Sunce je sramežljivo provirivalo iza modrih oblaka te davalo potrebnu toplinu, dok je lagani vjetar nježno ljuljao zelene vlati trave. Vlati su bezbrižno okruživale latice cvijeća i zajedno s njima širile zvukove proljeća. Svaki bi se cvijet isticao svojom posebnošću i jedinstvenošću. Pjevao bi svoju pjesmu i davao svoj odgovor.
U tu beskrajnu dolinu odgovora zalutala je djevojka, sjajnih očiju i svilene kose. Svojim jednostavnim, a istodobno posebnim izgledom, savršeno se uklapala u samu idilu prirodne ljepote. Zajedno s vjetrom lepršala je kroz tek ocvale cvijetove. Svakim korakom razigrano je zračila. Tražila je odgovor koji joj je trebao da se vrati u stvarnost. A ona, uživala je u tom traženju. Obožavala je miris svježine tog čarobnog mjesta…
Od cvijeta do cvijeta, mirisa do mirisa, odgovora do odgovora… skakutala je i upijala svu tu čistoću. Miris svakog od njih odavao bi joj nešto novo, neviđeno. Razgovor i ples s njima potaknuo bi ju na novi osmjeh, dodatni sjaj.
Neki cvjetovi skrivali su zagonetke, neki davali jednostavne odgovore. Ali ionako, nije se zadržavala dugo, bila je željna novih pjesma, životnih radosti.
Tako je išla dalje, svaki put.
Nakon nekog vremena lutanja i traženja umorila bi se, te legla. Ali uz svu tu ljepotu cvijeća osjetila bi i neku prazninu. Osjećaj da je nešto propustila. I znala je, došla je da ga nađe. Skriveni pupoljak tame. Odgovor koji vraća u stvarnost. Samo je trebala pomilovati njegov zeleni list, učiniti da se rascvjeta, zapjeva svoju pjesmu, te širi miris svoje slobode…
Ubrzo je udahnula je, a novi mirisi su je opet natjerali da luta i dalje.
Nesvjesno je prohujala kraj nevidljivog pupoljka, a njena mana učinila je svoje. Nikad se nije osvrtala. Za nju je postojalo samo naprijed, put u novu čistoću.
Tako traži, još uvijek. U dolini beskrajne mašte, kraj veselih melodija i primamljivih mirisa kušnje. Vesela i razigrana. Zarobljena i izgubljena.
Post je objavljen 27.02.2005. u 01:02 sati.