naučiti kako voljeti. Tek onda ću pronači put do nevidljivog ključa dubine... |
09.02.2005., srijeda
Trapped Insanity
Nakon neprospavane noći zadnju nadu uništava joj sunce koje se kurvinski probija kroz neočišćeni prozor. Našla se u svojem krevetu. Višestano prevrtanje, mijenjanje jastuka i plahti nije joj pomoglo da njeno sklapanje oči rezultira snom. Bole ju kapci od blještavih slika i razmišljanja koja su tada prolazila njenom glavom. Tumaranja pohlepnih zvijeri nikako da prestanu. Samo postaju većeg inteziteta, još duljeg trajanja.Mrzi prokletu nesanicu! Osjeća kako krv pohlepno teče njenim žilama, sve brže. Neka unutrašnja energija oduzima joj sav kisik. Mržnja prema odvratnim gmižućim stvorenjima postaje sve jača. Stvorenja koja joj svaki dan sve više otupljuju kosti i stvaraju gnjusne misli… Gladna je njihove trule utrobe i ishlapljene krvi. Tmurne volje miče plahtu i nasilno stavlja jastuk na glavu. Rukama ga snažno pritišće tako da što bolje zagluši vlastit krik. Krik ipak još odzvanja u glavi, poput metalnih zvona koja se obrušavaju niz savršeno oštru liticu. Krik je obrušio i staro stablo na samom rubu litice, a ptica koja je ponosno stajala na jednoj od grana sada bezbrižno leti, bez glave. Dodaje njena krila staroj kolekciji drugih pernatih gamadi. Naglim pokretom tijela ščućuri se u kut kreveta. Hladan rub joj polako sjeće leđa, a polica kraj ruba nemilosrdno joj grebe ruku. Sklupčanim tijelom se lagano njiše. Duga kosa joj pokriva prednji dio lica, dopire sve do ogrebotina ruke. Lagano uplovi i primi boju bijesa. Otvori širom oči i iz njih se iscijedi ledena suza opijena mržnjom. Čini se kao da će joj oči iskočiti iz skliskih kapaka. Polako se bijeli dio ispunjava tankim crvenim preljevima krvave rijeke. Dok se jedan dio mutnog potoka oblijeva niz dolinu njenog lica, ona naglo zarine ruke o mokru kosu. Prstima gnječi svaku ispucanu vlas. U šaci zamišlja jedno od bezvrijednih duša koje su joj uništile razum. Stišće što dublje ide, dok ne dospije do same srži. Ispucalim noktima probija kožu unutarnjeg dijela šake. Prstima prolazi tijelom vučeći par istrgnutih pramena tanke kose. Dospije do djelića gdje bi najradije ranila sve te maloumne štetočine. Istom snagom zarije krvave, slomljene nokte i poteže dalje. Poput starog hrđavog bodeža dopiru do samog mesa. Stvaraju pukotine u kojima se gomila prljava tekućina, cijeđeći se bez prestanka. Pogleda se, te uzme jastuk i jecajući sjedne na pod. Lupa svom snagom o njega. U mislima svaki udarac zvuči poput udaranja šakom o prozor debelog stakla. Sve dok se staklo ne rasprsne i svaki komad ne završi duboko usjecan u raspadnuto tijelo. Naposljetku, ostaje još jedan komadić. Surovo visi s ruba prozora, poput kakve sige u spilji. Ne osjećajući oštrinu koja joj bode dlan, uzima ga i probode najdublje što ide. Osjeća kako ju ispunjuje. Kao što prokletog hašomana ispunjuje novi šut u trenutku kad je na dnu samog dna. Uzdah olakšanja ispuni prljav zrak oko nje. Drhtaj tijela se smanjuje, zajedno s otkucajima srca. Još jednom teško uzdahne i ustane na teške kosti. Laganim korakom uđe u drugu prostoriju. Sjedne za stol i prijetvornim smiješkom pozdravi štetočine s kojima živi i dijeli zrak. |
06.02.2005., nedjelja
Sound of temptation
Hear the whisper breaking this transparent silence, Come and find it using no violence. Don't you recognise that weeping violin, Just wait for vermin to crawl in. Entrance is like misty cage It will drawn you with perfect mirage. In it's innocence you won't distrust Couse it won't let you to see valley of wicked dust. When you recognise velvet with no end Warmth will stop without pretend. Inside of velvet there's voracious whore, You won't try to break surface any more. She will crack your core into pieces, While you won't withstand to her toxic kisses. For return it will be too late Oh, you will howl with enormous hate. Your body will shiver and your eyes will stare, You won't admit to yourself that she doesn't care. Soon you will regret for immerzing with no breath, While your hopeless soul will waiting for sinister death. |
01.02.2005., utorak
Paying for mistakes
