Često ne podnosim ograničenja. Zapravo, mrzim ih. Ograničenja mene kao osobe. Ograničenja mojih razmišljanja, slobodnih stavova, izgleda… Jer ja uvijek nešto moram, moram biti pristojna, moram se odijevati dolično, moram se družiti onima koji se tako odijevaju, ne daj bože da se razgovaram s čovjekom druge rase, a još manje da se to sve dozna. Ma, iskreno, boli me za sve to! Nikad ne mislim dopustiti sebi da budem toliko površna, s toliko predrasuda i krivih procjena. I zašto da podnosim tuđu, nametnutu volju? Zašto da poštujem takve autoritete? Zato da bih i ja postala jedan od njih? Ne, ne želim to!
Ne želim šutjeti i time nositi teret kao trn u oku. Lomim vlastite kosti svojim neizrečenim razmišljanjima. Zašto se skrivati od toga? Zašto ne govoriti?
Ovo je moj trenutak istine.
Gdje je ta, svakom rođenom čovjeku dana, sloboda mišljenja, govora, odijevanja, ponašanja, djelovanja…? Ja ju ne vidim. Možda jer žmirim, ali ako žmirim kapci su mi prozirni.
Zakoni nam ograničavaju puno toga, ali ako malo bolje proučimo sam zakon slobode, tu nema ograničenja. Jer sloboda se odnosi na vlastito promišljanje i djelovanje. A uz to i promišljanje o tome kako će se to naše djelovanje odraziti na okolinu, odnosno da svojom slobodnom voljom ne ugrožavamo tuđu.
A što se događa? Postoje autoriteti, moćnici. Svoju volju nameću drugima, prisiljavaju druge da se prilagođavaju i prihvate tuđa pravila i stavove, makar se ti stavovi protivili vlastitim. A što ako netko u obitelji ne želi biti vjernik, jer ne vidi u tome smisao? Što ako netko voli drukčiju glazbu i odijeva se kako njemu paše? Što ako netko ima drugačije poglede i mišljenja o svijetu, politici, izborima, ili samom tsunamiju u južnoj aziji? I što ako ta individua odluči progovoriti?
U ovom svijetu punom diskriminacije i predrasuda ništa više nije moguće. Tehnološki totalitarizam je prevladao. Ma kakvi revolucionarni pokreti… zašto se uopće truditi kada će te optužiti za nered ili zločin? Uopće nije bitno o čemu se radi, da li je pokret moralan, da li netko šiti svoje interese i ne ugrožava tuđe, uvijek se radi na tome da se takvi pokreti što prije opovrgnu. A tko će ih opovrgnuti? Opet autoriteti. I čemu onda otpor?
I gle sad. Što će se dogoditi ako netko napadne jednog od predstavnika naše vlade? Pa to su moćnici, oni valjda zaslužuju pravo na obranu! Pa čak i ako je to pravo dovesti stotine policajaca da se obrane, jer treba učiniti sve samo da se jedan moćnik ne bi ugrozio. O tome bi se pisalo na svakoj naslovnici. A dok s druge strane grada nekoliko skinsa mlati maloljetnika koji izlazi iz Močvare. Samo jer mu na majici piše Ramones, hlače su mu uske i kockaste, a marte išarane. I dok tako stradava velika gomila, o njima se najčešće šuti, ne poduzima se ništa. Ljudi stoje dva metra od događaja i promatraju, ne usude se ništa. A neki će reći, pa tako im i treba, krivi su si sami. Zašto uopće hodaju po ulici tako odjeveni, odnosno unakaženi? Takav individua nije ni zaslužio nešto bolje, a sada, možda se opameti. Možda kupi novo odijelo, proda vlastite laži, stvori sistem svojih interesa, nametne ih drugima, ugrozi tuđe interese i uživa u prevlasti. Tada će postati netko. Tada će i njega cijeniti, tada će imati pravo na zaštitu od napada, pravo na obranu. Tada bi bio čovjek. A ne sada dok tako odjeven prkosi toj masi koja mu nameće volju, i pokušava izgraditi vlastitu slobodu čiji je cilj oslobađanje samih predrasuda. Sada je samo prljava atrakcija grada.
I onda dok čitam konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ne znam dal da se valjam od smijeha, puknem od bijesa ili da se raspadnem od plača. Lijepo je zamišljen taj svijet, ali samo na papiru. Mogao bi se prevesti i u pjesmu poput Imagine. Jer to nije ništa drugo, neko samo zamisao. Zamisao koja bi se trebala ostvarivati, ali naravno nije moguća u svijetu tolikih autoriteta, u svijetu prevladavanja mase i medija, u svijetu u kojem se trči za profitom bez obzira na kakve moralne vrijednosti, u svijetu rijetkih pojedinca koji se usuđuju suprotstaviti sistemu i radi toga bivaju mučeni…
I dok našim kontinentom doslovno upravlja najveći autoritet, odnosno najmoćnija Amerika, našom državom predsjednik i vlada, našim gradom moćne mase ljudi, nama samima svi osim nas samih, ne možemo govoriti ni o kakvoj slobodi. A to svi znamo, i znamo to reći i žaliti se krivim osobama, i pri tome nažalost biti licemjerni moćnici. Jer, "svi smo mi jednaki, samo su neki jednakiji".
Post je objavljen 16.01.2005. u 22:29 sati.