Moon Maiden
27.04.2005., srijeda
Eternal love
|
Noć je bila mirna. Težila je jednom tonu, tonu tame. Zvijezde su postepeno gasile svoj gorući plamen, te postajale hladno, crno kamenje. Mjesečeva utroba upijala je svoju svijetlost, te ju zarobila. Crna mjesečina je koračala gradom, te polako gasila grad. Grad, postao je mrtav. Uzdah tame otvorio mi je oči. Prošla me neka ugodna struja melankolije. Osjetila sam da dolazi. Mogla sam čuti samo njegov i svoj dah. Moje oči i njegove bile su jedine žive. Moja duša i njegova jedine crne. Ostali smo samo nas dvoje, jedini kojima noć nije zaledila krv. Isparila su tijela sviju, osim predivne pojave mog prekrasnog demona i mene, anđela obojanih krila. Nekada su bila bijela. Sve su svijetle duše mrtve su Sve tople oči slijepe su Svaki nevin korak propao je Svaki bespomoćan uzdah ugušen je. Njegovi koraci postajali su sve bliži. Njegov dah sve me više omamljivao svojom vrištećom tamom. Osjećala sam ga blizu sebe sve dok nisam ugledala njegovu pojavu pred očima. Glatka kosa savršeno mu je padala niz ramena. Pogled koji se nazirao na tamnom licu bio je svjetleći. Kao dvije užarene kugle, ali modre boje. Ubojite za svaku čistu dušu, neodoljive svakoj sivoj, a u vlasništvu svake crne. Znala sam da ga mogu samo gledati. Pogled je bio jedino što sam posjedovala. Slušala sam njegov dah…tako smiren. Osjećala sam mu ruke, tako blizu mojih. Ali sam dodir…činio se predaleko. Nisam mogla slutiti koliko je zapravo blizu. Pomislila sam kako bi bilo osjetiti njegov dodir…uploviti kroz rijeku života ili zalutati u jezero smrti. Strah pomiješan sa radoznalošću. Ili bez straha. Ne znam. Željela sam osjetiti njegov vječan poljubac, makar on ugasio i moje postojanje. Željela sam…proliti svu svoju krv, makar me on ne bi spasio svojom kapi. Željela sam da su moja krila sama upila crnu boju moje duše. Željela sam…da nikada nisu bila bijela. Gledala sam njegove usne kako žele nešto reći. Mogla sam ga samo slušati bez da čujem što govori. Uživala bi u tom tonu moći i ljubavi. Progovorio je svojom dubokom melodijom glasa. Dodir moj odvest će te kroz tamu duše tvoje, Do mjesta gdje su tvoja bijela krila rođena. Tvoje oči vidjet će put vječnosti, Ali progledat će tek kada prvi tvoj korak padne. Darujem ti vrata teških okova, Ali pozlaćenih rubova. Krv tvoja ljubit će hladan pod, Ali i pronaći spokoj u srcu mom. Noćas, ljubavi, ubijam tvoj živi odraz, A prah će se pretvorit u život vječni. Nije dodir. Nije dah. Nije pogled. Nešto hladno i toplo, nešto grubo i glatko, nešto jezivo i mirno, nešto darovano i oteto. Obuzela me svijetlost koja me pržila, tama koja me gasila. Plesala sam kraj vrtloga smrti, nad morem života. Bila sam anđeo, igrala se igračkom. Zmija mi se šuljala iza leđa, a ja sam se u nju zaljubila. Moja crna duša vladala je rajem, a bijela krila lebdjela su paklom. Moj je vrisak lomio stakla. Moja krv je bojala sag. Prah. Vječne ljubavi. Postali smo jedno. Razdvojila sam svoje usne od njegovih. Kroz noći ćemo lebdjeti Ljubavlju se hraniti. Na mjestu začeća tama će vječno sjati A tuđe korake lomiti. Vrtovi crvenih ruža će cvasti Iz kapi sve prolivene krvi.  |
24.04.2005., nedjelja
Listening to the wind of change
|
