Marketing
Revival in sin
Probudila se na velikom krevetu. Svilene plahte gladile su mi tijelo dok je do mene dopirao blagi miris ruža. Lagano sam otvorila oči i uživala u preljevu boja, od nijansa crvenih plahta do crnih obrisa ormara s knjigama. Latica jedne od ruža letjela je zrakom. Sve dok se nije zaustavila na jastuku do mene. Primila sam laticu i pustila ju da sklizne niz moje potpuno bijele prste. Dah vjetra odnio ju je dalje.
Ustala sam i odabrala tamno crvenu haljinu. Pustila sam da mi svila dopre do kože, te uživala u toplini i glatkoći pripite haljine. Poletno sam došla do balkona ukrašenog antičkim stupovima, te osvježenog grmom ruža. Još jedan dah vjetra prošao je sobom, te mi je haljina zaplesala dok sam gledala onu laticu kako uživa u slobodi te lagano leti u noćno nebo. Zatvorila vrata balkona, te se zavrtila oko sebe. Uživala sam u tom čarobnom plesu, te čaroliji boja koje sam stvarala na haljini. Vrškom prstiju prošla sam preko knjige koje sam sinoć ostavila napola otvorenu, nedovršenu. Knjigu je pokrivao crni, svileni šal, lagano lepršajući. Pogledom sam prošla preko prašnjave police s još mnoštvo nepročitanih knjiga, te se nasmiješila. Lagano sam dolepršala do crnih vrata s niskim reljefom izrezbarenih ruža. Primila sam kvaku, te bez imalo napora otvorila vrata. Nije se čuo ni šapat, ni dah, ni korak.
Dolebdjela sam u dugačak hodnik. Osjećala kako se vrata iza mene zatvaraju, ali nisam čula ništa. Sjetila se da sam u sobi ostavila šal , ali se nisam vraćala jer mi je istog trena misao obuzeo hodnik s staklenim pločicama koji se prelijevao iz nijansa sivih prema crnoj boji. Pločice su blistale, te dobivale svaki tren i lagani odsjaj zastora koje je oživljavao vjetar. Nisam ga Osjećala. Zastori su bili boje moje haljine, gotovo istog uzorka. Jedino što sam mogla osjetiti bila je njihova glatkoća. Provirila bi iza njih, ali nešto me vuklo dalje, na kraj hodnika koji je izgledao kao da mu kraja nema.
Lebdeći kroz hodnik sve je postajalo nekako tamnije. Sve dok nije potpuno izgubilo odraze boja, te su ostale samo nijanse crne. Jedino su se haljina i bljedilo moje kože isticali tom galerijom mračnih sijena. Lebdjela sam i dalje, u mrak mraka. U blizini sam ugledala neko mutno sivilo. Pružila sam ruku, te kao da sam pokušala dotaknuti to nešto. A moji prsti samo su prošli kroz tu maglu. Mislila sam odustati, ali ona je u tom trenu prihvatila moju ruku. Osjećala sam kako mi obuzima tijelo i pokušava me voditi dalje. Prepustila sam se. Sada je magla lebdjela i nosila me. Idući dalje hodnik je postajao sve širi, a zastori su postupno nestajali. Kao da ih je gutala crna boja zidova, te zarobila. Osjećala sam maglu da me kako me i dalje brižno čuva, te vodi na suđeno mi mjesto. Sada je široki hodnik postajao prostorija u kojoj više nisam mogu razlučiti gdje završavaju zidovi. Više se nisu vidjeli. I njih je upila tama, te rastopila u zrak. Odjednom osjetila sam kako magla počinje slabiti, te kako me pušta da dalje sama lebdim. Željela sam se osvrnuti da sada ja nju povedem za ruku, ali me silom povukla tama. A moja haljina na blijedoj koži još je uvijek imala jasnu boju, kao da je obrubima odvojena od mraka.
osjetila sam neku novu čaroliju zraka, kako joj se približavam. Ovaj put, kao da je ovo čarolija straha. Ali, nisam se bojala, još uvijek. Tama me nije plašila, već sam joj se prepustila i dalje.
Idući još dalje počela sam osjećati poznati miris ruža. Melodiju tišine koja je cijelo vrijeme bila priljubljena u prostoru razbila je sonata latice. Tek se sad čula. Tiše, pa vodeći me dalje, sve glasnije. Prekidna melodija sada je bila stopljena s tamom. Zajedno su mi pokazali put koji je u meni budio izgubljenost vlastitog doma. Ali, sigurna u njih, sigurna da me vode na mjesto koje trebam doživjeti…vjerovala sam im.
Sonata je promijenila oblik, te postala plačuća.
Odjednom, više nije bilo puta.
Mrtva svijetlost pala je na sada kamene pločice, crne. Napola pročitana knjiga uspavano je ležala kraj mrtvog tijela. Blijeda koža nije disala pod haljinom uprljanom krvlju.
Došla sam do beživotnog tijela, te maknula mrtvo crni pramen s lica. Lice je tupo gledalo prema meni. U mojim ledenim očima ležao je odraz djevojke, mrtve, na crnom kamenu, s nedovršenom pričom - još sinoć, odraz mene. Djevojke mojeg lica, moje duše, te mojih neispunjenih snova. Znala sam. Život njen, kratak i bijedan, nasuprot je mojeg, sada vječnog.
Vratila sam pramen preko njenog lica. Latica je pala kraj njene glave, plačući. Upravo ona latica, moja vodilja. Latica magle, tame i plaća. Ostala je mrtva oplakivati.
Okrenula sam se prema hodniku kojim sam došla, te Lebdeći krenula prema svojoj sobi, nedovršenoj knjizi moje vječnosti. Znala sam put, te polako upoznavala svaki skriveni kutak dvorca, mojeg doma.
Svaka slatka kap krvi pretvorit će se u zagasitu crvenu boju mojih usana i skrletni odsjaj na mojoj koži.
Svaki dah postat će magla koja će me voditi ovim dvorcem moje vladavine.
Svaki san bit će dio nove napisane priče.
Svaka bijedna duša postat će moja utroba, a tek one koje to zavrjeđuju postat će moje sluge.
Ovaj hodnik bit će i tama i svijetlost, i mržnja i ljubav, i zlo i dobro, u jednom.
Ovaj dvorac postat će ja.
Post je objavljen 21.04.2005. u 22:15 sati.