Moon Maiden
24.01.2005., ponedjeljak
My lifeless Underworld
In the cold, black night I san see throught the darkness. Tears have burned my face To show me illusion of brightness. This is the place Where I am roaming. Like an outlaw I dont mind stearing. I can hear some cruel voices, They are leading to the painless. I know what to do for the first time, Yust take it and became endless. Some old dagger sparkles While my rage is becoming anomaly. I fall on the isolate carpet And make it hapen. Come and nail deeper, Until my palpitation stops. Do it with no feelings, I dont want to live like all those lunatic crocks. Left your mercy at home, Deplorable dust is gone. Im shouting with my mouth closed, We are all alone. Now I can feel thorns inside of me And hear how petals are falling. I have found myself unconscious, my harbour is spliting. |
16.01.2005., nedjelja
"Sloboda se rađa gdje autoriteti umiru"
Često ne podnosim ograničenja. Zapravo, mrzim ih. Ograničenja mene kao osobe. Ograničenja mojih razmišljanja, slobodnih stavova, izgleda… Jer ja uvijek nešto moram, moram biti pristojna, moram se odijevati dolično, moram se družiti onima koji se tako odijevaju, ne daj bože da se razgovaram s čovjekom druge rase, a još manje da se to sve dozna. Ma, iskreno, boli me za sve to! Nikad ne mislim dopustiti sebi da budem toliko površna, s toliko predrasuda i krivih procjena. I zašto da podnosim tuđu, nametnutu volju? Zašto da poštujem takve autoritete? Zato da bih i ja postala jedan od njih? Ne, ne želim to!Ne želim šutjeti i time nositi teret kao trn u oku. Lomim vlastite kosti svojim neizrečenim razmišljanjima. Zašto se skrivati od toga? Zašto ne govoriti? Ovo je moj trenutak istine. Gdje je ta, svakom rođenom čovjeku dana, sloboda mišljenja, govora, odijevanja, ponašanja, djelovanja…? Ja ju ne vidim. Možda jer žmirim, ali ako žmirim kapci su mi prozirni. Zakoni nam ograničavaju puno toga, ali ako malo bolje proučimo sam zakon slobode, tu nema ograničenja. Jer sloboda se odnosi na vlastito promišljanje i djelovanje. A uz to i promišljanje o tome kako će se to naše djelovanje odraziti na okolinu, odnosno da svojom slobodnom voljom ne ugrožavamo tuđu. A što se događa? Postoje autoriteti, moćnici. Svoju volju nameću drugima, prisiljavaju druge da se prilagođavaju i prihvate tuđa pravila i stavove, makar se ti stavovi protivili vlastitim. A što ako netko u obitelji ne želi biti vjernik, jer ne vidi u tome smisao? Što ako netko voli drukčiju glazbu i odijeva se kako njemu paše? Što ako netko ima drugačije poglede i mišljenja o svijetu, politici, izborima, ili samom tsunamiju u južnoj aziji? I što ako ta individua odluči progovoriti? U ovom svijetu punom diskriminacije i predrasuda ništa više nije moguće. Tehnološki totalitarizam je prevladao. Ma kakvi revolucionarni pokreti… zašto se uopće truditi kada će te optužiti za nered ili zločin? Uopće nije bitno o čemu se radi, da li je pokret moralan, da li netko šiti svoje interese i ne ugrožava tuđe, uvijek se radi na tome da se takvi pokreti što prije opovrgnu. A tko će ih opovrgnuti? Opet autoriteti. I čemu onda otpor? I gle sad. Što će se dogoditi ako netko napadne jednog od predstavnika naše vlade? Pa to su moćnici, oni valjda zaslužuju pravo na obranu! Pa čak i ako je to pravo dovesti stotine policajaca da se obrane, jer treba učiniti sve samo da se jedan moćnik ne bi ugrozio. O tome bi se pisalo na svakoj naslovnici. A dok s druge strane grada nekoliko skinsa mlati maloljetnika koji izlazi iz Močvare. Samo jer mu na majici piše Ramones, hlače su mu uske i kockaste, a marte išarane. I dok tako stradava velika gomila, o njima se najčešće šuti, ne poduzima se ništa. Ljudi stoje dva metra od događaja i promatraju, ne usude se ništa. A neki će reći, pa tako im i treba, krivi su si sami. Zašto uopće hodaju po ulici tako odjeveni, odnosno unakaženi? Takav individua nije ni zaslužio nešto bolje, a sada, možda se opameti. Možda kupi novo odijelo, proda vlastite laži, stvori sistem svojih interesa, nametne ih drugima, ugrozi tuđe interese i uživa u prevlasti. Tada će postati netko. Tada će i