subota, 09.11.2013.

151.

Pričaj sa mnom. Kada nastupe zahlađenja, ne osjećam se kao da pripadam. Ne želim više biti labilna. Ne želim se svađati. Ti si kao kuća oko koje trčim, i s vremenom naletim na otvorene prozore. Kroz njih dobijem samo neke dijelove tvog karaktera, ali ne želim više da otvaraš prozore. Otvori vrata. Daj mi sve.

I onda melodrama, violine u pozadini, kurac violine, gudački kvartet svira e mol. Zvuči jezivo i komično, ali nikad ne biram da se smijem. Više ne biram ni da se uplašim. Ljubav je iz obveze gdje nema povjerenja.

Strpljivo pričam o narančastom i boli me dok pričam, spremna da kažem sve i da više ne pokažem nikad koliko sam točno slaba. Pričam o djeci i o svojoj duši i zemlji, a onda se lomim i zaboravljam svaki izbor i prepuštam se.

Kao da koračam i svakim trećim korakom upadam u bunar, krvarim i izvlačim se i onda opet napravim dva koraka i s trećim bunovno zakoračujem u bunar. Nekad se čak penjem da bih pala u njega. Bojim se da se jednom više neću ustajati. A onda ću pokidati veze što od moje ljubavi čine obvezu i prosvijetliti mreže apsolutnog nerazumjevanja i bit ću slobodna.