Sjećam se kad smo se igrale zajedno. Kao djeca. Nas četiri, nevinih lica, bilo je nerazdvojivo. Naš dječji smijeh čuo se svuda oko nas. Sjećam se prvih slomljenih igračka, prvih svađa, prvog plača. I pomirenja. Bile smo djeca. Toliko bezbrižne, toliko vesele, toliko čiste. Nasmiješene. Sjećam se proslavljenih rođendana, godina koje su tekle. Sjećam se kako su stare susjede iz kvarta govorile Pogledaj ih. Kako će ti mali anđeli biti lijepi kad odrastu. Zajedno će izlaziti, ići u školu, upoznati svoje prve dečke… Vidi se koliko su nerazvojne… Sjećam se kako smo odjednom odbacile igračke najranijeg djetinjstva. Zamijenila su ih šetanja kroz park. Vožnja biciklom ili rolama. Sjećam se koliko smo željele odrasti. Ali još smo uvijek bile djeca maštaju o budućnosti. Sjećam se kako smo znale govoriti Moja kuća imat će tri kata. Ti ćeš živjeti desno od mene, ti lijevo, a ti iznad mene. Imat ćemo puno životinja, svaki dan ćemo se vidjeti i zabavljati. Naši dečki bit će prelijepi… Još uvijek dječja šaputanja, smijeh i bezrazložne svađe odjekivale su ulicom, iako sada i dalje od nje. Lagano su se pretvarala u put kroz odrasliji svijet. Sjećam se kako je vjetar puhao tada. Osjećam ga kako puše danas. Sjećam se kakva je melodija hranila našu dušu tada. Slušam pjesme koje volimo danas. Sjećam se kakve smo igračke čuvale tada. Vidim proroke kojim se igramo danas. Sjećam se kako smo željele u budućnost tada. Bojim se kada gledam tu nimalo sličnu budućnost danas. *** Odlazila sam k njoj, znale smo provoditi noći u razgovorima. Uvijek se doimala dominantnom. Nešto starija od nas, ali ipak s tada jednakim mislima. Bila je nasmiješena kad je god bila s nama. Voljela sam joj pomoći kada bi bila tužna radi teške situacije kod kuće. Nalazile smo utjehu i radost jedna kod druge. Od ranih dječjih problema, pa do tek početka spoznaje odraslijeg svijeta, bile smo zajedno u gotovo svemu. Bila je ona glasna i povodljiva. Ne znam kad sam ju zadnji puta vidjela. Odselila se prije već više godina, u naselje blizu mojeg grada. Kada je odlazila iz grada obećala je da će nas posjećivati. Nikada nakon toga nije pozvonila na vrata, nazvala na telefon ili pokazala želju da odemo na kavu kad bi nas srela. Nisam znala što se s njom događa, nisam niti mogla znati. Samo sam se nadala da će pronaći ono što je tražila, te da je sretna na drugom mjestu, među novom okolinom. Vidjela sam ju od tada par puta u gradu, oko škole, u kakvom dućanu. Pozdravile bi jedna drugu. Ništa više. Prije par mjeseci čula sam da je trudna. Udaje se. *** Tata joj je umro još kada je bila dijete. Njenoj majci bilo je teško uzdržavati i nju i njenog starijeg brata. Ali ipak, zajedno su uspjeli osvijetljeti svoj život. Iako je svijetlo bilo prividno. U njezin dom smo odlazile na igru. Bila je uvijek veselog i živog karaktera. Imala je toliko energije. Uvijek je bila ona koja bi govorila šale, tjerala nas na smijeh i što više igre, izvodila ludosti i ničeg se nije bojala. Njen veseo glasić uvijek bi nas razbudio. Bila je ona gotovo bezbrižna. Moje je godište, ali uvijek se činila mlađom. Tijekom godina prilike su nas razdvojile. Krenula je u školu u susjedni grad. Postala je druga osoba. Vidjela sam ju jučer. Često ju vidim na cesti, ili pak vani. U društvu je onih kod kojih se ja sama nekad znam priključiti vikendom. Iako, ona je otišla sasvim dugim putem. Pozdravimo se, pitamo jedna drugu kak život, iako već i same znamo da će odgovor biti Ide, bez obzira dal smo sretne ili ne. Ne otkrivamo si ništa više od toga. Iako znamo i više nego bi trebale znati. Nešto me prolomi kad ju vidim na tripu, ili nečemu... Iako, ne čudim se više. U ovakvom gradu ne preostaje puno alternativa. Ona je odabrala onu kojoj većina mladih dođe u susret, neki utonu u nju, neki ju odbiju. Ona tone. Tužno je to kada ju bespomoćno gledam kako ide cestom, s crnom kapuljačom na glavi, u strahu od onoga što je malo prije uzela i progutala, ili možda još nešto gore. Gledam kako bježi od stvarnosti. Mogu proći pokraj kad je na nečemu pa me ne prepozna, mogu si reći da je sve ok, da tu ništa ne mogu…jer znam da smo odavno ugasile svijeću našeg prijateljstva, da naši razgovori nikad neće biti ono što su mogli biti, da je uzaludno ako joj idem bilo što reći… Na kraju...bespomoćna sam u puno