subota, 22.03.2014.

Sedamnaest.

Da sam zastarjela.
Kad želim uloviti nekog u svoju mrežu, tako da mu dlanovima obuhvatim lice, i natjeram ga da i on traži mene.
A onda me propara osjećaj da sam ionako previše zajebala da bi se ikada takav osjećaj mogao ponoviti, i osjećaj da me nitko više nikad neće tražiti dok mu obuhvaćam lice dlanovima.
Da sam zastarjela, koliko je to uopće moguće?
A onda koračam, samo da ga pozdravim, otići ću ako želiš, nije više ionako važno.
- Nemoj otići.
I puštam ga da me ulovi u mrežu, mada mi ne obuhvaća lice dlanovima. Ali toliko je poznat da bih mu dopustila sve. I opraštam i puštam i zaboravljam, i više ničeg nema među nama, a ipak je tu sve, koje je toliko smiješno da plačemo od smijeha, i razumijemo se.
Ja sam zastarjela.
Ne mogu više nikom lice impulzivno uhvatiti dlanovima. Ne mogu više nikom iz znatiželje obuhvatiti oči. Ne mogu više nikome poviriti u dušu i osjetiti jesu li dovoljni. Jesam li dovoljna.