Sjećam se kad smo se igrale zajedno. Kao djeca. Nas četiri, nevinih lica, bilo je nerazdvojivo. Naš dječji smijeh čuo se svuda oko nas.
Sjećam se prvih slomljenih igračka, prvih svađa, prvog plača. I pomirenja. Bile smo djeca. Toliko bezbrižne, toliko vesele, toliko čiste. Nasmiješene.
Sjećam se proslavljenih rođendana, godina koje su tekle.
Sjećam se kako su stare susjede iz kvarta govorile Pogledaj ih. Kako će ti mali anđeli biti lijepi kad odrastu. Zajedno će izlaziti, ići u školu, upoznati svoje prve dečke… Vidi se koliko su nerazvojne…
Sjećam se kako smo odjednom odbacile igračke najranijeg djetinjstva. Zamijenila su ih šetanja kroz park. Vožnja biciklom ili rolama.
Sjećam se koliko smo željele odrasti. Ali još smo uvijek bile djeca maštaju o budućnosti.
Sjećam se kako smo znale govoriti Moja kuća imat će tri kata. Ti ćeš živjeti desno od mene, ti lijevo, a ti iznad mene. Imat ćemo puno životinja, svaki dan ćemo se vidjeti i zabavljati. Naši dečki bit će prelijepi…
Još uvijek dječja šaputanja, smijeh i bezrazložne svađe odjekivale su ulicom, iako sada i dalje od nje. Lagano su se pretvarala u put kroz odrasliji svijet.
Sjećam se kako je vjetar puhao tada. Osjećam ga kako puše danas.
Sjećam se kakva je melodija hranila našu dušu tada. Slušam pjesme koje volimo danas.
Sjećam se kakve smo igračke čuvale tada. Vidim proroke kojim se igramo danas.
Sjećam se kako smo željele u budućnost tada. Bojim se kada gledam tu nimalo sličnu budućnost danas.
***
Odlazila sam k njoj, znale smo provoditi noći u razgovorima. Uvijek se doimala dominantnom. Nešto starija od nas, ali ipak s tada jednakim mislima. Bila je nasmiješena kad je god bila s nama. Voljela sam joj pomoći kada bi bila tužna radi teške situacije kod kuće. Nalazile smo utjehu i radost jedna kod druge. Od ranih dječjih problema, pa do tek početka spoznaje odraslijeg svijeta, bile smo zajedno u gotovo svemu. Bila je ona glasna i povodljiva.
Ne znam kad sam ju zadnji puta vidjela. Odselila se prije već više godina, u naselje blizu mojeg grada.
Kada je odlazila iz grada obećala je da će nas posjećivati. Nikada nakon toga nije pozvonila na vrata, nazvala na telefon ili pokazala želju da odemo na kavu kad bi nas srela. Nisam znala što se s njom događa, nisam niti mogla znati. Samo sam se nadala da će pronaći ono što je tražila, te da je sretna na drugom mjestu, među novom okolinom.
Vidjela sam ju od tada par puta u gradu, oko škole, u kakvom dućanu. Pozdravile bi jedna drugu. Ništa više.
Prije par mjeseci čula sam da je trudna. Udaje se.
***
Tata joj je umro još kada je bila dijete. Njenoj majci bilo je teško uzdržavati i nju i njenog starijeg brata. Ali ipak, zajedno su uspjeli osvijetljeti svoj život. Iako je svijetlo bilo prividno.
U njezin dom smo odlazile na igru. Bila je uvijek veselog i živog karaktera. Imala je toliko energije. Uvijek je bila ona koja bi govorila šale, tjerala nas na smijeh i što više igre, izvodila ludosti i ničeg se nije bojala. Njen veseo glasić uvijek bi nas razbudio. Bila je ona gotovo bezbrižna. Moje je godište, ali uvijek se činila mlađom.
Tijekom godina prilike su nas razdvojile. Krenula je u školu u susjedni grad. Postala je druga osoba.
Vidjela sam ju jučer. Često ju vidim na cesti, ili pak vani. U društvu je onih kod kojih se ja sama nekad znam priključiti vikendom. Iako, ona je otišla sasvim dugim putem. Pozdravimo se, pitamo jedna drugu kak život, iako već i same znamo da će odgovor biti Ide, bez obzira dal smo sretne ili ne. Ne otkrivamo si ništa više od toga. Iako znamo i više nego bi trebale znati.
Nešto me prolomi kad ju vidim na tripu, ili nečemu... Iako, ne čudim se više. U ovakvom gradu ne preostaje puno alternativa. Ona je odabrala onu kojoj većina mladih dođe u susret, neki utonu u nju, neki ju odbiju. Ona tone. Tužno je to kada ju bespomoćno gledam kako ide cestom, s crnom kapuljačom na glavi, u strahu od onoga što je malo prije uzela i progutala, ili možda još nešto gore. Gledam kako bježi od stvarnosti. Mogu proći pokraj kad je na nečemu pa me ne prepozna, mogu si reći da je sve ok, da tu ništa ne mogu…jer znam da smo odavno ugasile svijeću našeg prijateljstva, da naši razgovori nikad neće biti ono što su mogli biti, da je uzaludno ako joj idem bilo što reći… Na kraju...bespomoćna sam u puno toga.
Kad-tad…izvući će se ona iz toga. Nadam se, moram vjerovati u to. Možda kad završi školu, te shvati da ovakav život kojim je krenula nema smisla. Da ju ovo uništava. Jedino ona sama može to shvatiti. Nadam se da nije duboko u tome, te da će shvatiti da je taj put u dubinu uništava.
Inače, tko sam ja da joj sudim...
***
Odlazile bi zajedno u prirodu, otkrivale nove stvari, čudile se njima i uživale u njima. Jednako smo uživale u razmjenjivanju igračaka kao djeca, kao i u šetnjama kroz grad praveći se da odrastamo. Svađale smo se i mirile. Ali ništa nas nije moglo razdvojiti u konačnosti…bar smo u to bile uvjerene. Svaki dan imale smo o nečemu pričati, a kad bi došle iz vana još bi pričale na telefon. S njom sam bila najbliža. Upoznale smo se prve i zadnje se razdvojile. Postepeno.
Starija od mene godina dana. Krenula u dalje u školu… Nekako…sve manje viđanja, sve rjeđi razgovori, sve više tajna i ciljeva koje nismo više povjeravale jedna drugoj. I tako, s vremenom, postale smo stranci. Ne znam o njenom životu isto koliko i ona ne zna o mojem. Ono što vidimo samo je vanjska slika. Obje znamo da to ništa ne govori.
Vidimo se u školi, na cesti… Drugačiji su nam putovi koje smo same odabrale. razdvojile smo i mišljenja, i interese. Bar one za koje smo još tada znale i koje smo si govorile. Sada ni to. Pozdravimo se, tu i tamo razgovaramo na par minuta. O općenitim stvarima, na koje već unaprijed znamo odgovore. Ne vidim ju vani. Možda jer ni ja nisam baš često vani. Ili zato jer smo se u potpunosti razišle s krugom osoba s kojima smo kolko tolko bliže od drugih.
Ona je možda ostala i jedina normalna od svih nas. Mislim da je jedina koja razumom ide kroz život, te preskače dijelove u koje smo uplovile mi ostale. Možda… Ne poznamo se više.
***
A ja, ja sam četvrti svijet.
Nekada, živjele smo u istom. To je vrijeme prošlo.
Sada svaka stvara svoj. Za tuđe, samo smo promatrači.
Post je objavljen 24.04.2005. u 21:00 sati.