toga. Kad-tad…izvući će se ona iz toga. Nadam se, moram vjerovati u to. Možda kad završi školu, te shvati da ovakav život kojim je krenula nema smisla. Da ju ovo uništava. Jedino ona sama može to shvatiti. Nadam se da nije duboko u tome, te da će shvatiti da je taj put u dubinu uništava. Inače, tko sam ja da joj sudim... *** Odlazile bi zajedno u prirodu, otkrivale nove stvari, čudile se njima i uživale u njima. Jednako smo uživale u razmjenjivanju igračaka kao djeca, kao i u šetnjama kroz grad praveći se da odrastamo. Svađale smo se i mirile. Ali ništa nas nije moglo razdvojiti u konačnosti…bar smo u to bile uvjerene. Svaki dan imale smo o nečemu pričati, a kad bi došle iz vana još bi pričale na telefon. S njom sam bila najbliža. Upoznale smo se prve i zadnje se razdvojile. Postepeno. Starija od mene godina dana. Krenula u dalje u školu… Nekako…sve manje viđanja, sve rjeđi razgovori, sve više tajna i ciljeva koje nismo više povjeravale jedna drugoj. I tako, s vremenom, postale smo stranci. Ne znam o njenom životu isto koliko i ona ne zna o mojem. Ono što vidimo samo je vanjska slika. Obje znamo da to ništa ne govori. Vidimo se u školi, na cesti… Drugačiji su nam putovi koje smo same odabrale. razdvojile smo i mišljenja, i interese. Bar one za koje smo još tada znale i koje smo si govorile. Sada ni to. Pozdravimo se, tu i tamo razgovaramo na par minuta. O općenitim stvarima, na koje već unaprijed znamo odgovore. Ne vidim ju vani. Možda jer ni ja nisam baš često vani. Ili zato jer smo se u potpunosti razišle s krugom osoba s kojima smo kolko tolko bliže od drugih. Ona je možda ostala i jedina normalna od svih nas. Mislim da je jedina koja razumom ide kroz život, te preskače dijelove u koje smo uplovile mi ostale. Možda… Ne poznamo se više. *** A ja, ja sam četvrti svijet. Nekada, živjele smo u istom. To je vrijeme prošlo. Sada svaka stvara svoj. Za tuđe, samo smo promatrači. |
21.04.2005., četvrtak
Revival in sin
|
Probudila se na velikom krevetu. Svilene plahte gladile su mi tijelo dok je do mene dopirao blagi miris ruža. Lagano sam otvorila oči i uživala u preljevu boja, od nijansa crvenih plahta do crnih obrisa ormara s knjigama. Latica jedne od ruža letjela je zrakom. Sve dok se nije zaustavila na jastuku do mene. Primila sam laticu i pustila ju da sklizne niz moje potpuno bijele prste. Dah vjetra odnio ju je dalje. Ustala sam i odabrala tamno crvenu haljinu. Pustila sam da mi svila dopre do kože, te uživala u toplini i glatkoći pripite haljine. Poletno sam došla do balkona ukrašenog antičkim stupovima, te osvježenog grmom ruža. Još jedan dah vjetra prošao je sobom, te mi je haljina zaplesala dok sam gledala onu laticu kako uživa u slobodi te lagano leti u noćno nebo. Zatvorila vrata balkona, te se zavrtila oko sebe. Uživala sam u tom čarobnom plesu, te čaroliji boja koje sam stvarala na haljini. Vrškom prstiju prošla sam preko knjige koje sam sinoć ostavila napola otvorenu, nedovršenu. Knjigu je pokrivao crni, svileni šal, lagano lepršajući. Pogledom sam prošla preko prašnjave police s još mnoštvo nepročitanih knjiga, te se nasmiješila. Lagano sam dolepršala do crnih vrata s niskim reljefom izrezbarenih ruža. Primila sam kvaku, te bez imalo napora otvorila vrata. Nije se čuo ni šapat, ni dah, ni korak. Dolebdjela sam u dugačak hodnik. Osjećala kako se vrata iza mene zatvaraju, ali nisam čula ništa. Sjetila se da sam u sobi ostavila šal , ali se nisam vraćala jer mi je istog trena misao obuzeo hodnik s staklenim pločicama koji se prelijevao iz nijansa sivih prema crnoj boji. Pločice su blistale, te dobivale svaki tren i lagani odsjaj zastora koje je oživljavao vjetar. Nisam ga Osjećala. Zastori su bili boje moje haljine, gotovo istog uzorka. Jedino što sam