Gdje je onaj vjetar koji je nekad govorio kroz mene, te svakom svojom, tišinom izrečenom, riječju oživljavao moje korake na putu do mašte?
Zovem ga, a ne pojavljuje se.
Šetnjom kroz ovo lažno postojanje naslućujem samo miris izgaženih latica, trulih grana na podu.
Ulica je tako prljava, bježim nekud dalje.
Evo i starog mjesta bivanja. Mora da je tu utjeha koju nalazim, svakog puta. Ali sve, sve je uvenulo. I ono uvenulo, vene još i dalje.
Mašta me napustila.
Nema ga. Nema nikoga. Sjene su noćas negdje drugdje.
Više ne sanjam.
Oni su mrtvi, ovdje, sada. Ispod zemlje na kojoj stojim.
Moji koraci nisu koraci. Dospijevam nikamo. Ne dospijevam.
Mrtvo je ono nešto u meni.
Tko je ugasio moje snove?
Nitko ne govori. Ništa se ne čuje, tiho je. Kako je glasna ova tišina!
Izgubila sam put kojim sam nekad išla dalje. Ne vidim ga. Gdje je nestao? Neka mi netko odgovori!
Zašto sada… Sada kada sam oslijepila. I kada ne čujem. Zašto noćas…
Zašto me mašta napustila?
Sada, u trenutku kada ne živim.
I što, što je čovjek bez mašte?
Umirem. Ali kako, kad već sam mrtva?
Nepomična i blijeda… Zar ne vide? Ne vide. Duh sam u ovoj noći. A oni, zaboravili su me položiti u zemlju. Na toplo, k njima.
Jer svi koraci, vjetar, te izmišljene sjene… umrli su prije mene.
Noćas, nisam ih uspjela oživjeti.
Post je objavljen 22.03.2005. u 00:21 sati.