Oko mene hrpa ljudi, a ja sam sama.
S vremenom sam upoznala njihove stavove i razmišljanja. Približila se s rijetkim pojedincima. Postali su to prijatelji s kojima odem na kavu ili nešto slično. Volim ih slušati, baviti se njihovim mislima i problemima. Pratim što govore, uživam. Nakon nekog vremena postave mi pitanje kako sam. Sad se očekuje da napokon kažem nešto o tome kak sam i zašto sam tak. I dok mene u duši izjedaju muke, strahovi, dileme i pretpostavke, moj odgovor uvijek ostaje na istome "Dobro sam. Ne brini za mene". I znam da to nije način. Pretpostavljam da time automatski dajem atmosferu da je zbilja sve u redu. Ali to je valjda i cilj. A nema onih koji bi mogli prokužiti kako mi je zbilja. Očito nikom nisam dala priliku.
Ali sama to odlučujem. Baviti se njima, ne sobom.
Nedefiniran odraz lica. Nema smiješka, ni tuge. Ali samo izvana. Iznutra sam slomljena.
I am closing in my shells. This is like some kind of prison. But I´m not going enywhere. Here, I am alone.
I am not trying to find the way out. Because I am afraid of it. Is it exit through deep sea of broken illusions and felings, or way to the hell?
Najljepše je slušati i pomoći. I ne očekivati tu pomoć natrag. Ja ne očekujem više ništa. Tako izbjegavam razočaranja. Bar se trudim ne očekivati. Dok me neki glas iznutra nesvjesno potiče na suprotno.
Imagine. U moj mašti nema ničeg lijepog. Maštam o gorem, ne o boljem. Možda je to povezano s očekivanjima. Jer uvijek se nadamo onom o čemu maštamo. A ja se ne želim nadati boljem, jer ne želim izgubiti takvu nadu. Zato mi je lakše maštati o nečemu što bi me dokraja izjelo, o nečemu što bi me potaklo na vlastit kraj, ili bar blizu kraja.
Kad kad je teško odvojiti stvarnost od mašte. Jer moja iluzija, takva kakva je, često postane stvarnost.
Dođe mi da ne želim osjećati. Ne želim da drugi vide moje osjećaje. Jer što ako sam sretna, a netko radi toga nije? I opet, što ako netko vidi moj osjećaj tuge i zamara se s time? Ne želim to. Ne mogu to. Ne smijem.
Try to kill me, try to react. Try to forgive me.
My ocean is full of tears. Tears are becoming blood.
I just dont know what have I done so bad. This is corrusion of my soul. I do bad things only to myself.
I will be hurted , if you will feel better because of that. I will fought to feel pain for you, if you wont feel any of it. I need that to reast my heart.
And dont ask me anything. Answers could be lies.
Shvaćam… bitni su oni (frendovi u prolazu), ona (frendica za uvijek), on (smješten u dubini srca), drugi (koje svakodnevno susrećem)… ja nisam. Ne mogu si dopustiti da budem bitna. Jer ću se mrzit još više. I ako sam nekome bitna, ne želim da budem bitnija nego je ta osoba meni. Cijenit ću ljude kao do sad, ali rijetki su trenuci kada cijenim sama sebe.
I više ništa nije bitno.
I am spining in front of exit. My body hurts. That is place where my indefinite fantasy becomes reality. Every touch that you gave is pain. Every breath is disgrace.
Try to find me on the edge. Try to flow with me. Try to not drown. Just trying is enough.
Post je objavljen 10.01.2005. u 11:57 sati.