mogla osjetiti bila je njihova glatkoća. Provirila bi iza njih, ali nešto me vuklo dalje, na kraj hodnika koji je izgledao kao da mu kraja nema. Lebdeći kroz hodnik sve je postajalo nekako tamnije. Sve dok nije potpuno izgubilo odraze boja, te su ostale samo nijanse crne. Jedino su se haljina i bljedilo moje kože isticali tom galerijom mračnih sijena. Lebdjela sam i dalje, u mrak mraka. U blizini sam ugledala neko mutno sivilo. Pružila sam ruku, te kao da sam pokušala dotaknuti to nešto. A moji prsti samo su prošli kroz tu maglu. Mislila sam odustati, ali ona je u tom trenu prihvatila moju ruku. Osjećala sam kako mi obuzima tijelo i pokušava me voditi dalje. Prepustila sam se. Sada je magla lebdjela i nosila me. Idući dalje hodnik je postajao sve širi, a zastori su postupno nestajali. Kao da ih je gutala crna boja zidova, te zarobila. Osjećala sam maglu da me kako me i dalje brižno čuva, te vodi na suđeno mi mjesto. Sada je široki hodnik postajao prostorija u kojoj više nisam mogu razlučiti gdje završavaju zidovi. Više se nisu vidjeli. I njih je upila tama, te rastopila u zrak. Odjednom osjetila sam kako magla počinje slabiti, te kako me pušta da dalje sama lebdim. Željela sam se osvrnuti da sada ja nju povedem za ruku, ali me silom povukla tama. A moja haljina na blijedoj koži još je uvijek imala jasnu boju, kao da je obrubima odvojena od mraka. osjetila sam neku novu čaroliju zraka, kako joj se približavam. Ovaj put, kao da je ovo čarolija straha. Ali, nisam se bojala, još uvijek. Tama me nije plašila, već sam joj se prepustila i dalje. Idući još dalje počela sam osjećati poznati miris ruža. Melodiju tišine koja je cijelo vrijeme bila priljubljena u prostoru razbila je sonata latice. Tek se sad čula. Tiše, pa vodeći me dalje, sve glasnije. Prekidna melodija sada je bila stopljena s tamom. Zajedno su mi pokazali put koji je u meni budio izgubljenost vlastitog doma. Ali, sigurna u njih, sigurna da me vode na mjesto koje trebam doživjeti…vjerovala sam im. Sonata je promijenila oblik, te postala plačuća. Odjednom, više nije bilo puta. Mrtva svijetlost pala je na sada kamene pločice, crne. Napola pročitana knjiga uspavano je ležala kraj mrtvog tijela. Blijeda koža nije disala pod haljinom uprljanom krvlju. Došla sam do beživotnog tijela, te maknula mrtvo crni pramen s lica. Lice je tupo gledalo prema meni. U mojim ledenim očima ležao je odraz djevojke, mrtve, na crnom kamenu, s nedovršenom pričom - još sinoć, odraz mene. Djevojke mojeg lica, moje duše, te mojih neispunjenih snova. Znala sam. Život njen, kratak i bijedan, nasuprot je mojeg, sada vječnog. Vratila sam pramen preko njenog lica. Latica je pala kraj njene glave, plačući. Upravo ona latica, moja vodilja. Latica magle, tame i plaća. Ostala je mrtva oplakivati. Okrenula sam se prema hodniku kojim sam došla, te Lebdeći krenula prema svojoj sobi, nedovršenoj knjizi moje vječnosti. Znala sam put, te polako upoznavala svaki skriveni kutak dvorca, mojeg doma. Svaka slatka kap krvi pretvorit će se u zagasitu crvenu boju mojih usana i skrletni odsjaj na mojoj koži. Svaki dah postat će magla koja će me voditi ovim dvorcem moje vladavine. Svaki san bit će dio nove napisane priče. Svaka bijedna duša postat će moja utroba, a tek one koje to zavrjeđuju postat će moje sluge. Ovaj hodnik bit će i tama i svijetlost, i mržnja i ljubav, i zlo i dobro, u jednom. Ovaj dvorac postat će ja.  |
18.04.2005., ponedjeljak
Our life is in our hands
|
