Biram između smješka i suza, pretvaranja i istine.
Svakome dođe taj trenutak kada se osjećaji više ne mogu čuvati zarobljeni u starim ožiljcima jada…
Ne podnosim ih… Sve te likove…
Ne da mi se više van, uopće, među njih, među gužvu.
Ne podnosim njihov pogled. A gledaju me, i pogledom izjedaju moju već napola osakaćenu vanjštinu.
Ne podnosim ni dodir. Pružajući im ruku osjećam se prljavom. Prljavština koja se usijeca duboko i širi se još dublje, dalje, snažnije… Sam dodir me boli.
Ne vjerujem njihovim riječima …Laži iz kojih se rađaju još veće... Melodije pokvarenih glazbala i mrtvih žica…
Stvarnost, ravnodušna zvjerka.
U svoj toj gomili stoke koje jure za nečim…
Osjećam se suvišnom.
Nepotrebnom.
Nestvarnom.
Umorna sam. Fali mi sna.
Mrzim se buditi. Kad se iznova budim, a stvarnost mi je opet pred očima, poželim snivati zauvijek. Svako jutro… bizarno jutro…u staklenim očima rodi se novo razočaranje. I raste, gomila se…
Volim mrak. Ne zamjeram ni hladnoći.
Kad padne moj očaj tame šećem mjestima koja zapravo ne postoje. Lutam od ulice do ulice, od grada do grada, od zvijezde do zvijezde…
Tražim… ne znajući put. Bez cilja, bez svrhe, ali tražim...slijepo.
Gdje li je to nešto? Nešto u čijem zagrljaju ne trunem, čiji mi dodir ne smeta, a šapat ne iritira…
Wish to deny it, but I can`t. I need it, someone or something… need a friend, someone to talk with. Without lies, pretend and same old haterd.
Često pokrivam svoje lice. I zamišljam, jedno više, ili manje…sve ostaje isto.
Sama… drhtući… jecajući… vrišteći… u tišini, tonem.
Nisam jaka. Divim se onima koji jesu.
Did they won?
And I´m not asking myself why, just keep answering why not.
Post je objavljen 22.02.2005. u 01:37 sati.