Nakon neprospavane noći zadnju nadu uništava joj sunce koje se kurvinski probija kroz neočišćeni prozor. Našla se u svojem krevetu. Višestano prevrtanje, mijenjanje jastuka i plahti nije joj pomoglo da njeno sklapanje oči rezultira snom. Bole ju kapci od blještavih slika i razmišljanja koja su tada prolazila njenom glavom. Tumaranja pohlepnih zvijeri nikako da prestanu. Samo postaju većeg inteziteta, još duljeg trajanja.
Mrzi prokletu nesanicu!
Osjeća kako krv pohlepno teče njenim žilama, sve brže. Neka unutrašnja energija oduzima joj sav kisik. Mržnja prema odvratnim gmižućim stvorenjima postaje sve jača. Stvorenja koja joj svaki dan sve više otupljuju kosti i stvaraju gnjusne misli… Gladna je njihove trule utrobe i ishlapljene krvi.
Tmurne volje miče plahtu i nasilno stavlja jastuk na glavu. Rukama ga snažno pritišće tako da što bolje zagluši vlastit krik. Krik ipak još odzvanja u glavi, poput metalnih zvona koja se obrušavaju niz savršeno oštru liticu. Krik je obrušio i staro stablo na samom rubu litice, a ptica koja je ponosno stajala na jednoj od grana sada bezbrižno leti, bez glave. Dodaje njena krila staroj kolekciji drugih pernatih gamadi.
Naglim pokretom tijela ščućuri se u kut kreveta. Hladan rub joj polako sjeće leđa, a polica kraj ruba nemilosrdno joj grebe ruku. Sklupčanim tijelom se lagano njiše. Duga kosa joj pokriva prednji dio lica, dopire sve do ogrebotina ruke. Lagano uplovi i primi boju bijesa.
Otvori širom oči i iz njih se iscijedi ledena suza opijena mržnjom. Čini se kao da će joj oči iskočiti iz skliskih kapaka. Polako se bijeli dio ispunjava tankim crvenim preljevima krvave rijeke. Dok se jedan dio mutnog potoka oblijeva niz dolinu njenog lica, ona naglo zarine ruke o mokru kosu. Prstima gnječi svaku ispucanu vlas. U šaci zamišlja jedno od bezvrijednih duša koje su joj uništile razum. Stišće što dublje ide, dok ne dospije do same srži. Ispucalim noktima probija kožu unutarnjeg dijela šake. Prstima prolazi tijelom vučeći par istrgnutih pramena tanke kose. Dospije do djelića gdje bi najradije ranila sve te maloumne štetočine. Istom snagom zarije krvave, slomljene nokte i poteže dalje. Poput starog hrđavog bodeža dopiru do samog mesa. Stvaraju pukotine u kojima se gomila prljava tekućina, cijeđeći se bez prestanka.
Pogleda se, te uzme jastuk i jecajući sjedne na pod. Lupa svom snagom o njega. U mislima svaki udarac zvuči poput udaranja šakom o prozor debelog stakla. Sve dok se staklo ne rasprsne i svaki komad ne završi duboko usjecan u raspadnuto tijelo. Naposljetku, ostaje još jedan komadić. Surovo visi s ruba prozora, poput kakve sige u spilji. Ne osjećajući oštrinu koja joj bode dlan, uzima ga i probode najdublje što ide. Osjeća kako ju ispunjuje. Kao što prokletog hašomana ispunjuje novi šut u trenutku kad je na dnu samog dna. Uzdah olakšanja ispuni prljav zrak oko nje.
Drhtaj tijela se smanjuje, zajedno s otkucajima srca. Još jednom teško uzdahne i ustane na teške kosti. Laganim korakom uđe u drugu prostoriju. Sjedne za stol i prijetvornim smiješkom pozdravi štetočine s kojima živi i dijeli zrak.
Post je objavljen 09.02.2005. u 20:45 sati.