njega cijeniti, tada će imati pravo na zaštitu od napada, pravo na obranu. Tada bi bio čovjek. A ne sada dok tako odjeven prkosi toj masi koja mu nameće volju, i pokušava izgraditi vlastitu slobodu čiji je cilj oslobađanje samih predrasuda. Sada je samo prljava atrakcija grada. I onda dok čitam konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ne znam dal da se valjam od smijeha, puknem od bijesa ili da se raspadnem od plača. Lijepo je zamišljen taj svijet, ali samo na papiru. Mogao bi se prevesti i u pjesmu poput Imagine. Jer to nije ništa drugo, neko samo zamisao. Zamisao koja bi se trebala ostvarivati, ali naravno nije moguća u svijetu tolikih autoriteta, u svijetu prevladavanja mase i medija, u svijetu u kojem se trči za profitom bez obzira na kakve moralne vrijednosti, u svijetu rijetkih pojedinca koji se usuđuju suprotstaviti sistemu i radi toga bivaju mučeni… I dok našim kontinentom doslovno upravlja najveći autoritet, odnosno najmoćnija Amerika, našom državom predsjednik i vlada, našim gradom moćne mase ljudi, nama samima svi osim nas samih, ne možemo govoriti ni o kakvoj slobodi. A to svi znamo, i znamo to reći i žaliti se krivim osobama, i pri tome nažalost biti licemjerni moćnici. Jer, "svi smo mi jednaki, samo su neki jednakiji". |
12.01.2005., srijeda
Velika dizajnerska podvala
|
Evo, da se malo za promjenu pomaknem od rutine, odlučila sam predstaviti jednu «knjigu» naslova BOŽESAČUVAJ, urednika Albina Uršića i Borisa Kuka. Radi se o autobiografskim autorskim ostvarenjima poput običnih ili jumbo plakata, ulaznica za koncerte, ovitka za cd-e i razglednica. Moj osobni dojam je odličan, ne samo radi dizajna koji odiše punkom, rockom i odličnom duhovitošću, već i radi same činjenice izdavanja nečeg drugačijeg što se suprotstavlja uobičajenim normama, nečeg o čemu se ne govori, a trebalo bi. Temelji se na iskazivanju životnih svjetonzora i same sudbine, na predrasudama, te samim činjenicama surovo prikazanih svakodnevnih situacija. Tako se može naći sve od nekog budalasto napisanog teksta koji odiše humorom ili vulgarnošću, pa do realnih, svevremenskih, sarkastično prikazanih slika. Tako su me se dojmile i one slike iz ratnih vremena, ne tako daleke nam prošlosti, kako i fiju briju reklame. To se jednostavno treba vidjet! Evo, budući da se sve temelji na samom dizajnu, više se prikazuje slikama nego samim tekstom. Ali naišla sam i na jedan plakat, gdje se radi o tekstu. To i nije baš neki primjer, budući da se knjiga jednostavno mora gledat radi svega gore nabrojanog. Ali za one koje vole neku vrstu vulgarnog humora, ovo je tekst za njih da se malo zabave: "E, KAK SAM SE JA DOBRO NAJEL I NAPIL E… Ja mislim da sam popil šest litri konjaka… a još pive… E… a još smo jeli neki špek… E… sam kaj kruha ni bilo – pa smo s pivom… E… sve smo pojeli …joj, e… E…a da si vid`l ženske… jooo´ e…E…kaj smo im delali. Ja sam se na jednu zpovraćal…E da s` to vidĺ, e… Onak z špekom jooj… Mislim…ono…e… Onda su se one e… dole…sve su se zpovračale…e…Mali je riknul e… pa se je počel glasno zpodrigavat… tak da su one još povračale… a onda je mali htel srat… moral je… e… kak je bil janpi… joooj… ti, e… onda sam ga moral držat za ruke…e… a on je kenjal… E, onda su to vidle ženske pa jih je pol otišlo…e doma… kužiš. E a mali je fakat sral… e… a tak je smrdelo…e ono… jako je smrdelo, jebote. E a onda sam se ja opet zpovračal…e … dole po malom… e… a malog je peklo za oči pa mi je pustil ruke… e, jooeej,e… pa se sel dole u drek… još je puknul z glavom u parket…e. Onak kak je čučal, kužiš e… Onda mu je krv išla z vuha… van, e… pa je potčkaljil jednu žensku… Ne poznaš ju..e…ja ju znam s mora, iz Crikve…dobar komad…faca joj je bezveze, al` je dobar komad…e pa je ova opala s facom u drek… ja sam riknul, e… onda je otišla doma… negde u Siget…e… a onda je buraz našel kruškovac… skoro pol litre… e… badelov…hrvatcki…e, kužiš, -naš, kužiš. Nagde u špajzi… e… a onda smo ga mali i ja zeksali… celog…e… do kraja. Pa je mali z flašom pogodil od buraza žensku.. u glavu…e. Pa ga je buraz stukel. E… jako ga je stukel… z lancem…e… tu u glavu. Mali me