Bijelo platno.
Kist.
Ne događa se često da upotrjebim boje.
Ali iznimke ispadnu najbogatije njima.
Gusti nanosi slagali su se jedan nad drugog.
Stapali se u vrištuće vizije, neviđene boje.
Svaki novi pokret oduzimao me.
Odavao novi stih otkucaja srca.
Izvukla sam krik iz svoje duše i odjednom ga vidjela pred sobom.
Plesao je, luđački.
Skladao simfoniju smrti.
A smrt je život.
Nije se bojao.
Ali tjerao je strah drugima, u samu srž.
Kako je samo volio gledati njihovu trulež u očima straha.
Oštricom, nemilosrdno bi ih parao.
Neodoljiv, samo luđaku.
Ili luđakinji.
Kako se samo smijao, u lica onih na podu.
Bijesan na njihovu slabost.
Gladan čuđenja, pokazivanja prstom.
Mogao je zaslijepiti, zalediti, zaglušiti.
Ali plesao je, luđački.
Živ, kao nikad prije.
Disao je, glasno.
Iznad svih, u svima.
Besmrtan.
Da li je?
Otkucaji su zaglušili.
Bilo je lijepo gledati platno kako gori.
Post je objavljen 16.03.2005. u 23:04 sati.