Sporim koracima tužno ulazi kroz vrata svojeg stana. Nešto je ubilo njenu zadnju svijetlu nit. Previše osjećaja je buknulo u njoj, te se pokušavalo osloboditi površine. Uzalud. Umorna je i ne može više ispraviti tužno lice.
Laktom se slabo osloni na drvenu, prašnjavu policu punu starudija. Nazire se metalna vaza s naslagom zmazanoće, istrošeni svijećnjak s uzorkom gotičkih rešetaka i prljavo zrcalo. Pogleda u njega i ne vidi ništa. Tek neki izobličeni odraz tame.
Začuje škripanje prozora koji se lagano otvori. Sobom prohuja ledeni val tišine. Tijelom ju prođu trnci dok se topla krv strmoglavi njenim venama. Odjednom zadrhti, i njena se ruka obruši niz policu. Tišinu prelomi tupi prasak starudija koje su se našle na podu. Pritisne hrapav zid iz kojeg isijavaju hladni uzdasi mrseći joj kosu. Spusti se zidom sve dok ne dodirne hladnoću samog poda. Drhtave ruke stavlja na njega, te se pokušava njima kretati. Puzajući se povlači podom i sa sobom kupi sve te vrištuće čestice prašine. Uz tijelo joj se provlače komadići razbijenog zrcala. Ne osjećajući to ide dalje. Gega se tako sve do kreveta. Jedva dižući ruku stavlja ju na krevet, te se osloni na njega uspijevajući se popeti. Legne u polukružni položaj i šćućureno drhti.
Crne latice njene duše polako padaju na svilene plahte. Hladan znoj probija joj kožu i lijeva duž tijela vlažeći ih.
Rukom slijepo traži nešto da se pokrije. Dotakne prozirnu deku i drhtavo je privine uz tijelo. Sluša vlastite uzdahe, teške i usporene.
Zubima pređe preko plavih usana i osjeti suhoću, grubost stjenjaka. Pokuša upiti gorku kap suze ispunjenu otrovom. Srećom, suze lijevaju bez muke…a otrov joj lagano prolazi grlom, ulazi u utrobu i polako pretvara žile u metalne cijevi koje joj lede krv.
Diše sve teže. Zrak se tromo odbija o njezin dušnik ispunjen parama zamrznutog otrova. Naposljetku, više ne ulazi. Previja i steže tanak vrat, stavljajući ruku na njega. Ne osjeća više dodir, samo osluškuje vlastite uzdahe davljenja. Prepušta se i ne opire smrti. Otrov ledi njenu unutrašnjost. Lagano, ne žureći se, njene suze uživaju hraneći se mjestom gdje su dosad bile zatomljene.
Ruka joj klone, a zatim polako nestaje, od vrška noktiju pa na dalje… isto kao i utroba. Nestaje cijelo biće, pretvarajući se u nevidljiv oblak tuge. Ne osvrće se, ne ostavlja poruku, ne kaže ni riječi…
Otpala je i zadnja latica.
Latice žalosti, ostale same, naziru se pod dekom koja je jedina upila njen miris smrti. Plačući ju zovu da se vrati. Vjetar nosi njihovu jeku ploveći nebom. Ali jeka ju ne pronalazi, samo polako vene.
Prozor se zatvori, te se soba ispuni toplinom.
Latice u vrtlogu polebde prema vrhu i zasjaju prozirnošću. Upiju se u zrak, i nestanu. Ali ne i njihov jecaj. On ostaje, zauvijek zarobljen, u sjeni sjećanja.
Post je objavljen 16.02.2005. u 01:13 sati.