zval da uletim…e… buraz mi je život na tekmi spasil…e…dva puta…e kužiš, ne kužiš…kak da uletim…e bi ti uletil, ha? Bi ti uletil? Kurac bi ti uletil…e…nisam ni ja učetil,e. A malom ni bila fora tak zajebavat… kaj ima zajebavat…e…a ovu je bolila bulja..e…pa je rekla burazu,e. Joooj kak ju je stukel…e… onda je otišla doma…prvo mu je dala nogu,e. Ti, e…kak je buraz plakal, jebote…ko onda,e…mali ga je htel ljubit…da mu pomogne…e…a bil je sav od dreka…buraz ni htel joooj,e…pa je mali zažvalil jednu žensku…htela je odma doma…e…a mali joj ni dal…e…pa ju je sporezal z nožem…po nogi joooj. E, onda je buraz donesel onaj špek…e…a mali mu ga je zel z ruke…e…pa smo jeli…špek, onaj kužiš. E, a bil je zmazan od dreka… od malog… špek…e, a sve su ženske otišle doma…e… zato kaj je buraz htel rigat a mali mu je gural prste… v zube…e jooooj da s` to videl..e… buraz ga je vrgizul…e…ja sam uzel pol zadnje pive…e…od one ženske iz Sigeta…e kak sam se dobro najel i napil…e." |
10.01.2005., ponedjeljak
Eliminating myself
Oko mene hrpa ljudi, a ja sam sama.S vremenom sam upoznala njihove stavove i razmišljanja. Približila se s rijetkim pojedincima. Postali su to prijatelji s kojima odem na kavu ili nešto slično. Volim ih slušati, baviti se njihovim mislima i problemima. Pratim što govore, uživam. Nakon nekog vremena postave mi pitanje kako sam. Sad se očekuje da napokon kažem nešto o tome kak sam i zašto sam tak. I dok mene u duši izjedaju muke, strahovi, dileme i pretpostavke, moj odgovor uvijek ostaje na istome "Dobro sam. Ne brini za mene". I znam da to nije način. Pretpostavljam da time automatski dajem atmosferu da je zbilja sve u redu. Ali to je valjda i cilj. A nema onih koji bi mogli prokužiti kako mi je zbilja. Očito nikom nisam dala priliku. Ali sama to odlučujem. Baviti se njima, ne sobom. Nedefiniran odraz lica. Nema smiješka, ni tuge. Ali samo izvana. Iznutra sam slomljena. I am closing in my shells. This is like some kind of prison. But I´m not going enywhere. Here, I am alone. I am not trying to find the way out. Because I am afraid of it. Is it exit through deep sea of broken illusions and felings, or way to the hell? Najljepše je slušati i pomoći. I ne očekivati tu pomoć natrag. Ja ne očekujem više ništa. Tako izbjegavam razočaranja. Bar se trudim ne očekivati. Dok me neki glas iznutra nesvjesno potiče na suprotno. Imagine. U moj mašti nema ničeg lijepog. Maštam o gorem, ne o boljem. Možda je to povezano s očekivanjima. Jer uvijek se nadamo onom o čemu maštamo. A ja se ne želim nadati boljem, jer ne želim izgubiti takvu nadu. Zato mi je lakše maštati o nečemu što bi me dokraja izjelo, o nečemu što bi me potaklo na vlastit kraj, ili bar blizu kraja. Kad kad je teško odvojiti stvarnost od mašte. Jer moja iluzija, takva kakva je, često postane stvarnost. Dođe mi da ne želim osjećati. Ne želim da drugi vide moje osjećaje. Jer što ako sam sretna, a netko radi toga nije? I opet, što ako netko vidi moj osjećaj tuge i zamara se s time? Ne želim to. Ne mogu to. Ne smijem. Try to kill me, try to react. Try to forgive me. My ocean is full of tears. Tears are becoming blood. I just dont know what have I done so bad. This is corrusion of my soul. I do bad things only to myself. I will be hurted , if you will feel better because of that. I will fought to feel pain for you, if you wont feel any of it. I need that to reast my heart. And dont ask me anything. Answers could be lies. Shvaćam… bitni su oni (frendovi u prolazu), ona (frendica za uvijek), on (smješten u dubini srca), drugi (koje svakodnevno susrećem)… ja nisam. Ne mogu si dopustiti da budem bitna. Jer ću se mrzit još više. I ako sam nekome bitna, ne želim da budem bitnija nego je ta osoba meni. Cijenit ću ljude kao do sad, ali rijetki su trenuci kada cijenim sama sebe. I više ništa nije bitno. I am spining in front of exit. My body hurts. That is place where my indefinite fantasy becomes reality. Every touch that you gave is pain. Every breath is disgrace. Try to find me on the edge. Try to flow with me. Try to not drown. Just trying is enough. |
04.01.2005., utorak
The Human Beeing...