Krenula sam u noć. Kroz ulicu mašte sakrivene u stvarnosti, tame rođene u svijetlosti, magle pronađene u bistrini. Opuštena kraj vjetra, mutno plave noći, zvijezda i mjeseca… Slika. Potpuno jasna, ali ipak nanosi maglovitog bude čaroliju. Noć... čudnija no obično. Pogled mi je pao na kamenčiće, na samom tlu. Pa se stopio u nebo. Pa zalutao u grane drveća. Disala sam, polako i mirno. I zvijezde, i mjesec, i zavodljive grane drveća bili su živi. Pozivali me u život. Zatvorila sam oči da potražim bistrinu, nakon što iz ponovo otvorim. Odjednom, pogled je postao drugačiji. Osjetila sam blizinu samoće. Približavao se kaos mog uma, crni kaos. Kao da plava više noć nije postojala. Mjesec i zvijezde kao da su izblijedjeli i polako nestajali. Kao da je vjetar odjednom prestao puhati. I sve je utihnulo. Osim crnog kaosa mojih misli. Sama. Bez osjeta na koži. Bez igre vjetra. Bez tonova mržnje i ljubavi, tuge i sreće. Samo praznina. Praznina me lovila. Strah za petama. Kao san mojih misli. Stajala sam ukopana. I sve je stajalo sa mnom. Minute, sati… nisu prolazile. Željela sam otvoriti oči, osjetiti vjetar, krenuti. Željela sam da vrijeme krene. Korak niz ulicu, dalje od praznine, dalje od straha. U korak s vremenom. Otvoriti oči nije teško. Ali dopustiti da vidim je želja moje duše. Dopustiti sebi da budem ono što sam oduvijek. I krenula sam. Kao iz sna u san. Ponovo sam osjećala. Ponovo sam vidjela. Pronašla sam bistrinu u srži kaosa. Moja duša me nikad nije napustila. Neću ni ja nju. Krenula sam niz ulicu koja znači vrijeme. Kroz prolaz budućnosti, obavijen crvenim plaštom, kojim nestaje ono iza, a gradi se ono naprijed. Ono što je trebalo biti bilo je, a sve što treba biti bit će. Sreća nakon tuge, ljubav nakon mržnje, život nakon smrti. A oživjeti nakon smrti teže je nego živjeti. Svaka ulica ima svoj kraj, ali mojoj je vrijeme da ne preskaće onaj dio do kraja. Dio ispunjen svime što me oblikuje. Dio radosti koja kad tad dolazi, nakon boli.  |
15.04.2005., petak
|
* * * There is silent in childs wound... Asking myself what have I done wrong today, Searching for reason why should I tell them sorry And for what and for who should I stay… Why should I stay in this box of fear And why I don`t see any other way… Is it too far or maybe just too near. I`m trying to understand what has been so wrong… But their shouting is louder that my thoughts. Only thing I can is write it down, like a song. I have no need to show them my grievous face Couse nothing wont help them to understand How I`m scared and alone, thinking I`m disgrace. But I don`t even have to hide my tears which are breaking Couse they are blinded and blinded they will stay… Like I`m blinded to- I`ve never seen my waking. This is dream … I have a broken sleep It`s making me mad… I can`t wake up… and It reminds me, I`ll never feel somehow but sad. Maybe I can put smile on and ignore this nightmare, But inside there will always be utopian roar Ending nothing but tragedy. Now, they may see me like a vagrant, rigid and weary. But they don`t hear childs weeping tune which is wilting slowly Same as unwise voices. Sometimes they are scary. Oh, but I`m still thinking…there must be something I`ve done wrong today Couse they are shouting still And there is unrest in words which they say. Oh, plenty of words… I can`t recognise their meaning Am I foult… Have I done something bad or wrong… They are always wining. Time is runing… Im too slow for it… I`m growing up…but still I am just a child… And shouting has never stopped… Now I`m asking my rusty toy, While waiting for silent to come, What is like to fell a joy. No answer comes and no other choice I have… I`ve done nothing today… But still I`ll be punished. Couse I`m winded…There`s no other way… Without smile I`ll stay here when they leave this room. Their voices will shouting still And nothing but wound they`ll become. They`ll close this door And I`ll be thinking how beautifull silent is coming… Knowing how spirit of mine is week…too week to kill, But too hurted