četvrtak, 28.11.2013.

133.

Pješačim do kuće. Jedem nekakvu hranu. Vani je užasno hladno, i ja svaku zimu zaboravim koliko slabo podnosim hladnoću. Na rondou, ne usporavam. Iz smjera zapada, a može biti isto tako i neki drugi smjer, jerbo znam sebe i svoje snalaženje u prostoru, ali uglavnom, iz nekog tamo smjera, al to nije smjer moje kuće, dolazi jato, sigurno stotinjak crnih ptica. Mislim, doletavaju. I preletavaju. I deru se i kriče. Ne usporavam, buljim u nebo i umirem od smijeha, i prelazim cestu i gledm u nebo. I ne usporavam, doduše, ni ne ubrzavam.
I tih stotinjak crnih ptica (jebo me pas ako znam šta su, a deru se ko luđaci! :D ili su svrake, ili su vrane, nikad ne znam koje od njih imaju ona krasna bijela prsa. A kratkovidna, pa ne vidim tako daleko gore) zauzimaju svaka svoje mjesto u Svetom Vijeću na pet ogromnih starih kestena, koji jedini u gradu nisu još pobacali svoje lišće, i sjede tamo, luđaci, i vijećaju. I svaku zimu, ovo mi je treća i posljednja, ja se nadam, u Mostaru, tako me usreće, da zaboravim na sve drugo.