|
Sama uživam sa slušalicama discmana na krevetu. Pjevušim "I feel it once again, it's overwhelming me, his spirit's like the wind, the angel guarding me, Oooh, I know, oooh, I know, he's watching over me...". Aaaaw, dolazi mi stara u sobu. U ušima mi još odzvanja pjesma, dok stara počne govoriti nešto o školi, učenju and stuff (barem tako pretpostavljam budući da ju ne čujem). I tak me natjera da skinem slušalice, očito se nada da ju počnem doživljavati. Dovoljno je nabaciti umoran smješak i zakolutati s očima da shvati moju poruku -go away and leave me alone. I tak mene i staru u isto vrijeme (mene s još treštečim discmanom u ruci, a moju staru onak živčanu) prekida neka emisija na telki di je bila rječ o koncertu neke punk grupe. Prikazana je hrpa hard rokera i sl. I sad... Okej bi bilo da je bilo kaj rekla, ali pitala me "A kakvoj grupi ti pripadaš? ha? Kaj si ti? Metalka? Punkerica? Di pripadaš?". I to je trenutak koji mi je značio otprilike izljev mogza u pustinji misli... Više mi nije do ničeg bilo i tiho izustim "Ja ne pripadam". Okej, nije više ništ rekla. Samo je otišla. Uvijek otiđe kad kažem nešto na što nema odgovora ili komentara. A meni je u glavi ostalo samo to PRIPADATI. Zar trebamo biti netko iz grupe, netko lažan a prihvaćen, da pripadamo? Zar trebamo radi nekog trenda slijediti stavove o kojima inače ne znamo više nego samo ih izreći? Kad smo prestali biti ljudi? Stara me pita tko sam ja, a ja joj samo oču reči "Ljudsko biće, kaj to nije dovoljno?" Zar trebamo imati neku etiketu ili oznaku da smo netko ili nešto? Danas se okrećem, i svi su etiketirani. Neki možda nose etiketu nečeg prividno moćnog pa ih oni ispranog uma slijede. Neki pak imaju etiketu koja je ofucana izvana te radi njene neprivlačnosti opet bivaju ne upoznati iznutra. Površnost... Predrasude... Gadi mi se svijet od toga svega. Nisam više nitko. Nisam ništa. Moja etiketa je otpala? Nije je ni nikad bilo. Ne pronalazim se u tim masama. Ne pronalazim se u iskrivljenim mislima, ukradenim stavovima, sljedbenicima perverzija poput pranja duše i izbljeđivanja uma. Možda ne vidim dalje od nosa, ali imam osjećaj da više nismo isti. Ljudi, više nisu ljudi. Ljudska bića su nešto drugo. Sebičnost, licemjerje, laž... postaju osnova svega. Bez toga ne pripadamo, bez toga smo nule u očima drugih. Možda sam nula, ali nije mi žao. Žao mi može biti samo nepovratnom putu svijetu ljudi koji su ljudi, a ne likovi i sjene ispijenih duša... Ritam Nereda - Sjećanja Kome da vjerujem, Ova vremena su zla. Ne izlazim nikud, Samoća me ubija. A kome da kažem, Da ne mogu vise ni dan, Lome me, gaze me, Ja osjećam. Pun sjećanja, krečem sa dna. Gde je sve počelo, moram da znam. Pun nemoći i prezira, Tragam za istinom, Pokušavam. Iz pepela opet, Ja ustajem, Jaci nego prije. Uspeli nisu, Da izbrišu sjećanje. Okružen ludilom, čekam da nestane sve. Sjećam se prošlosti, Sjećam se istine. |
02.01.2005., nedjelja
Sreća ili jad?
