Sama uživam sa slušalicama discmana na krevetu. Pjevušim "I feel it once again, it's overwhelming me, his spirit's like the wind, the angel guarding me, Oooh, I know, oooh, I know, he's watching over me...".
Aaaaw, dolazi mi stara u sobu. U ušima mi još odzvanja pjesma, dok stara počne govoriti nešto o školi, učenju and stuff (barem tako pretpostavljam budući da ju ne čujem). I tak me natjera da skinem slušalice, očito se nada da ju počnem doživljavati. Dovoljno je nabaciti umoran smješak i zakolutati s očima da shvati moju poruku -go away and leave me alone. I tak mene i staru u isto vrijeme (mene s još treštečim discmanom u ruci, a moju staru onak živčanu) prekida neka emisija na telki di je bila rječ o koncertu neke punk grupe. Prikazana je hrpa hard rokera i sl.
I sad... Okej bi bilo da je bilo kaj rekla, ali pitala me "A kakvoj grupi ti pripadaš? ha? Kaj si ti? Metalka? Punkerica? Di pripadaš?".
I to je trenutak koji mi je značio otprilike izljev mogza u pustinji misli...
Više mi nije do ničeg bilo i tiho izustim "Ja ne pripadam".
Okej, nije više ništ rekla. Samo je otišla. Uvijek otiđe kad kažem nešto na što nema odgovora ili komentara.
A meni je u glavi ostalo samo to PRIPADATI. Zar trebamo biti netko iz grupe, netko lažan a prihvaćen, da pripadamo? Zar trebamo radi nekog trenda slijediti stavove o kojima inače ne znamo više nego samo ih izreći? Kad smo prestali biti ljudi? Stara me pita tko sam ja, a ja joj samo oču reči "Ljudsko biće, kaj to nije dovoljno?" Zar trebamo imati neku etiketu ili oznaku da smo netko ili nešto? Danas se okrećem, i svi su etiketirani. Neki možda nose etiketu nečeg prividno moćnog pa ih oni ispranog uma slijede. Neki pak imaju etiketu koja je ofucana izvana te radi njene neprivlačnosti opet bivaju ne upoznati iznutra. Površnost... Predrasude... Gadi mi se svijet od toga svega.
Nisam više nitko. Nisam ništa. Moja etiketa je otpala? Nije je ni nikad bilo. Ne pronalazim se u tim masama. Ne pronalazim se u iskrivljenim mislima, ukradenim stavovima, sljedbenicima perverzija poput pranja duše i izbljeđivanja uma.
Možda ne vidim dalje od nosa, ali imam osjećaj da više nismo isti. Ljudi, više nisu ljudi. Ljudska bića su nešto drugo. Sebičnost, licemjerje, laž... postaju osnova svega. Bez toga ne pripadamo, bez toga smo nule u očima drugih.
Možda sam nula, ali nije mi žao.
Žao mi može biti samo nepovratnom putu svijetu ljudi koji su ljudi, a ne likovi i sjene ispijenih duša...
Ritam Nereda - Sjećanja
Kome da vjerujem,
Ova vremena su zla.
Ne izlazim nikud,
Samoća me ubija.
A kome da kažem,
Da ne mogu vise ni dan,
Lome me, gaze me,
Ja osjećam.
Pun sjećanja, krečem sa dna.
Gde je sve počelo, moram da znam.
Pun nemoći i prezira,
Tragam za istinom,
Pokušavam.
Iz pepela opet,
Ja ustajem,
Jaci nego prije.
Uspeli nisu,
Da izbrišu sjećanje.
Okružen ludilom,
čekam da nestane sve.
Sjećam se prošlosti,
Sjećam se istine.
Post je objavljen 04.01.2005. u 21:19 sati.