to ignore and to fell. There are plenty of ones which are dead… Plenty of ones which are alive… But only one is half of both- me. You might try… but you won`t understand… Don`t bother… You`ll forget it tomorrow, you`ll see… Like I`ve forgot to shoot my head. And they`ve forgot to do the same. And there is no other way… Wound they will become. Here comes silent. * * * Evo, dobih malo inspiracije na engleskom :)... Nije baš nešto...gramatika me hebe, ali okej... Who cares... (Np. Metallica- So what) Preživjela sam ovaj tjedan. I za čudo, sve je bilo relativno okej... Sljedeći tjedan bude gore :D... Danas navećer idem u kazalište... Ana Karenjina. Moglo bi i to biti dobro. Nadam se da bude... Zanimljivo bar. Discman, nešto za jesti, nešto za piti... Da, bude dobro u kazalištu...i do kazališta...i poslije kazališta... (yeah, sure) Trebala sam si sad kosu ofarbati... nije mi se dalo... neda mi se. Već imam tu boju tjedan dana...ali, neda mi se ništ... Oh well... toplo je vani, sunce and stuff... A kome bi se dalo nešto raditi? Neda mi se trenutno niti više bulazniti. :) Čitamo se... I evo vam još jedna sljikica. Ide uz pjesmu ili kaj je to već gore napisano :)  |
12.04.2005., utorak
|
Zadnjih dana vas nisam stigla čitati, komentirati, odgovoriti vam… ništa… Nisam imala vremena biti za kompom, doma su me neprestano gnjavili čim bi bila na netu više od 15 minuta ili čim bi samo bila za kompom bez obzira što radim… užas. Nije da je sad nešto drugačije, ali bar sam našla vremena da ovo na brzinu napišem… I nadam se da budem uspjela u međuvremenu obići sve propuštene blogove. Ne znam zašto sam obrisala onaj donji post… možda jer sam previše rekla… Nisam se osjećala dobro. Too personal I think… Možda nekad ne kužite moje postove. To je većinom namjerno. I to što nisam dovoljno jasna. Shvatila sam da zapravo ne želim biti dovoljno jasna. Jasna sam možda samo onima koji su u jednoj od situacija bili, pa su se prepoznali. A ostali…mogli bi samo nagađati. Opet onaj neki strah kao da sam pod cenzurom…ili nešto takvog. Možda neobjašnjivo. Zapravo možda i nije. Mogla bi to objasniti, ali vjerojatno bi nakon što objavim editirala post. Zapravo…došlo mi je da obrišem blog. Ali, mislila sam, čemu to? Ovo mi ionako služi za to da se ispucam, kolko mogu. Ipak neke stvari ne mogu reći baš kad bi mi trebalo da kažem i da se ispucam, ali imam za to hrpu papira doma. Iako ostaju ne pročitani, bar to izbacim na taj papir. Često ih i bacim, što je zapravo šteta jer kad malo razmislim, jer bilo je tu dosta toga u što bi uložila truda i što bi ispalo, po mojem mišljenju, lijepo za sačuvati. Uopće ne znam ni zašto sad o ovome pišem… došlo mi je valjda. Zar uvijek moramo imati neku razlog zašto nešto pišemo? Ako jednostavno ide riječ za riječju, neka tako bude. Živcira me kad drugi traže neko posebno značenje u tome svemu…nekad je jednostavno tako napisano kako nam je došlo. Grubo ili glatko bačeno je na papir (u ovom slučaju na ekran) jer su nam riječi dolazile jedna za drugom, ideje za idejom, slike za slikom. Došlo nam je. Za 5 minuta možda bi nam došlo nešto drugo. Uh, vidim da ovo što pišem nema više smisla :). Zašto imam tako dosadnu sestru? Zar ne mogu nešto pisati, čitati, nositi u vrećici kad idem van, odjenuti se kako hoću, biti u prostoriji sama kojih pola sata…a da ona mene ne kontrolira ispitkivajući me kaj to pišem ili čitam, kaj mi je to u vrećici, kakvu to majicu imam, ili što to sad ja radim… Ne kužim. Jel to briga? Ili što? Ili samo njezina potreba za kontrolom nekoga? Možda sam postala paranoična…ali imam neki osjećaj kao da mi sve provjerava…kao da će mi čim izađem iz stana ići prekopavati po stvarima, naći blok i papire na koje zapisujem svašta, naći moje crteže, vidjeti