Dok stojim nasred ceste, sjedim sama u razredu ili pijem čaj u nekom kafiću moje misli kao magla otplove kroz svu tu gomilu koja me okružuje. Pokušam osluhnuti zvuk oko sebe, ali čujem samo tonu različitih isprepletenih glasova ne razlikujući priču jednog glasa od drugog… Gledam polako stvaranje jednog zajedničkog jauka zvijeri koja preplašeno vrišti u agoniji boli.
Pokušavajući pobjeći od tog razarajućeg zvuka trčim prema sjeni provalije, propadajući svakim korakom sve dublje.
Nestajem polako u toploj utrobi zemlje. Tamo nalazim potreban mir, samoću. Mjesto gdje uživam u svjetlosti tame, gdje me ne bole oči od sunca, gdje netaknuta priroda omamljuje svojim mirisom ljepote, a krikovi tišine se zaista čuju.
Hodajući sve laganije kao na oblacima, zaustavljam se na rubu provalije. Nalazim na zvijezdu sreće i poklanjam ju nekome tko ju je zaslužio, pružam zagrljaj nekome tko ga nikad dosad nije osjetio, ostavljam prozor otvorenim ne uskraćujući vjetru da puše i suncu da grije…
Brišem svoje tragove, pretvaram ih u prah. Kome je suđeno da me nađe tragovi mu nisu potrebni.
Skačem i pretvorim se u čistoću praha koja lebdi na nježnoj melodiji. Melodija tog neviđenog instrumenta čuje se sa samog dna. Bezbrižno me nosi, te spušta na more slobode. Ono koje me cijeli život oplakivalo i svakim doticajem stvaralo led ne dopuštajući da ga osjetim. Sada se smilovalo, očistilo moju dušu, naučilo me opraštati, te iskorijenilo moje uzdahe ogorčenja.
Melodija mi je tiho šapnula da ću plutati na glatkoj površini sve dok ne shvatim smisao, a tada će dopustiti da uronim u mekoću samog dna.
Pomislim kako imam sve. Ali ipak u presudnom trenutku osjećam kako mi komadić duše nedostaje. Komadić u obliku latice koja tek treba procvasti.
Lutam prošlošću i pokušavam shvatiti. Umorna sam od kopanja po zastarjelim ladicama. U trenutku iscrpljenja ostaje još jedna ladica. Zaključana je i nedotaknuta, baš kao ona mekoća mora. Tužno ju ostavim na mjestu i nastavim plutati.
Zaklopim oči i zamišljeno utonem u san ogrnut plaštem sretne boje. Možda ću jednom sanjati odgovor koji će me naučiti kako voljeti. Tek onda ću pronači put do nevidljivog ključa dubine...
Post je objavljen 12.02.2005. u 21:15 sati.