|
Netko tko te ispunjava, osmijeh ti je na licu kad se pojavi, u srcu osjećaš nešto, i svi drugi nisu ti bitni. Nisu bitni oni koji govore suvišne riječi, oni koji te sputavaju u djelovanju, oni koji se protive svemu što misliš, radiš i znaš. Ostaješ svoj i nedaš drugima da utječu na tebe. Proživiš prekrasne trenutke s voljenom osobom do koje ti je stalo više od svega. Kad je par dana nema u mislima vraćaš vrijeme i opet si s njom. Voliš i ne suzdžavaš se. To je istina, a sve je ostalo varka, priviđenje. Magla koja ti muti razum i neda ti disati. Dolazi i obrgli te svojim zlom. Nestaje... Daleko... I šta sad? Opet ti ostaje ljubav. Nešto najdivinije na svijetu, sretan je onaj tko ju ima. A jesam li ja sretna? Mrzim se, jer neznam dal jesam. Jednog jutra se probudiš, nešto te zagrebe u duši, u srcu. Neznaš dal da sve pustiš. Dal da ti sve svojevoljno sklizne iz dlana ili dal da dopustiš da ti se dokraja usječe u srce. To mi je teret, kao teški okovi oko ruke iz kojih visi radnička kugla. Vučeš ju za sobom, i teško ti je kao nikad, i vučeš nju i sebe blatnim putem, ali na neko ljepše mjesto i to ti daje nadu. I sad... Jednako kolko želim ići dalje tim putem, želim i skinuti lance i okove i pobjeći u mračni kutak. I biti sama. I uživati u vlastitom jadu. Moleći da mi se oprosti za pogreške. I nije bitno dal će me svi mrziti, to nikad nije bilo bitno. I plakat ću slušajući stare zvukove gitare, koji će me podsjećati na sve. I možda jednog dana ponovo uronim u more sreće i sljedeći put udahnem dovoljno zraka. Talk to me softly There's something in your eyes Don't hang your head in sorrow And please don't cry I know how you feel inside I've I've been there before Somethin's changin' inside you And don't you know Don't you cry tonight I still love you baby Don't you cry tonight Don't you cry tonight There's a heaven above you baby And don't you cry tonight Give me a whisper And give me a sigh Give me a kiss before you tell me goodbye Don't you take it so hard now And please don't take it so bad I'll still be thinkin' of you And the times we had...baby And don't you cry tonight Don't you cry tonight Don't you cry tonight There's a heaven above you baby And don't you cry tonight And please remember that I never lied And please remember how I felt inside now honey You gotta make it your own way But you'll be alright now sugar You'll feel better tomorrow Come the morning light now baby And don't you cry tonight An don't you cry tonight An don't you cry tonight There's a heaven above you baby And don't you cry Don't you ever cry Don't you cry tonight Baby maybe someday Don't you cry Don't you ever cry Don't you cry Tonight |
01.01.2005., subota
Nova godina... and stuff
|
Doček je bio supeeeeer. Uz zvuk rocka i savršenom dozom alkohola u krvi nemre ni biti drugačiji. Otišla od doma oko osam. Početak opijanja u bircu u kojem sam svaki dan, a onda na party u kuću od frenda. Ljudi je bilo dosta, većinom poznate face s kojima pijančevam svaki vikend. Došla doma oko pola četiri i pokušavala učiniti da starci ne primjete moje alkoholne pare. Sve je okej prošlo, čak sam se i izgegala iz kreveta prije ručka. I tak... sve u svemu, zveeeeeeer :) Razmišljala sam o novogodišnjim odlukama i shvatila da ni ne trebam puno toga mjenjati. Čokolada mi ne šteti, alkohol mi pomaže, gitara me opušta... Samo možda da počnem malo manje razmišljati i analizirati stvari. I da ne radim sranja radi kojih bi požalila. Ali ovo zadnje mi je već danas palo u vodu. Ali nema veze, bu bolje :) Trenutno me muče razna sranja i gluposti, ali s vremenom me bude i to prošlo. I hope so... Nikad do sad nisam bila previše zbedirani tip osobe, a danas možda i malo jesam radi svega, pa se pribojavam da se ovaj početak godine nebude odrazil na dalje... I sad: Svima vam žellim potok pive, rijeku komada i more sexa (ali malo dece)! ;) Uzivajte mi... |