neke sitnice koje sakrivene čuvam kao uspomene, te čak nekim slučajem naići na ovaj blog… Da, mislim da zbilja postajem paranoična… Ne, mislim da to već odavno jesam. Obično bi se netko žalio na takve roditelje, ali moji roditelji ipak poštuju bar ono što ne vide (a ono što mojom nepažnjom vide, aaa, ne prođe većinom dobro). Odnosno, vjerujem da ne bi preokrenuli sobu samo da pronađu nešto od gore navedenog. Ili možda bi. Možda već jesu. Ne, ne bi do podnesla. Da su to našli mislim da bi se drukčije ponašali. Ili možda su pronašli, pa dobro glume… Aaaa, ljudi, vidite kaj mi radi paranoid? Ili kak da to već nazovem, ne znam… Hm, skužih da sam dosta toga izbulaznila. Ne trebate čitati ako vam je naporno :p. I da, škola. Još se tu i tamo uspijem izvlačiti. Ali, ipak, nejde to vječno. Nažalost se budem morala primiti malo više učenja. Zapeti za neke predmete, ako želim da me doma manje gnjave. Iako znam da se budem izvlačila još i dalje, moram, ali zbilja se moram natjerati da bar nešto naučim od tih beskorisnih informacija koje budu mi ionako isparile za koji tjedan. Počela sam s lakšim predmetima, s manje gradiva. I riješila to. Možda se javim, tek toliko da se riješim toga. Iako sumnjam da se budem javila. Manjak samopouzdanja…ili tak nešto. A iz nekih predmeta imam zaostatka po 100 stranica. Ne sjećam se kad sam si dopustila toliko zaostatka. I sad mi se to sve bacilo na hrpu i ne znam od kud da počnem. A moram početi ako želim proći razred s bar istim prosjekom kao što sam prošla polugodište. Na početku sam namjeravala popraviti, sad mi je cilj zadržati :). Heh, kad malo razmislim, uvijek je tako. Na početku bi uvijek bila ambiciozna, a čim bi došlo nešto gradiva radila bi po starom… pustila si glazbu, sjela za komp ili otišla se prošetati, umjesto da bar pogledam što imam sljedeći dan po rasporedu. Eh, to vam je samodisciplina :). Iiii još nešto. Meni je smiješno kad neki ljudi misle da znaju sve. Znate, ono kad si nešto umisle da znaju i radi toga se osjećaju nekako nadmoćno, autoritativno. A zapravo nemaju pojma o tome što su mislili da su upravo otkrili. Nemaju ni najmanje ideje što bi to zapravo moglo biti. Zapravo, ispadaju jako glupi :D. E pa, smiješno mi je. Ne znam kako je vama. Pozdrav ljudovi ;) |
09.04.2005., subota
Liar
Nemojte me pitati zake sam izbrisala post... nije mu jednostavno mjesto tu...  |
05.04.2005., utorak
The Kurt Cobain Memorial (20th February 1967 - 5th April 1994)
 "The duty of youth is to challenge corruption." "Drugs are a waste of time. They destroy your memory and your self-respect and everything that goes along with with your self esteem." "I'd rather be hated for who I am, than loved for who I am not." "I'm so happy because today I found my friends - they're in my head." "I'm too busy acting like I'm not Naive. I've seen it all, I was here first." "If it's illegal to rock and roll, throw my ass in jail!" "If you die you're completely happy and your soul somewhere lives on. I'm not afraid of dying. Total peace after death, becoming someone else is the best hope I've got." "If you ever need anything please don't hesitate to ask someone else first." "It's better to burn out, than to fade away." "My generation's apathy. I'm disgusted with it. I'm disgusted with my own apathy too, for being spineless and not always standing up against racism, sexism and all those other -isms the counterculture has been whinning about for years." "Never met a wiseman if so it's a woman!" "The worst crime is faking it." "Thought the sun is gone, I have a light." "Wanting to be someone else is a waste of the person you are." "Rather be dead than cool." ... |
04.04.2005., ponedjeljak
Tko bi rekao da se ispod jednog blagog lica krije toliko mržnje...