Tamna, hladna prostorija izolirana je od ostatka svijeta. Četiri zida, pod i par mrtvih rešetaka u neprestanoj su svađi jedno sa drugim. Pritisak zraka odgurava ih i sprječava da se udare i slome. Ipak, neprestano se spotiču i sudaraju u nešto polumrtvo u lijevom najmračnijem kutu. Sklupčano biće na najmanjoj površini čini okolinu takvom kakva je. Tama isijava iz dubine njene duše prema obrisima tijela. Probija kožu i gomila se oko nje. Mrkli mrak njenog tijela sve više grli sobu. U sukobu sa zidovima pokušava probiti stjenke, ali ne uspijeva. Gomila se sve više, guši u vlastitoj gustoći… Na smeđe rešetke nikada ne dolazi zraka sunca, ni topline. Kada osjeti daleku prisutnost tih zraka bespomoćno pogleda prema njima. Ali iz njenih očiju isijavaju mrkle zrake tame koje ubijaju svaku česticu svjetlosti. U nadi da to spriječi ona zatvara oči. Ali ne koristi, zrake su prejake, a kapci postaju prozirni. Predivne tamne usne primamile bi svaki pogled. Ona više ne otvara usta jer svaki njen dah proizvodi hladnoću koja vrišti u cijeloj sobi. Pokušava što manje doticati tlo. Svaki njen dodir pretvara meko tlo u hladan čelik. Sluša jauk koji je nekad tiši, češće glasniji. Jauk plača svih izgubljenih, nepovratnih duša. Ne pomaže da zatvori uši. Jauk tada postane još glasniji, jer dopire iz njenog zakrpanog srca… Slomljena krila su puna ožiljka. Sve se više paraju i ne može ih pomaknuti. Nema snage. Samo tu i tamo lagano zadrhte da pokažu znak života, ali time stvore još jedan povjetarac hladnoće. Ipak ona se jedina drže ukopana u njeno tijelo, boreći se za opstanak. Jedino što joj preostaje je snivati i prisjećati se nekih divnih trenutaka. Tako joj sada naviru slike toplih zraka prošlosti. U magli misli vidi sebe kako trči svom snagom kroz visoku zelenu travu. Pogleda u nebo i čuje kako dolaze kapi kiše. Ubrzo ih osjeti i uživa kako se slijevaju niz njeno tijelo. Ono postaje čisto, obrisi prestaju biti crni. A iza oblaka zraka sunca joj prži golu kožu. Shvaća što je iskren osmijeh na licu. Odjednom se vrati u stvarnost. Njeno cijelo biće žudi da ispusti suzu, ali ne smije. Teško je, ne može to izdržati. Suza se probija kroz taknu kožu i poprima njenu crnu boju. Hladan zrak istog trena dotakne suzu koja sve teže teče niz lice. Dolazi do usana i tu se zakameni od hladnoće. Kristal pada s njenih usana. Ona brzo pruža ruku i raširi dlan da ga ulovi. Zagrabi čvrsto, ali prođe joj kroz slabe prste. Još samo djelić sekunde i suza padne na tlo, kristal se obruši na hladan čelik. Rasprsne se u tisuće sitnih komadića. Svaki komadić na još sitniji. Sve dok se ne pretvori u prozirnu prašinu. Lupanje prašine nadglasao je čak i njene jauke srca. Gromoglasno struganje sada joj para sluh. I ne prestaje. Uplašena drhti i ponovo zatvara već zatvorene oči, te pokušava disati što manje u nadi da će hladnoća njenih uzdaha i tamni jecaj njenih pogleda jednom prestati. Tada će možda izustiti bez straha krik, riječ, rečenicu… a bez da njen zvonki glas para tuđe utrobe i truje svaku svjetlu sjenku koja joj se približi. SOAD: Chop suey Wake up Grab a brush and put a little (makeup) Grab a brush and put a little Hide the scars to fade away the (shakeup) Hide the scars to fade away the Why’d you leave the keys upon the table? Here you go create another fable You wanted to Grab a brush and put a little makeup You wanted to Hide the scars to fade away the shakeup You wanted to Why’d you leave the keys upon the table? You wanted to I don’t think you trust In, my, self righteous suicide I, cry, when angels deserve to die, die Wake up Grab a brush and put a little (makeup) Grab a brush and put a little Hide the scars to fade away the (shakeup) Hide the scars to fade away the Why’d you leave the keys upon the table? Here you go create another fable You wanted to Grab a brush and put a little makeup You wanted to Hide the scars to fade away the shakeup You wanted to Why’d you leave the keys upon the table? You wanted to I don’t think you trust In, my, self righteous suicide I, cry, when angels deserve to die In, my, self righteous suicide I, cry, when angels deserve to die Father, father, father, father Father into your hands, I commend my spirit Father into your hands Why have you forsaken me In your eyes forsaken me In your thoughts forsaken me In your heart forsaken, me oh Trust in my self righteous suicide I, cry, when angels deserve to die In my self righteous suicide I, cry, when angels deserve to die |