|
... Sva ta mržnja i gadljivost me toliko proždiru da me ima sve manje. A onda se pitam od kud to? I ne trebam čekati dugo odgovor. Dovoljno je samo da se prisjetim nekog događaja prije par dana, pročitam koju poruku u mobitelu koju sam možda zaboravila izbrisati, sjetim se što se od mene očekuje od kad sam u to sve zaglibila… Sve. Više ne znam ni definirati taj osjećaj. Ne znam dal je to neka živčanoća, mržnja, očaj, gađenje ili samo jedno veliko ništa. Rekla sam sama sebi- nikad više. Ali nije to prvi put. Više sam puta to rekla, pa bi se iz nekog bijednog razloga poput grižnje savjesti prema nekim ljudima vratila na staro i dopustila da vode moj život. I kad bi se vratila na taj početak, već bi drugi dan ili ponekad već nakon par sati shvatila koliko sam zapravo slaba jer si to dopuštam. Dopuštam si da zbog radim stvari koje prezirem, dopuštam da me te stvari prividno omame, te nakon svega da pridonesu još većoj mržnji. Ne znam… Ovog puta sam ponovo donijela neke odluke. Predobro znam da bude mi teško, možda i teže nek mi je prije bilo kad sam opet pokleknula pred grižnjom svoje savjesti, ali isto tak znam da moram uspjeti. Mrzim mržnju i zato moram ojačati. Mržnju prema svemu Tome, mržnju rođenu upravo u Tome, a uništenu jedino bez Toga. Znam da vama koji ovo čitate sad ništa nije jasno. Nije ni bitno. Nemam toliku slobodu pisanja da bi sad cijelu stvar iznijela ovdje na čisto, bez prikrivanja glavnih činjenica, nego pišem glupe natuknice koje zapravo ništa ne govore. Osjećam se kao pod kakvom cenzurom dok tu pišem, pa shvatite da cijelu situaciju namrem iznijeti kakva je pa niti ne očekujem da sve ovo gore shvatite. Isto kak i doma. Toliko sam naučila skrivati neke stvari, npr. crteže, pjesme, tekstove, svu moju kreativnost (ja to nazivam ispucavanje frustracija), samo iz razloga jer je sve to za njih ionako neprihvatljivo, čudno i neshvatljivo. Možda se to odrazilo i na svijet vani, sigurno je… Ali, opet kažem da uopće nije bitno. Iako je jako bitno, ali bitno je samo jer se ja tak osjećam kak se već osjećam, a to vašim životima ne znači ništa. Pa opet dolazim na to da nije bitno. Moram naučiti ponovo vratiti vjeru u sebe. Teško je ispuniti neke ciljeve ako u to ne vjerujem. A ja trenutno ne vjerujem previše. One odluke koje sam negdje na početku spomenula budu opet pale u vodu ako nemam te vjere. Znam da bude me mržnja toliko izjedala dok me više ne bude bilo. I zato…pustite me (ne doslovno vi ovdje, nek svijet) da živim kao čovjek, pustite me da sama oblikujem svoj život i ono u njemu, te da ako i ima greške u tome pustite me da ih sama uvidim. Ako niste znali nitko nije isti po karakteru kojeg oblikuje godinama, svatko je individualna osoba, a tek oni koji slijede lažni privid dobrog i sretnog života tijekom oblikovanja svog identiteta postaju klonovi zaraženi nekim idealom američkog sna, a ni sami nisu svjesni da je to zapravo noćna mora i da su to svoje oblikovanje identiteta svjesno ili nesvjesno dali u ruke totalitarističkoj masi. Zapravo, svi mi jesmo takvi, htjeli ili ne htjeli. Ali budući da na ovom svijetu žive samo prilagodljivi, jer neprilagodljivi umiru, dajte mi bar da budem u što manjoj mjeri takva, a u što većoj čovjek. Evo, mislim da ipak to malo vjere imam, bar se nadam (iako se mrzim nadati)… Da, nadam se da nisam tolko slaba kolko mislim da jesam. ... |
|
Još uvijek neznam di mi je dom. Ali sam shvatila da je jedini način da ga nađem taj da ga nađem upravo ja sama, a ne drugi za mene... A i s vremenom ću shvatiti gdje mi je srce, na koju stranu treba ići, koji put treba odabrati, te gdje treba stati. Lutam i dalje, nekad mislima, nekad ulicama... Tražim i tražit ću. I kad ga nađem, možda ću tražiti i dalje. Možda iz same želje za lutanjem... ne znam. Neki kažu da je dom tamo gdje je srce, ali... "And the last thing I see is my heart Still beating Breaking out of my body And flying away Like a bat out of hell" Kužite...? U biti...nadam se da ću putem naći svoje srce. I ako ga ne nađem, bitno je pokušati, ne...? (Ovo je odgovor na donje komentare. Inače... Thnx pjupls...na lijepim komentarima, utjehi... cijenim to... Budite mi pozdravljeni...) |
02.04.2005., subota
|
Brujaju glasovi. Poznati i nepoznati. Glasniji i tiši. Čuje se smijeh. Iskren, prpošan, prijateljski. Valovi tuđih riječi dolaze poput magle. I odlaze. Ponovo smijeh. I dim. Vesela lica u dimu. Zadimljen polumrak. Pogledi upućeni svima. Cakljenje živih očiju. Stih za stihom. Pjesma za pjesmom. Buka. Koraci. Teži ili lakši. Bliži ili daljnji. Isto je. - - - - - - - - - - Jedno lice. U mraku. Zaklonjeno. Jedan krik. Neizrečen. Zarobljen. Jedne oči. Mrtve. U suzama. Jedan osmijeh. Prijetvoran. Prisiljen. Jedna sijena. Bez pratnje. - - - - - - - - - - Pogledam se u prljavo staklo. Želim otići. Ali gdje mi je dom?  |
